Oglasi

Kakvi su zakoni o radu u regiji?

Vlada, kao predlagatelj zakona, trebala biti neka prevaga između krajnje liberalizacije i krajnje rigidnosti.
Ono što danas smeta radnicima koji su izašli na sarajevske ulice, prošlih je godina smetalo njihovim kolegama u regijiAFP

Piše: Mladen Obrenović

U zemljama regije zakoni o radu gotovo da su pisani istom rukom. Zaključuju to i sugovornice Al Jazeere koje su ili pratile proceduru, te analizirale zakonske prijedloge ili već usvojene zakone. Ono što danas smeta radnicima u bh. entitetu Federacija BiH, koji su izašli na sarajevske ulice, prošle je godine smetalo njihovim kolegama u Hrvatskoj i Srbiji, a koju godinu ranije i zaposlenima u Crnoj Gori.

Svetlana Slapšak, redovna profesorica na ljubljanskoj postdiplomskoj školi za humanistiku – Institutum Studiorum Humanitatis (ISH) govori o neobičnom fenomenu koji se razvio u kriznim vremenima – „ljudima koji su redovno zaposleni, što je inače retkost i zato su najprivilegovanija grupa, ali padaju u siromaštvo zato što su njihove plate mizerne“.

„Oni od svog rada više ne mogu da žive i to je jedan opšti fenomen svih postjugoslovenskih zemalja. Skoro da je nevažno da li si zaposlen ili nisi i time je ideja rada potpuno devalorizovana. Raditi znači samo patiti se i ništa drugo. Rad ne izaziva nikakve kreativne impulse i ne označava nikakvu karijeru, sveden je na nešto što je loše i ne pomaže čoveku. Rad je postao samo jedan od elemenata onečovečenja koje sprovodi neoliberalni kapitalizam“, tvrdi Slapšak.

Nema više '8+8+8'

Prof. Svetlana Slapšak smatra kako danas više nema čuvene formule „tri osmice“ – osam sati rada, osam sati kulturnog obrazovanja, osam sati odmora jer ne postoji nikakva mogućnost besplatne kulture i dodatnog obrazovanja, zabave, rekreacije, sporta.

„Ljudi moraju da rade mnogo više od osam sati da bi preživeli, a pri tome se mediji jako trude da te dodatne poslove hvale. Jako je pohvalno da žena koja radi, drži porodicu i sve ostalo još nešto plete ili prodaje marmelade, niko ne govori o tome koliko njenog vremena i života odlazi na to i kakvo će biti stanje njenog zdravlja nakon pet godina takvog rada“, upozorava Slapšak.

U tom kontekstu, tvrdi kako svi zakoni koji se donose kako bi definirali rad, radna prava i obaveze te štitili radnike, zapravo „imaju za cilj da očuvaju neoliberalni kapitalistički sistem i nisu namenjeni zaštiti radnika“.

„U vremenu krize došlo je do degradacije statusa radnika u smislu godišnjih odmora, plaćanja opasnih ili napornih smena, činjenice da ljudi sa najmanjim ličnim dohotkom ne dobijaju nikakvu nadoknadu za noćni rad ili dodatne sate rada. Dakle, to je čitav niz malih mera koje su dovele do toga da su danas radnička prava temeljno smanjena“, napominje.

'Poslodavci bi najradije da nema zakona'

Novinarka riječkog Novog lista Gabrijela Galić, smatra kako je „svaka liberalizacija [zakona o radu] posljedica zahtjeva poslodavaca koji bi, vjerojatno, najradije da ne postoji nikakav zakon nego da mogu raditi kako hoće“.

„Na drugoj strani su sindikati koji traže neku najčvršću zaštitu. U tome bi vlada, kao predlagatelj zakona, trebala biti neka prevaga između krajnje liberalizacije i krajnje rigidnosti, no mislim da bi trebala biti malo više na strani radnika s obzirom da znamo da je on slabija karika u lancu“, ukazuje Galić.

Iako je u primjeni već godinu dana, nema pokazatelja po kojima bi se vidjeli učinci primjene Zakona o radu u Hrvatskoj, no Galić je svjesna kako se „svakom izmjenom i liberalizacijom zakona o radu događa da on bude na štetu onog malog čovjeka, šljakera u proizvodnji“. Pri tome su, nastavlja, posebno problematična mala i srednja poduzeća kod kojih praktično nema sindikalnog organiziranja i radnike u njima jedino štiti zakon.

Utjecaj Amerikanaca

„Odlučujući utjecaj u Crnoj Gori ima Američka privredna komora koja se zalaže za uspostavljanje američkog sistema koji ne prepoznaje ni sindikate, ni veliki broj stvari koji su nama temelj svakog radnog odnosa. Radnik ne može da ispregovara nikakve uslove za sebe, nijedno pravo nego mu ostaje da bude rob. U svemu tome, crnogorska vlada se ne trudi da učini nešto za svoje građane nego su toliko servilni da je teško više trošiti riječi na to“, tvrdi Marijana Camović.

„No, ti ljudi najčešće šute jer se boje za posao, boje se da neće primiti plaću ako nešto kažu i nisu organizirani. Stoga mislim da svaka zakonodavna izmjena nikad neće ići u korist radnika. Možda će dobiti neku mrvicu izmjenama zakona, ali će na drugoj strani tri krupne stvari izgubiti“, upozorava Galić.

Doživotno zapošljavanje na određeno

U svim zakonskim rješenjima posebno je sporno zapošljavanje po ugovorima na određeno vrijeme. Crna Gora je bila jedna od država u kojoj su poslodavci, kako to slikovito kazuje predsjednica tamošnjeg Sindikata medija Marijana Camović, mogli doživotno zapošljavati radnike na određeno.

„Bila je to katastrofa, jer su ljudima produžavali ugovore na mjesec dana i redovno otpuštali radnike kad god su se i najmanje zamjerili poslodavcu ili je poslodavac procijenio da su se zamjerili. Onda su izmijenili zakon i ograničili zapošljavanje na određeno, najduže na dvije godine te uveli outsourcing. Ljudi su potom još dvije godine upućivani u agencije koje se bave iznajmljivanjem zaposlenih, pa im tek onda nudili stalan posao“, objašnjava Camović.

Posebno joj smeta honorarni rad, a što je osjetila i na svom primjeru.

„Ugovore na određeno produžuju na tri mjeseca ili pola godine kad radnici moraju raditi po 10-12 sati kako bi se stalno dokazivali da bi im na kraju raskinuli radni odnos bez obrazloženja. Kad istekne rok na koji je radnik bio vezan ugovorom, poslodavac više nema nikakvu obavezu prema njemu. Osim primanja, ljudi nemaju nikakva druga prava, ali rade kao i svi ostali i imaju sve obaveze iz regularnog radnog odnosa“, govori Camović.

I ona, ali i njena kolegica Galić ukazuju na snažan utjecaj „stranih faktora“ u reguliranju radnog zakonodavstva. „Svugdje je tako i time pripremaju teren za ulazak stranih kompanija kojima je bitno da imaju što jeftiniji rad“, ukazuje Galić i zaključuje:

„Nisam baš sigurna da će potpuna liberalizacija [tržišta rada] dugoročno donijeti ikakvu korist. Samo će porasti broj ljudi koji su na nesigurnijim ugovorima, a već ih je jako puno. Širit će se skupina onih koji rade, a ne mogu živjeti od rada, dakle koji rade i siromašni su“.

Izvor: Al Jazeera