Oglasi

Kakve su šanse za 'arapski NATO'

Cilj formiranja savezništva bi bio suprotstavljanje zajedničkom neprijatelju, odnosno iranskom utjecaju u regionu.
Savez je nemoguće formirati bez smirivanja sukoba Palestine i Izraela, piše autorReuters

Kaže se da se savezništva između država zasnivaju na zajedničkim interesima ili na zajedničkim neprijateljima. Otkako je predsjednik Donald Trump preuzeo dužnost, počinju se nazirati znakovi ponovnog uspostavljanja mape regionalnih savezništava na Bliskom istoku.  

Ovaj proces mogao bi zahtijevati oživljavanje "osovine umjerenih zemalja", koja će uključivati Saudijsku Arabiju, Egipat i Jordan. Cilj bi bio suprotstavljanje zajedničkom neprijatelju, o kojem nema spora kao ranije, odnosno iranskom utjecaju u regionu i "terorističkim" grupama. Međutim, ovog puta se iznenađenje odnosi na Izrael.   

Između dvije osovine

Uoči izbijanja arapskih revolucija, region je bio podijeljen između dvije konkurentske osovine sa jasnim granicama. To su "pokret otpora" sačinjen od: Irana, Sirije, Hezbollaha i Hamasa, te "umjereni pokret" kojeg su u osnovi činile: Egipat, Jordan i zemlje Zaljeva, mahom "uvučene u orbitu" Sjedinjenih Američkih Država.

Međutim, zbog arapskih revolucija i kontrarevolucija, eksplozije sirijske krize te oklijevanja i opreznog odnosa koji je imala administracija Baracka Obame u regionu došlo je do miješanja karata. Ispreplele su se linije savezništva i više nije bila jasna osnova na kojoj bi se mogli definirati zajednički interesi ili zajednički neprijatelji. 

Zvanična arapska struktura vlasti doživjela je prevrat, između radikalnih koji su usvojili nasilje protiv svih koji ih ne podržavaju ili ne priznaju njihov legitimitet, te konzervativnih, koji se bore protiv arapskih revolucija jer ih smatraju stvarnom prijetnjom kontinuitetu njihovih političkih sistema. Također, tu su i liberali ili naprednjaci koji pokušavaju stajati na istoj udaljenosti, a zajedničko im je vjerovanje u neminovnost promjena koje je potrebno učiniti postepeno,  daleko od nasilja i konfrontacija.

Što se tiče "osovine otpora", ona je pretrpjela bolan udarac Hamasovim izlaskom iz nje. Sirija je pretvorena u bojno polje za međunarodne faktore, na kojem se iscrpljuju i Iran i Hazbollah. Vanjska politika predsjednika Obame dodatno je zakomplicirala ovu situaciju.   

Bivšem američkom predsjedniku bilo je stalo da premosti jaz s Irancima kako bi došao do sporazuma o njihovom nuklearnom programu, dok je istovremeno znatno više kritizirao svoje tradicionalne saveznike među Arapima. Izjavio je da se opasnost koja prijeti njihovoj sigurnosti i stabilnosti režima ne može dovoditi u direktnu vezu s Iranom, već s unutrašnjim problemima koje je polučila politika represije.

Dolaskom Trumpa na vlast, linije savezništava počinju bivati sve jasnije: od početka utemeljene na liniji neprijateljstva prema Iranu. U jednom od svojih poruka na Twitteru Trump je, primjerice, napisao: "Iran se igra s vatrom - oni ne cijene kako je 'blag' predsjednik Obama bio prema njima. Ne i ja!".

Ovakav odnos Trumpa dodatno je ojačala i saradnja s njegovim timom kojeg čine elitni i kvalificirani generali, poput američkog sekretara odbrane Jamesa Mattisa i savjetnika za nacionalnu sigurnost Herberta Raymonda McMastera, koji ne skrivaju svoj radikalan stav prema Iranu kao najvećoj opasnosti za američke interese u regionu.

Mattis je otvoreno izjavio da je Iran jedan od najvećih sponzora terorizma u svijetu. Što se tiče McMastera, on je naglasio da SAD ima snažnu volju da razotkrije Iran ponovo, zbog njegove velike podrške "ubilačkom režimu" u Siriji koji čini "masovna ubistava" svoga naroda.

McMaster smatra da iranski režim primjenjuje politiku nametanja "Hezbollahovog modela" na širem području Bliskog istoka, s ciljem pretvaranja vlada u slabe entitete koji će tražiti podršku od Irana.

Time je postignuto identificiranje zajedničkog neprijatelja (Irana), a prije toga i organizacije ISIL. Sada ostaje da se upotpuni koalicija koje će raditi na suočavanju s ove dvije prijetnje. Ovdje se pojavljuje problem Izraela i njegove pozicije u odnosu na ovo savezništvo.

Izraelski saveznik

Trenutno se promovira pristup da se stvarno sukobljavanje s ovim izazovima ne može ostvariti bez intenziviranja napora svih država kojih se to tiče, što implicira ulazak Izraela u ovu očekivanu koaliciju. Izgleda da to ne predstavlja problem za arapske zemlje "umjerenih stavova". Naprotiv, kod njih možda postoji stvarna želja da im se Izrael pridruži u ovom savezništvu.

U posljednje vrijeme, govor o normalizaciji odnosa sa Izraelom, naprimjer, više ne predstavlja glavni problem. Jednostrane odluke o sigurnosnoj koordinaciji s Izraelom isplivavaju na površinu. Diplomatski jezik između Tel Aviva i pojedinih arapskih prijestolnica uzima formu jasne prisnosti.

U načelu, ovo je u skladu s općom vizijom koju je usvojio Trump. On nastoji slomiti američki dominirajući obrazac bavljenja pitanjem arapsko-izraelskog sukoba. Trump je nagovijestio, na konferenciji za novinare s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Washingtonu (20. februara) da teži postizanju sporazuma koji neće samo uključivati Izraelce i Palestince, već i regionalne države. Prema njegovim riječima, ovaj sporazum će biti "veći i bolji nego što to neki misle".

Izjave američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost generala McMastera idu u istom pravcu, kada je izjavio, prilikom učešća na svečanom obilježavanju godišnjice osnivanja izraelske države u Washingtonu, da bi nas "teška situacija", uključujući i vojnu moć ISIL-a te rastuće regionalne prijetnje od Irana "mogla navesti da riješimo ono što neki smatraju teškim problemima, poput izraelsko-palestinskog konflikta".

Važno je napomenuti da je američki sekretar za odbranu general Mattis – koji u velikoj mjeri vjeruje u ideju savezništva i njihov značaj za američku nacionalnu sigurnost – preduhitrio Trumpovu posjetu regionu svojom posredničkom turnejom koja je obuhvatala brojne prijestolnice na Bliskom istoku, poput prijestolnica Saudijske Arabije, Egipta, Katara, Izraela i Džibutija.

Međutim, nije nikakva tajna da se takav savez, koji uključuje Izrael uz Arape, ne može efikasno postići bez smirivanja palestinsko-izraelske scene, tako da se stagnirajućoj vodi vrati dinamika u mirovnom procesu oživljavanjem pregovora.

Neophodno je pronaći formu za rješavanje krize u Pojasu Gaze čime bi se okončao period vladavine pokreta Hamas u toj oblasti. Na taj način bi palestinsko pitanje ponovo postalo pregovaračka karta i žrtva regionalnog i međunarodnog balansa snaga.

U prošlosti, konkretnije osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, palestinsko pitanje je bilo kapija kroz koju se Egipat vratio Arapskoj ligi preko sporazuma Husein/Arafat, u cilju ponovnog uspostavljanja arapske solidarnosti kako bi se stalo rame uz rame sa Irakom u borbi protiv Irana tokom iransko-iračkog rata.  

Isto se desilo i na konferenciji Annapolis 2007. godine, kada je američki predsjednik George W. Bush želio dobiti podršku arapskih saveznika u borbi protiv terorizma putem inicijative "Mapa puta", mirovnog plana koji je na kraju trebao dovesti do osnivanja nezavisne palestinske države.

Međutim, ovog puta je zanimljivo da se karta kojom se želi trgovati u palestinskom pitanju ne odnosi samo na povratak arapske zemlje u okrilje arapskog svijeta ili na novu mapu puta, već na Izrael koji više nije neprijatelj nego saveznik.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.