Kakve veze imaju Vučić, Kosovo, Zadruga i Zvezda

U Bosni i Hercegovini se obično poslije prevelikih iznevjerenih očekivanja kaže “top puče, Bajram prođe”. Ovom bi se narodnom mudrošću moglo opisati i stanje u Srbiji poslije posjete Aleksandra Vučića sjeveru Kosova. Od istorijskog govora koji je sam Vučić danima najavljivao, uključujući i objavu plana razgraničenja Srbije i Kosova ništa ni u naznakama.

Ipak, neke su reminiscencije na prohujale ratne godine u kojima je u vatri i ognju spaljena bivša zajednička domovina južnih Slovena raspalila i nove varnice glede uloge Slobodana Miloševića i nekih drugih sudionika ratova i pored činjenice da su o njima sud dali kompetentni međunarodni organi i organizacije, uključujući i Haški tribunal za ratne zločine.

Pričao je Vučić neumorno, kako to već godinama radi, o svemu i svačemu, u subotu i nedelju, pa u ponedeljak i utorak, u društvu američkih diplomata, da objasni kako ga “neki” nisu najbolje shvatili. Poslušni i manje poslušni mediji su neumorno satima u direktnim prenosima i satima u analizama tih istih prenosa ponavljali njegove riječi. Od svega umorno pučanstvo serbsko vidjelo je samo još jednu šarenu lažu, istina u malo većoj dozi od one kojoj se svakodnevno podvrgava. Što milom, što silom.

Vidjeli su to i u Sarajevu, i u Zagrebu i, kako to obično biva, već reagovali svako na svoj način. Zanimljivo je da od svih ocjenjivača i procjenjivača, zvaničnih na televizijama i nezvaničnih na društvenim mrežama, niko nije primijetio da je predsjednikov govor zapravo bio pravi predizborni: od obećanja novca za svih deset srpskih opština i sjeverno i južno od Ibra uz univerzalne tlapnje o miru i stabilnosti, želji da se napravi dogovor sa Albancima i –  obećanju da Srbija svoj narod neće ostaviti nezaštićenim ma gdje se srpski narod nalazio.

Predizborni umjesto historijskog govora

Ali, čemu predizborni govor kad nema ni pomena ni o kakvim izborima ni u Srbiji ni na Kosovu? Osim u zapadnom susjedstvu gdje su upravo raspisani opšti izbori. Gdje se, nije obavezno, “istorijski” govor u Kosovskoj Mitrovici može čuti i čitati.

U Bosni i Hercegovini gdje, kao što znamo, ima izrazito gorljivih zagovarača ragraničenja od kojih se jedan kandidovao za člana Predsjedništva države koju on kao predsjednik jednog od dva entiteta doživljava kao inostranstvo. Ovog kandidata koji kampanju vodi kao da se kandiduje za ambasadora Republike Srpske u Sarajevu, a ne za najvišu funkciju vlasti u svojoj državi, zdušno podržava i predsjednik Srbije, dok je ministar spoljnih poslova Ivica Dačić prvi put javno izjavio da je položaj Srba u BiH prvo spoljnopolitičko pitanje Srbije. Kakvo Kosovo, kakvi bakrači! I još kaže da nema ništa protiv stolice u UN za Kosovo pod uslovom da je to dio srpsko-albanskog dogovora! Nije on, izgleda, još odustao od nade da od Malog Slobe jednog dana postane veliki Sloba, nikako ne kapirajući da je to mjesto odavno zauzeo njegov glavni koalicioni partner.

Ono što Dačić ne kaže, a poznato je kao neostvarena želja njegovog političkog učitelja Slobodana Miloševića – da teritorije sa srpskom većinom preko Drine priključi Srbiji – ne kaže ni Vučić u pomenutom danima pisanom govoru: Milošević je good guy, dok su oni koji su ga isporučili Haškom tribunalu bad guy iz čega nije teško zaključiti da je razgraničenje i sa zapadnim susjedima u kojoj je trampa većeg dijela Kosova za Republiku Srpsku ne samo prihvatljiva već i za današnje protagoniste srpske politike – više nego prihvatljiva.

Tu trakalicu iz devedesetih, nažalost, gledamo i danas sa objektivnim strahom da se nove epizode sa Kosova ponovo presele u Bosnu i Hercegovinu.

Ima li granice između realitiya i stvarnosti

Što se tiče same Srbije, a ovdje je o toj zemlji prije svega riječ, važnija stvar od Vučićevog hodočašća po sjeveru Kosova, gdje je birao toponime kao da je tamo dokle je stigao već crtao novu granicu između Srba i Albanaca, takođe gromopucatelno najavljena u srbijanskim medijama dogodila se nedaleko od Beograda, u Šimanovcima, gde je jedan drugi đak bračnog para Milošević, više naklonjen Slobodanovoj supruzi Mirjani, Željko Mitrović dakle, započeo renesansu Srba sa više od šest vijekova zakašnjenja. Opet reminiscencije na Gazimestan ili Mladića u Srebrenici…

“Palata Milenija je četiri puta veća od Bele kuće, a po dimenzijama je veoma slična Kapitol Hilu u Vašingtonu. Ovo je prava zgrada, ali je ona samo deo elemenata. Postavio sam statuu Kozima Medičija, visoku šest metara, što je dvostruko više od Medičijeve statue u Firenci. Izgleda impresivno i mislim da je to veoma značajno, zato što je to moja velika inspiracija i moj veliki idol. On je rođen 1389. godine, iste godine kada smo izgubili cara Lazara – u Italiji je tada počela renesansa, a mi smo tada krenuli nizbrdo. Mislim da je sada došlo vreme za srpsku renesansu”.

Ovako je danas vlasnik regionalnog medijskog giganta koji je to postao zahvaljujući kratkoj krilatici “Jul je cool” iz devedesetih godina označio početak najveće srpske opsjene poslije Kosova, reality showa “Zadruga 2”, Željko Mitrović. Pod Mitrovićevom dirigentskom palicom, kako smo saznali sve zbog osvete za Kosovo, smjenjuju se dvije virtualne stvarnosti, ona koja slavi Vučića i glorifikuje sve što on misli i radi dajući mu nadnaravne sposobnosti i druga, ona “zadrugarska” koja simulira stvarni život plebsa koji, eto, istina na televiziji, ima i da jede i pije da se bije i ono treće sa svim raskalašnostima kakve ta vrsta bahanalija podrazumijeva.

Čudno je samo kako se te dvije stvarnosti kao u nekoj vrlo dobroj režiji skoro u potpunosti podudaraju, a da većina gledalaca to i ne primjećuje.

Crvena zvezda u Ligi šampiona

“Veliki broj umetnika, vajara i slikara je bilo angažovano i zaradili su dosta novca na ovom projektu, tako da smo na taj način dali doprinos kulturnom životu u Srbiji. Mislim da smo uspeli u tome, napravili smo jednu malu kneževinu, jedan grad u kome će živeti naši takmičari, odnosno zadrugari, i mislim da će im biti prijatno da provedu vreme u jednom ovakvom ambijentu”, rekao je Željko Mitrović koji je sam uložio 18 miliona evra u ovaj projekat, naravno uz pomoć države.

Što je za tri miliona više nego što je dobila Crvena zvezda za plasman u grupnu fazu Lige evropskih šampiona, gdje će po dvije utakmice odigrati sa Napolijem, Liverpoolom i Paris Saint Germainom.

Ali, kakve veze imaju Aleksandar Vučić, razgraničenje s Kosovom, Zadruga i Crvena zvezda?

Ako mislite da plasman Crvene zvezde u evropsku elitu prvi put poslije 26 godina, kada je beogradski klub uz pomoć jednog američkog bankara sa srpskim imenom i prezimenom, stigao do evropske i svjetske titule, niste u pravu. I Crvena zvezda i Pink odavno ne mogu bez državnih (Vučićevih) finansijskih infuzija da održavaju umišljenu sliku o sopstvenoj veličini. Kao ni njihovi navijači koji su duboko podeljeni i samo iz lukrativnih razloga menjaju stranu za koju navijaju. Ne samo oni koji na stadionu skandiraju “UEFA mafija, Kosovo je Srbija” i koji nikad nisu ni izašli iz ratnih devedesetih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera