Oglasi

Kamhi – sefardska porodica umjetnika, učenjaka i rabina

Violinist i pedagog, rođeni Sarajlija, David Kamhi izdanak je jedne od najstarijih i najuglednijih sefardskih porodica.
Kamhi je 46 godina bio profesor na Muzičkoj akademiji u SarajevuAl Jazeera

Osjećaj za umjetnost i posebne sklonosti prema stjecanju znanja nisu ništa neobično u sefardskoj porodici Kamhi, koja je u svakoj jevrejskoj zajednici u kojoj se obrela prednjačila motivisanošću da intelektom mijenja svijet i društvene norme. Jedan njen član, rođeni Sarajlija, penzionisani profesor na Muzičkoj akademiji i slavni violinist David Kamhi, izdanak je te porodice, čije se prvi spomen datira u 1. stoljeće.

Priča o porodici Kamhi nije samo priča o slavnim velikanima prošlosti nego i pripovijest o tragičnoj sudbini jevrejskog naroda, koji je, proganjan i uništavan, ostavljao dubok trag na svakom mjestu na kojem je pokušao stvoriti dom. Kamhijima su Bosna i Sarajevo mjesto življenja već gotovo pola milenija, ali svako onaj ko pokuša shvatiti veličinu njihovog porodičnog naslijeđa mora se suočiti s pripoviješću koja je čudesna, bogata i nevjerovatna, kao da je riječ o nekoj legendi.

Kad govori o porodičnoj tradiciji, David Kamhi počinje priču u pomalo mitsko vrijeme jer su Kamhiji bili učesnici velikih jevrejskih pobuna u vrijeme Rimskog carstva. Nemirnog duha i prkosni, nisu mogli trpjeti nepravdu, a pradomovinu su zbog rimskog terora najvjerovatnije zamijenili nekom arapskom zemljom.

Jedna od najstarijih sefardskih porodica

"Što se tiče porodice Kamhi, to je jedna od najstarijih sefardskih porodica, a to se može provjeriti u Muzeju jevrejske dijaspore u Jerusalemu. Tamo piše da je u 1. vijeku n. e. bila majka koja se zvala Kamhijot i koja je imala 11 sinova, koji su bili veliki svećenici i od njih smo mi svi Kamhiji potekli. Poslije izgona 175. godine, ili čak možda poslije Prvog izgona, a nakon velikih ustanaka naši su otišli. Moja je porodica sa ostalima vjerovatno otišla negdje u neku arapsku zemlju i tu bila do 7. ili 8. vijeka, kada su sa Arapima prešli u Španiju."

Kamhiji su, priča David, naselili cijelu Španiju i njihovo je prisustvo zabilježeno u gotovo svim značajnijim kulturnim centrima Andaluzije. Doprinos kulturi i umjetnosti, ipak, nije bio dovoljan i nakon rekonkiste, zajedno sa svojim sunarodnjacima Jevrejima te Arapima, bivaju iznova prinuđeni napustiti domovinu.

"Znači, prešli su preko Gibraltara. Oni su se naselili u više španskih gradova jer ih je bilo dosta. Ja, recimo, znam da su bili u Andaluziji u Kordobi, bili su u Kastilji, u Toledu su bili, a jedan dio porodice bio je čak u Kataloniji, u gradu Đironi, a neki i u Barseloni. Međutim, Ferdinand i Izabela 1492. istjerali su Jevreje i Arape, i to su im dali kratki rok da se pokrste ili izađu iz Španije."

Kao i mnogi drugi španski Jevreji, i Kamhiji spas nalaze odlaskom u Osmanlijsko Carstvo. David pripovijeda da su tri brata izabrala tri grada da se nasele sa svojim porodicama.

"Što se tiče Kamhija, poznato je da su tri brata došla u Carigrad. Jedan je ostao u Carigradu i danas ima Kamhija u Carigradu. Recimo, njegov potomak je Cefi Jozef Kamhi, koji je bio predsjednik Jevrejske zajednice, industrijalac i član Parlamenta. Drugi Kamhi je otišao u Solun i bili su veliki solunski trgovci, a treći Kamhiji su otišli u Valonu (Vlore) u Albaniji, jer je to bila turska luka. Jevreji nisu mogli ići u luke gdje su bili kršćani nego su samo mogli ići u turske luke. Živjeli su jedno vrijeme u Valoni i onda su došli u Bosnu."

Život u Sarajevu i Višegradu

Kamhiji su u Sarajevu živjeli sve do velikog požara koji je poharao grad netom prije austro-ugarske okupacije, kada se dio porodice, kako će se ispostaviti, kratkotrajno seli u Višegrad. David pojašnjava da je njegov otac rođen u tom istočnobosanskom gradiću, ali da nikada nije zaboravio da je Sarajevo mjesto njegovog porijekla.

"Moji su došli u Sarajevo i živjeli su u Sarajevu sve do velikog požara što je bio malo prije okupacije Bosne i onda je jedan dio familije otišao u Višegrad i tu su bili dvije generacije. Znači, moj pradjed je otišao u Višegrad i tamo je živio moj djed i tata se rodio u Višegradu i sva njegova braća i sestre. Ali poslije su došli u Sarajevo kada su pošli u gimnaziju. Vjerovatno su došli u Sarajevo oko 1918. ili 1917. ili 1920. Od tada smo stalno u Sarajevu."

Kad pripovijeda svoju porodičnu sagu, Kamhi ne propušta istaći da je ključna osoba za intelektualni uzlet generacije njegovog oca bila njegova tetka Bea Kamhi, žena izuzetne hrabrosti i inteligencije. Upravo je njen nemirni i znatiželjni duh bio pokretač mnogih porodičnih promjena. Ta je žena bila zaslužna i za elitno obrazovanje koje je njegov otac Aron stekao u godinama prije Drugog svjetskog rata.

"Što se tiče moga oca, on je bio 'crveni' i to je postao dok je studirao u Njemačkoj, u Berlinu. Moj djed David Kamhi svu je svoju djecu poslao da uče škole. Najstarija moja tetka se zvala Bea. U Višegradu je bio veliki vojni logor austro-ugarske vojske, gdje su bili ruski zarobljenici i jedan zarobljenik iz Rige je zaprosio moju tetku i ona je poslije rata otišla u Rigu s njim. Ona je njega ubrzo prerasla jer je bila veoma inteligentna, a on je imao fabriku cipela; razvela se od njega i udala se za jednog drugog čovjeka, koji je bio filozof. Ona je prošla sve gradove po Evropi. Iz Rige je otišla u Berlin, Pariz i kako je god dolazila u neki grad tako su moji stričevi i tetke odlazili njoj da studiraju. Mog je oca tako zapao Berlin, gdje je završio tehničke studije. Nakon završetka vratio se u Sarajevo, ali zbog komunističkih ideja nije mogao dobiti zaposlenje i dosta je ležao po zatvorima."

Fahrija-hanuma Fadilpašić

Drugi svjetski rat, kao i mnogim drugim čestitim Jevrejima, Kamhijima donosi nevjerovatnu životnu kalvariju. Otac odlazi u partizane, a majka se počinje kriti od ustaških vlasti po sigurnim mjestima u Sarajevu. U prvoj godini okupacije 1941. rađa Davidovog mlađeg brata Isaka, ali njen i život njene dvoje malodobne djece u neprestanoj je opasnosti.

"Od početka rata majka se krila. Imala je puno prijateljica i krila se u sanatoriju Bauer, koji je sakrivao dosta Jevrejki. Kada je taj šef rekao: 'Gospođo Kamhi, ja Vas ne mogu više kriti", onda je moja majka pobjegla u Mjedenicu i u jednu familiju gdje je muž bio musliman Sejfo Odobašić, a žena je bila katolkinja Marica. Oni su čuvali majku koliko su mogli. Bio je ovdje neki kulturbundovac koji je predavao njemački. Taj je mamu znao pošto je mama jako dobro govorila njemački i on je čuo gdje je ona i došao je da je odvede, ali je komšije muslimani nisu dali jer je krvarila a to je bilo nakon porođaja."

Nekoliko dana prije tog događaja njena prijateljica i žena iz ugledne begovske porodice Fadilpašić donijela je odluku da pomogne tročlanoj porodici Kamhi, a događaji s kulturbundovcem ubrzali su tok stvari.

"Njena prijateljica Fahrija-hanuma Fadilpašić je naložila da se naprave lažni dokumenti i Fahrija je poslala momka sa pasažerom, to su kola, i momak bio s puškom. Meni stave fes na glavu, a brat Kiko je bio mali. Došli smo na stanicu. Došao je ustaša i pita: 'Čija je ovo pasažera?', a ovaj kaže: 'Ovo je pasažera bega Fadilpašića, odbij, fukaro!' i mene i mamu uzme za ruku i smjesti nas u hajvan-vagon i tako smo pobjegli u Mostar."

U Mostaru ostaju sasvim kratko, a zatim bivaju prebačeni u logor na otoku Lopudu. Tamo se također kratko zadržavaju, a potom ih prebacuju u koncentracijski logor koji su Italijani uspostavili na Rabu. Tih se događaja Kamhi dobro sjeća.

Neočekivani susret s ocem

"Kada smo došli u Mostar, tamo su nas primili, ali smo bili dva dana na stanici i čekali. Onda su nas smjestili kod neke Anđe Pičete i tu je bilo nekoliko jevrejskih familija, a sve je to možda organizirala partija. Onda su nas Italijani uhvatili i deportirali na otok Lopud; to je bio kao neki lakši logor. Nakon toga, krajem 1942, prebacuju sve Jevreje na Rab. Na Rabu je bilo mnogo teže jer nije bilo vode, hrane, ničega. Godine 1943, kada je Italija kapitulirala, logoraši su se sami oslobodili. Ubili su kolonela fašistu. Tu su bile tri grupe Italijana: karabinjeri, barsaljeri i fašisti. Fašisti su bili grozni. Nakon toga došli su partizani i onda smo se prebacili na Velebit, a onda dalje na Baniju i Kordun, Glina, Petrinja. Mene i brata su stavili u dječji dom."

David i njegov brat dočekuju oslobođenje u dječijem domu u Splitu, gdje će mali David doživjeti nevjerovatan i pomalo nestvaran doživljaj.

"Brat je bio teško bolestan, imao je tuberkulozu, gliste i pao mu neki krevet na glavu i imao 12 kopči. Došlo je oslobođenje. U blizini je bila neka plaža, gdje su se ljudi kupali. Ja jedan dan skačem i dođe partizanski oficir i počne me ispitivati, a nas su učili da ništa ne odgovaramo. Ja šutim, a on izvadi šaržer iz pištolja i kaže: 'Evo ti, poigraj se' i ja uzmem i vrtim gore-dolje. On onda izvadi sliku i pita me 'Ko je ovo?' Ja kažem: 'Mama.' 'A ko je ovo?' A ja na tuti sjedim i kažem: 'Ja sam to' i onda pita: 'A ko je ovo?', a ja kažem: 'To si ti' i on kaže: 'Ja sam tvoj otac.' Otac je cijeli rat bio u partizanima i tada sam ga vidio prvi put nakon nekoliko godina."

Porodica Kamhi desetkovana je u Drugom svjetskom ratu, a neki njeni članovi život su izgubili u Jasenovcu, Auschwitzu i Sobiboru. David Kamhi kaže da je otprilike 70 do 80 članova najuže porodice stradalo u holokaustu. Pa ipak, taj zločin nije uspio iskorijeniti ni Jevreje ni njihovu kulturu iz Bosne i Hercegovine i Sarajeva. Najbolji dokaz jest uspjeh koji je na polju umjetnosti napravio David Kamhi, violinist, koji se, između ostalog, obrazovao na Moskovskom državnom konzervatoriju "Pjotr Iljič Čajkovski" i koji je 50 godina bio profesor violine, viole i metodike violine.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.