Kako voditi debatu s populistom

Uspjeh ekstremista mjera je neuspjeha demokratskih elita, smatra autor (EPA)

Piše: Helmut K. Anheier

U mnogim zapadnim zemljama danas, društvene i političke podjele su se produbile do tačke kada pokušaj da se premoste izgleda besmislen. Isto se moglo pomisliti i za 1960-te, eru jednako konfliktnu kao naša. Ipak, te su podjele prevaziđene. Razlika je u diskursu.

Strahote Drugog svjetskog rata još su visile nad Evropom 1960-ih. U Njemačkoj, još slabi demokratski poredak potresao je radikalizam i na lijevoj (komunisti) i na desnoj strani (nacionalisti), što je odražavalo eksterne izazove kao što su Hladni rat i unutarnje pritiske, uključujući prvu postratnu recesiju i sve veću nezaposlenost. Širom Evrope su 1968. izbili studentski protesti, kao i u SAD-u, odražavajući protivljenje ne samo Vijetnamskom ratu, već isto tako – i sve više – „establišmentu“ kao takvom.

Hiljadu devetsto šezdesetih, baš kao i danas, ljudi sa suprotstavljenim pogledima na svijet teško su komunicirali jedni s drugima. Ipak, u javnoj debati te ere bilo je uljudnosti koje danas nema. Razumjeli su, barem neki, da bi odbijanje učestvovanja samo ojačalo mentalitet „mi naspram njih“ što jača radikalizam.  

Razmotrite javnu konfrontaciju između Ralfa Dahrendorfa, člana Slobodne demokratske stranke (FDP) i radikalnog ljevičarskog vođe studenata Rudija Dutchkea ispred konferencije FDP-a u Freiburgu. Dutschke je pokušao „razotkriti“ Dahrendorfa – intelektualca liberalnog establišmena – kao eksploatativnog i nedemokratskog; Dahrendorf je uzvratio da je Dutschkeova revolucinarna retorika naivna, više vruć zrak nego stvarna materija, i u konačnici opasna. Koliko god se žestoko neslagali, dali su jedan drugom priliku da iskažu argumente o revoluciji, slobodi i demokratiji.

Radikalizam u demokratiji

Ovaj pristup bi se mogao primijeniti i na desničarske radikale kao što je Nacionalna demokratska stranka (NPD) Njemačke, koju je 1964. formiralo nekoliko desničarskih grupa. NPD je 1967. napredovala kod birača. Tako se u zaboravljenoj, ali zapanjujućoj javnoj debati 2.000 ljudi okupilo na Univerzitetu u Hamburgu da čuju panel diskusiju o „radikalizmu u demokratiji“.

Taj panel je uključivao lidera NPD-a Adolfa von Thaddena; izdavača liberalnog sedmičnika Die Zeit Gerda Buceriusa; konzervativnog autora Rudolfa Krämer-Bodonija; odvjetnika i političara iz istočne Njemačke Friedricha Karla Kaula; i opert Dahrendorfa. Diskusiju je moderirao Fritz Bauer, bivši izgnanik koji je bio tužitelj na frankfurtskim suđednjima za Aušvic, održanim od 1963. do 1965.

Debatu je započeo Thadden, koji je detaljno iznio svoj politički stav, nudeći neapologetsku procjenu uloge Njemačke u Drugom svjetskom ratu, i objasnivši uspon NPD-a. Slijedio je Dahrendorf, profesor sociologije, sa analizom raznovrsnog članstva NPD-a, koje je uključivalo stare naciste, razočarane tragače za identitetom i oportunističke antimoderniste.

Dahrendorf je potom izjavio da, iako je razumio čemu se Thadden protivio, bilo mu je manje jasno šta je ovaj lider NPD-a kasnije zagovarao. Da li je on uopšte podržavao demokratiju?  Bucerius je kasnije izazvao Thaddena direktnije, pitajući bi li podržao državni udar protiv Adolfa Hitlera 1944. Bauer je tada ubacio informaciju da je Thaddenova sestra bila članica otpora. Thadden je, međutim, izbjegavao direktan odgovor, sugerišući da se on ne bi borio sa svojom sestrom.

Veća izloženost i veći legitimitet

Dahrendorf je oštro zagovarao stav da o sudbini NPD-a trebaju odlučiti birači, a ne sudovi koji su proglasili Komunističku stranku ilegalnom. Kaul je ponovio ovu ideju u pasioniranoj izjavi (koja je bez sumnje bila unaprijed odobrena od lidera Istočne Njemačke) o isključivanju komunista iz Zapadne Njemačke iz debate. Drugi panelisti su se složili. Liberalna demokratija, zaključio je Dahrendorf, ne može isključiti radikale na jednoj strani, dok toleriše one na drugoj.

Teško je zamisliti današnje mejnstrim političare i javne intelektualce da se uključuju u tako duboke debate u uzajamnom poštovanju sa današnjim radikalima, bilo da se radi o populistima, ekonomskim nacionalistima, euroskepticima ili nečemu drugom. Krajnja desnica i krajnja ljevica ne razgovaraju ovako jedna s drugom. Svaka strana radije priča svojoj publici, pristupačni u medijskim mjehurićima gdje postoji mala potražnja za istinskom diskusijom o sukobljenim stavovima.

Mnogi današnji lideri establišmenta – tzv. elite koji su standardni nositelji liberalnog demokratskog poretka – izgleda vjeruju da su rizici upuštanja u razgovor sa radikalnim ličnostima preveliki: veća izloženost bi mogla značiti i veći legitimitet. Ali ovaj stav je sam po sebi veoma rizičan, zato što se preveden u svojevoljno sljepilo na društvene promjene koje su pokrenule ekstremističke ideologije – pristup koji mnogima izgleda arogantan. Prisjetite se brzoplete izjave demoratske predsjedničke kandidatkinje Hillary Clinton da polovina pristalica njenog rivala Donalda Trumpa čini „korpu jadnika“.

Mnogo veće prijetnje

Nije moguće samo poželjeti da ekstremista nema. Pustiti radikalnim pokretima da idu svojim tokom, kako su neki predložili je nesmotreno i opasno, uzimajući u obzir količinu štete koju mogu nanijeti prije nego što propadnu. Da bi ispunili svoju odgovornost kao poslužitelji javnog dobra, kulturne i političke „elite“ moraju izbjeći elitizam i pronaći formate i formule koje omogućavaju konstruktivnije razgovore među različitim grupama, uključujući – koliko god to teško bilo – radikalne i populističke pokrete.

U hamburškoj debati, Dahrendorf je s pravom izjavio da je uspjeh ekstremista mjera neuspjeha demokratskih elita. Kao i NPD 1960-ih Alternativa za Njemačku (AfD) stranka krajnje desnice, duguje svoj uspjeh na izborima prošlog septembra odbijanju državne političke, ekonomske i akademske elite da se konstruktivno upusti u razgovor sa javnošću, mnogo manje od onih za koje javnost vjeruje da su spremni pozabaviti se njihovim problemima.

Branitelji liberalne demokratije moraju voditi debatu sa populistima ne da bi promijenili mišljenje populista, već da učine da javnost shvati za šta se koja stranka zaista zalaže, a ne samo protiv čega je. Da, to bi moglo značiti davanje populistima više medijskog prostora i rizikuje normaliziranje ekstremnih pogleda. Ali prijetnje povezane sa agresivno polariziranom javnom sferom, onom koju su ekstremisti se pokazali sposobnim iskoristiti – mnogo su veće.

*Helmut K. Anheier je predsjednik i profesor sociologije na Fakultetu za upravu Hertie u Berlinu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera