Kakve veze imaju praznici s respektom prema državi

U Hrvatskoj se između mnogih promjena koje definiraju svakodnevicu, događaju i one koje se tiču samih fundamenata države, točnije državnih praznika.

Vlada je predložila novi kalendar praznika, prema kojemu bi se Dan državnosti, koji se od 2001. godine obilježavao 25. lipnja kao dan kada je Hrvatski sabor 1991. godine donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, ponovno obilježavao 30. svibnja, kada je utemeljen prvi demokratski izabrani, višestranački Sabor, u kojem je golemu premoć imala Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).

Prema tom prijedlogu bi se Dan neovisnosti obilježavao 25. lipnja, a 8. listopada, dosadašnji Dan neovisnosti, dan kad je Hrvatski sabor 1991. godine donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, postao bi Dan Hrvatskog sabora, dok bi 18. studenoga, dan pada Vukovara, postao Dan sjećanja na žrtve domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Gjenero: Problematično

Hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da praznici uvedeni 2001. godine, u vrijeme prve vlade Socijaldemokratske partije (SDP), nisu zaživjeli u javnosti te da će novi kalendar biti primjereniji te omogućiti da se izbjegne svaka nedoumica, konfuzija i nedorečenost, naglašavajući da je problem Dana državnosti 25. lipnja izvan školskog kalendara što, kaže, ima efekta na mlade.

‘Glupi’ problemi i politička polarizacija

Na svakodnevnoj razini, već su se javile primjedbe tiskara koji su već izradili kalendare i rokovnike za 2020. godinu i promjene bi za njih značile značajnu financijsku štetu, kako su naveli. Gjenero također navodi ‘glupe’ probleme na praktičnoj razini.

“U kuhinji mi visi kalendar koji dobivam svake godine od mog prijatelja koji zastupa jednu njemačku firmu. Oni imaju na tom kalendaru imaju otisnute sve državne praznike u državama s kojima ta firma posluje. To znači da će se iduće godine sigurno – jer su ti kalendari za iduću godinu već otisnuti – oni pojaviti ponovno s 25. lipnjem i 8. listopadom kao praznicima, a bez ova dva praznika koji će biti praznici, što znači da kad netko iz Njemačke ide na službeni put i planira, neće računati da može doći u Zagreb i da nikog neće naći jer je državni praznik, odnosno da će odgađati put”.

Na drugoj razini, pak, problem je što će s vraćanjem na 30. svibnja ponovno početi politička polarizacija.

“Na način da će političko tijelo čvrstog bloka zagovarati 30. svibnja, a lijevo-liberalno političko tijelo vrlo čvrsto 25. lipnja. Ne treba nam na ovoj simboličkoj razini taj tip sukoba, nerazumijevanja i prijepora”.

Iz HDZ-a je poručeno i da se vraćanjem Dana državnosti na 30. svibnja narodu vraćaju emocije koje im je SDP oduzeo, a iz SDP-a uzvraćaju da je HDZ-u važniji dan kad su došli na vlast, nego kad je Hrvatska postala samostalna.

Prema mišljenju političkog analitičara Davora Gjenera, argumenti i jednih i drugih su problematični te smatra da je neracionalno svako toliko mijenjati datume praznika jer to šteti nacionalnoj političkoj kulturi, identifikaciji s vlastitom poviješću i slično.

“Meni se čini da je prijedlog s kojim je ranih 2000-ih izašao gospodin [Ivo] Škrabalo bio u izrazito dobroj namjeri. On je apostrofirao jedan datum koji smo do tada bili potpuno zaboravili, a to je bio datum prekida svih državnopravnih veza sa bivšom Jugoslavijom, a kao državni praznik je prilično logično odredio ne dan formiranja parlamenta, nego dan donošenja parlamentarne odluke o samostalnosti Republike Hrvatske”, kaže Gjenero.

‘Vrag’ 25. juna i 30. maja

‘Vrag’ je kod 25. lipnja, smatra, dvostruk – dolazi tri dana nakon obilježavanja Dana antifašističke borbe što vodi ‘nakaradnoj situaciji spajanja praznika’, te pada izvan kalendara školske godine, što znači nedostatak socijalizacije i familirizacije školske djece sa značenjem tog datuma.

No, to su, ističe, jedina dva ozbiljna elementa na štetu ondašnjeg prijedloga Ive Škrabala, kreatora promjena.

“Što se tiče 30. svibnja, on je doista bio u razdoblju prije 2001. državni praznik i činjenica jest da taj praznik jest bio ‘sjeo’. On ima pred 25. lipnjem prednost u tom smislu što je u toku školske godine i nije u nekakvoj prazničnoj gužvi. Da ovo sa školskom godinom nije apsolutno nekakav čvrsti argument govori činjenica da u sedmom mjesecu imate seriju diplomatskih prijema povodom nacionalnih praznika koja počinje sa 4. srpnjom kod Amerikanaca, nastavlja se sa 14. srpnjom s Danom pada Bastilje kod Francuza i nakon toga imate u sedmom mjesecu i belgijski nacionalni dan. Dakle, tri važne, velike države s velikim političkim kulturama slave svoje nacionalne praznike u ljetu i u razdoblju školskih raspusta. Dakle, taj argument može biti samo relativan, ne može biti apsolutan”.

Osim toga, kod 30. svibnja, kaže, postoji činjenica da je to datum kad je, doduše, počelo novo višestranačje u Hrvatskoj, ali je prije svega dan kada su Franjo Tuđman i HDZ preuzeli izvršnu vlast i postavili novu administraciju, pa nije prikladan s pozicije političke neutralnosti.

Problem hrvatskih ‘svih svetih’

Problemom smatra i dan pada Vukovara, u čemu nije siguran treba li biti praznik, odnosno je li primjeren za proslavu.

“To je datum za izražavanje pijeteta, za prisjećanje na žrtve. To su nekakvi hrvatski ‘svi sveti’, dakle o tome bi trebalo ozbiljno razgovarati je li primjereno za uvrštavanje u kalendar državnih praznika. Naime, netko je konstatirao kad je pao Vukovar da je Hrvatskoj tada zaprijetilo da je to odvuče u nekakav mit sličan onome kako su Srbi konstruirali kosovski mit, gdje od poraza pokušavaju transformirati pobjedu. Pad Vukovara je bio veliki nacionalni poraz, iako je taj poraz spasio RH od daleko žešće agresije JNA nego što bi se dogodila da ta vojska nije zapela, uvjetno rečeno, na Vukovaru”.

Respekt prema domovini i osjećaj, kako među svima tako i među mladima, navodi, postiže se drugim sredstvima, a ne datumima praznika te navodi da u mnogim drugim zemljama postoji visoka razina konsenzusa oko bitnih datuma.

Novi prijepori oko toga u Hrvatskoj su, kaže, posve nepotrebni te nije sretan s novim promjenama, kao ni sa starim.

HDZ i ‘pravo na državotvornost’

“Ovi datumi koji su do sada bili imaju svoje probleme – problematično je bilo i to što su usvojeni političkom voljom jedne polovine biračkog tijela, odnosno jedne polovine političke arene, i što su ih neki doživjeli nametnutima, tako će sad neki drugi ove datume doživjeti nametnutima”, zaključuje Gjenero.

Povjesničar Hrvoje Klasić smatra u prvom redu problematičnom promjenu jer je, kaže, problematično u nekoliko navrata u 30 godina mijenjati ključne datume koje treba obilježavati i što ne postoji konsenzus o tome.

Klasić: Vukovar neće živjeti od pijeteta

Klasić smatra problematičnim pitanje Vukovara – kaže da se radi o “prozirnom i jeftinom” populizmu kada se 30 godina nakon događaja i 20 godina nakon ponovnog dolaska toga grada u državno-pravni prostor RH postavlja to pitanje.

“Zašto sada, zašto se to nije moglo napraviti u onom trenutku kad se to dogodilo, godinu kasnije, pet godina kasnije ili deset godina kasnije, a ne 30 godina kasnije. Mislim da, uza svo dužno poštovanje i katastrofu koja je zadesila Grad Vukovar, ali i mnoge druge gradove, mislim da bi 30 godina nakon onoga što se dogodilo, trebali prestati govoriti stalno samo o pijetetu i govoriti kao da je taj grad mrtav. Trebali bi početi govoriti o progresu – naravno da ćemo uvažavati žrtvu, kao što će stanovnici Dresdena ili Hirošime uvažavati ono što im se dogodilo, ali su 30 godina nakon onoga što se događalo u Hirošimi i Dresdenu su ti gradovi imali prosperitet i oni su napredovali. Dakle, mislim da trebamo malo porazmisliti o tom mentalnom sklopu. Stalno se vraćati na pijetete, na žrtvu, na smrt i tako dalje, što će naravno uvijek ostati dio toga, međutim taj grad mora nastaviti živjeti, građani moraju nastaviti živjeti. Oni neće živjeti od pijeteta, nego će živjeti od progresa i o tome gradu treba voditi brigu 365 dana, a ne taj jedan dan u godini koji će biti neradan i kada će škole, tvornice ići posjećivati taj grad”.

“Što je po meni i dalje neshvatljivo, odnosno shvatljivo s obzirom na činjenicu da su stvari postavljene tako da jedino HDZ ima pravo na državotvornost i drugim riječima ima pravo donositi blagdane i državne praznike. Ljevica je ta koja ne voli Hvatsku, koja je nikad nije voljela i bilo što predloži je samo da bi napakostili Hrvatskoj”, navodi Klasić.

Smatra da je prva greška – i ne samo oko toga, nego u vezi mnogih drugih stvari – napravljena u početku.

Stvar dogovora i konsenzusa

“Gdje je po meni predsjednik [Franjo] Tuđman kao neprikosnoveni autoritet trebao pozvati tada Ivicu Račana, Zlatka Tomčića, Dražena Budišu i neke druge političare i trebao je reći: Možemo se ne slagati oko smjera ovoga ili onoga, načina vođenja ovoga ili onoga, ali obilježavanje praznika je nešto što će i moja vlada i vlade u sljedećih 50 godina, građani ove države će danas i za 50 godina morati obilježavati, pa ‘ajmo se oko toga dogovoriti, da tu nema nekakvih nesporazuma”.

To je, navodi, stvar dogovora i njegovog prihvaćanja, no taj je konsenzus izostao te se posljedice osjećaju i danas. A problematičan je, navodi, izmeu ostaloga, datum 30. svibnja.

“Ako kažemo da je to dan hrvatske državnosti, onda ispada da Hrvatska prije tog datuma nije imala državnost, a imala ju je po Ustavu – dakle, u Ustavu SR Hrvatske piše da je SR Hrvatska država hrvatskog naroda. Dakle, ona je bila bila država. Netko će reći – da, ali je bila država unutar složene federacije, dakle unutar jednosložene zajednice. Ali onda bi iz toga proisteklo da je sa 30. svibnjem 1990. godine postala neovisna i samostalna država. Ali nije – ne samo da nije, nego je sedam mjeseci kasnije taj Sabor, koji je osnovan 30. svibnja, donio Ustav u kojemu u završnoj odredbi izričito stoji da Hrvatska do daljnjega ostaje u sastavu Jugoslavije, a godinu kasnije, nakon proglašenja prvog Sabora 30. svibnja, dakle godinu nakon dana hrvatske državnosti, Hrvatska i HDZ imenuju svog člana za predsjednika Jugoslavije. Dakle, kad govorimo o državnosti mislim da je to vrlo problematično”.

‘Nemamo odgovore’

Stoga smatra da su po tom pitanju 25. lipanj i 8. listopad daleko točniji i precizniji kada se govori o tome da je Hrvatska postala neovisna i država.

Pokazuje se, kaže, da je i dalje forma važnija od sadržaja te da niti 30 godina kasnije nije jasno kakvu se Hrvatsku želi i ima.

“Ovakva prepucavanja oko ključnih događaja iz prošlosti, pa i ne samo putem datuma, nego oko toga da mi još uvijek danas u drštvu imamo dileme treba li se NDH u Hrvatskoj sramiti ili ponositi, treba li partizanski pokret smatrati svojim, svojom vojskom i pobjedničkom vojskom ili su to ustaše, mislim da sve to skupa pokazuje jednu nezrelost i da kao što na brojna pitanja nismo imali odgovore početkom 90-ih, žao mi je što očito ni 30 godina kasnije nemamo još uvijek krajnje odgovore”, zaključuje Klasić.  

Izvor: Al Jazeera