Oglasi

Kako su spomenici antifašizmu postali neželjena baština

Nasrtaji na spomenike, osim nasrtaja na samu civilizaciju, brutalno su obezvređivanje nauke i umjetnosti.
Piše:
Apsurd uništavanja išao je tako daleko da se, kao u slučaju Memorijalnog parka Petrova Gora, devastiranje proteglo na 25 godinaBoris Šćitar / Pixsell

Dugometražni dokumentarni film Neželjena baština redateljice i scenaristice Irene Škorić proglašen je najboljim dokumentarnim filmom na 6. Balkan New Film Festivalu (BaNeFF-u) u Stockholmu.

Film govori o povijesti, sustavnoj devastaciji i trenutnom stanju spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi, izgrađenih od 1945. do 1990.

Odluka stručnog žirija obrazložena je napomenom da spomenici nisu samo komadi materijala već umjetnička djela i dijelovi kolektivnog sjećanja te kako nisu samo dio povijesti Balkana i Jugoslavije već mnogo šireg konteksta.

Možemo ih nazivati svjedocima vremena, nijemim pričama ili kakvim god sličnim metaforama, ali spomenici NOB-u bili su i ostat će memorijali veličanstvene antifašističke borbe i pobjede naroda Jugoslavije nad najvećim zlom 20. stoljeća. Tipološki različiti u jedinstvenoj poruci, spomenici monumentalne i specifične umjetničke djelatnosti, i iznimne vrijednosti, na razne su načine, i uz institucionalnu potporu, devastirani u periodu nakon 1990., a taj proces, nažalost, ni danas nije zaustavljen.

Civilizacijski problem

Nasrtaji na spomenike - popraćeni kontinuiranom kvaziznanstvenom, revizionističkom kontrarevolucijom - osim nasrtaja na samu civilizaciju, zapravo su brutalno obezvrjeđivanje dvaju najviših oblika ljudskog stvaralaštva – znanosti i umjetnosti.

Kulturna antropologinja, publicistkinja i novinarka, nezavisna znanstvenica i aktivistkinja Sonja Leboš, inače i kustosica izložbe o Bogdanu Bogdanoviću, naglašava upravo problem kontinuiteta i disperzivnosti devastacijskog djelovanja.

"Uništavanje spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) te Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) podignutih u vrijeme socijalizma nije etapa ove wanna-be-republike koja je završila onog trena kada je službeno završio rat. Uništavanje spomenika nastavlja se i danas drugim sredstvima – nedavno podizanje ploče na kojoj se čita ozloglašeni pozdrav kvislinške genocidne države na jasenovačkoj školi jedan je od načina uništavanja simboličkog naslijeđa jasenovačkog spomenika, čuvenog betonskog cvijeta Bogdana Bogdanovića. Privođenje članova Inicijative mladih za ljudska prava koji su prelijepili taj sramotni fašistoidni iskaz još je jedan dokaz duboke i institucionalizirane erozije društvenih vrijednosti humanizma i naslijeđa antifašizma. Isto tako, prošlogodišnje nipodaštavanje sjećanja na žrtve jasenovačkog ustaškog logora komemoracijom žrtava koje su, navodno, tamo stradale nakon završetka rata, također je nastavak rata drugim sredstvima, rata za uništenje i razgrabljivanje svih vrednota jugoslavenskog društva, a bilo ih je mnogo, kako materijalnih, tako i nematerijalnih.

Spomenici NOB-u i NOP-u nisu lijepi oblici bez značenja, njihova forma je plod ideoloških, oblikovnih, filozofskih, odnosno estetskih i etičkih istraživanja brojnih arhitekata, kipara i umjetnika. Njihovo uništavanje, kako za vrijeme rata, tako i od službenog završetka rata, od kada se regija drži u konstantnom stanju zapaljivosti, stalno na rubu novog civilnog rata, civilizacijski je problem zbog kojeg bi ovu hrvatsku državu, koja nije republika, trebalo izvesti na sud – negiranje genocida u Jasenovcu ozbiljna je uvreda civilizacijskim vrijednostima koje Evropa, barem načelno, štiti. Borbu protiv uništavanja spomenika treba voditi legalističkim i pravnim oruđem, a nikako ne nasjedati na ratnohuškačko politikantstvo raznih 'političkih' figura koje su zauzele institucije Republike Hrvatske i drugih zemalja regije", kaže Leboš.

Afirmacija anonimnih masa 

Sanja Horvatinčić, asistentica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, koja se u sklopu doktorata od 2011. godine bavi istraživanjem spomeničke baštine iz razdoblja socijalizma, kaže da ako "korpus spomeničke plastike koja se veže uz NOB, revoluciju i radnički pokret sagledamo u cjelini, najveća njegova vrijednost neupitno je ona povijesna, odnosno društvena".

"Tim su spomenicima obilježeni neki od najvažnijih i najdramatičnijih događaja iz novije povijesti na ovim prostorima, odnosno događaji, pojedinci i kolektivi koji su (re)definirali tijek 20. stoljeća te presudno utjecali i na naše današnje živote. Međutim, povijesni kontekst koji je nužan za čitanje ovih spomenika kosi se sa dominantnim politikama pamćenja u Hrvatskoj, osobito činjenica da je organizacijska struktura koja je ležala u pozadini efikasnog antifašističkog otpora bila zasluga Komunističke partije kao jedinog političkog faktora na ovim prostorima koji je dosljedno pružio otpor fašizmu.

Zato su danas uglavnom uništeni i zaboravljeni spomenici koji su bilježili razvoj i djelovanje tog političkog subjekta između dva svjetska rata, bilo kroz organiziranje radnika, povezivanje s internacionalnim pokretom ili subverzijom monarhističkog sistema. Održavanje ovih narativa u kolektivnom pamćenju predstavlja očitu opasnost onima koji ih i danas ruše ili nastoje ideološki 'neutralizirati'.

U većini manjih sredina bili su to prvi svjetovni spomenici, javna mjesta sjećanja koja su adresirala i afirmirala dotada 'nevidljive' povijesne subjekte i događaje – kako one tragične, tako i herojske, emancipatorne. Gesta ispisivanja imena radnika i seljaka (u velikom postotku nepismenih!) u kamen ili mramor predstavljala je prvu manifestaciju bilježenja socijalne povijesti i afirmacije 'anonimnih masa'. Dovoljno je ove spomenike postaviti u kontekst ranije prevladavajućih modela društvenog pamćenja poput religijskih obilježja i spomenika vladarima i nacionalnim mitovima. Iako je u nekim dijelovima Jugoslavije i ranije postojala praksa obilježavanja ratnih stradanja, ideja klasne i rodne afirmacije kroz javne memorijalne objekte karakteristična je upravo za period socijalizma. Ne zaboravimo da, zahvaljujući ideji rodne ravnopravnosti, koja se u praksu provela već tijekom NOB-a, tek nakon 1945. godine žene kao politički subjekti dobivaju javne spomenike i ulaze u sferu društvenog pamćenja."

Kao važan aspekt društvene važnosti spomenika, Horvatinčić navodi kako je u velikom broju naselja izgradnja spomenika značila i definiranje novih urbanih središta, odnosno planiranje javnih površina, poput parkova i trgova. Zbog toga smatra da je spomenike bitno sagledati i valorizirati ne samo kao pojedinačne objekte već i kao važne faktore urbanizacije, osobito kada je riječ o manjim sredinama.

Prekopana kosturnica

"Osim nemalog broja izuzetnih kiparskih realizacija, važno je sagledati na koji je način proces izgradnje spomenika sudjelovao u "prozvodnji prostora" u Lefebvreovom smislu. Pritom valja istaknuti inovativni model spomen-područja, koji je još krajem šezdesetih godina afirmirao koncepte poput seoskog turizma, ekologije i održivog razvoja ruralnih sredina." 

Za očuvanje spomeničke baštine od daljnje devastacije, prema njezinom mišljenju, najvažnije je jasno definiranje kriterija evaluacije memorijalne baštine, "pri čemu bi se trebao izbjeći revizionistički odnos prema postojećem registru spomenika kulture, na kojem su desetljećima predano radila velika imena naše struke, poput Cvite Fiskovića".

Današnji je registar prepun apsurda, pa tako, primjerice, "globalno popularan spomenik u Podgariću kipara Dušana Džamonje i arhitekta Vladimira Veličkovića, ujedno i kosturnica više od 900 palih boraca Moslavine, još uvijek nije upisan u registar kulturnih dobara RH. Augustinčićev spomenik i spomen-kosturnica na groblju u Sisku upisana je u registar, no ne samo da je zbog dotrajalosti opasan za prolaznike već je poklopac kripte u kojoj su sahranjene kosti narodnih heroja i prvoboraca sisačkog kraja već godinama razbijen i prokišnjava. Takvih i mnogo gorih primjera na terenu je bezbroj".

Posebno je mučan i slučaj u Vinkovcima, gdje je prilikom rekonstrukcije centralnog gradskog parka bagerima prekopana kosturnica 15-oro antifašista, uglavnom Vinkovčana, koje su ustaše strijeljale 1942.

"Iako se rješenje o upis u registar iz 1971. godine čuva u Ministarstvu kulture, Konzervatorski odjel tog istog ministarstva 2015. godine donosi rješenje o njenom uklanjanju i ne reagira na novinske napise o, navodno, nepoznatom porijeklu posmrtnih ostataka. Ovim se vraćamo ključnom problemu zaštite memorijalne baštine, odnosno činjenici da je ona, kao važna poluga aktualnih politika pamćenja, itekako podložna ideološkim motivima."

"Projekt revizije prethodno važećeg registra spomenika kulture, koji je, prema mom saznanju, i dalje u tijeku, prepušten je isključivo povjesničarima, koji nisu kompetentni pri procjeni svih parametara nužnih za valorizaciju memorijalne baštine, a koji uključuju umjetnički, urbanistički i širi kulturološki kontekst. Takav bi projekt trebao raditi tim stručnjaka, koji bi uključivao ne samo povjesničare umjetnosti i povjesničare već i etnologe i kulturne antropologe. Dovoljno je pogledati koje su se struke u posljednjih 20 godina, kod nas i u svijetu, najviše bavile fenomenom društvenog sjećanja i memorije." 

Antenski odašiljači na vrhu spomenika

Tihomir Milovac, povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, smatra da se u hrvatskoj javnosti premalo i prerijetko govori o kontinuiranom procesu rušenja i oštećivanja spomeničke baštine koja nadilazi ideološke okvire.

"Spomenici su, uglavnom, bili autorska skulptorska djela te javno dobro, o kojem su brinuli gradovi ili država. Među njima bilo je i remek-djela hrvatske suvremene javne plastike koja su zbog svojih objektivnih umjetničkih vrijednosti nadilazila ideološku dimenziju i razloge njihovog podizanja. Među njima je bez premca bio Bakićev spomenik posvećen 'Pobjedi revolucije naroda Slavonije' u Kamenskom, koji je u vrijeme podizanja 1973. godine bio jedinstven primjer apstraktne skulpture u pejzažu u svjetskim razmjerima i koji po svojim skulptorskim vrijednostima neće skoro biti dostignut. Srušili su ga najvjerojatnije pripadnici Hrvatske vojske u vrijeme ratnih operacija u tom dijelu Slavonije veljače 1992. Također, minirane su, netragom uklonjene ili su samo oštećene mnoge biste, spomenici s realistički figurativnim prikazima s temama iz NOB-a, ali i spomenici i spomen-ploče narodnim herojima, pa i spomenik Tita u Kumrovcu kipara Antuna Augustinčića.

Napadana su i obilježja zajedničkih grobnica boraca poginulih u Drugom svjetskom ratu kao što je ona 'Narodnih heroja' na zagrebačkom Mirogoju, ali se kameni reljef nije 'dao' i ostao je na svom mjestu. Apsurd uništavanja išao je tako daleko da se, kao u slučaju Memorijalnog parka Petrova Gora, također monumentalnog spomenika, jednog od izuzetnih Bakićevih ostvarenja, spoja skulpture i arhitekture, devastiranje proteglo na 25 godina, od vremena okupacije, nakon oslobođenja i još uvijek traje. Rastavlja mu se i odnosi vrhunska metalna oplata i mramorna popločenja, a spomenik je (i u simboličkom smislu) još uvijek tamo bez obzira na vidljivu deformaciju. Kažu da su se od skupe nehrđajuće limene oplate izrađivali kuhinjski sudoperi. Čak je i najveći telekomunikacijski operater (HT) na vrh armiranobetonske strukture spomenika postavio odašiljače i spomeniku na taj način pokušao promijeniti funkciju u antenski toranj."

Osuda rušenja spomenika u Palmiri, ali ne i u Hrvatskoj

No, ipak napominje da nije sve toliko crno jer neki su spomenici sačuvani, ponajprije u Istri, Zagorju i Gorskom Kotaru, te ponekim mjestima i regijama gdje novi ideološki okviri nisu poticali toliko snažnu agresivnost i retrogradno prizivanje prošlosti, kao što je, nažalost, najčešće bilo u ostalim regijama.

"U zamjetnom korpusu hrvatske javnosti prisutno je bilo i još uvijek traje revizionističko omalovažavanje antifašizma u korist relativiziranja kvislinškog ustaškog režima i njegove naci-ideologije. Shodno tim težnjama razvijali su se, nerijetko i poticali ovi rušilački nagoni koji su ideologiju s kojom se ne slažu sveli na vizualne činjenice i, poput srednjovjekovnih bizantskih ikonoklasta, u 'slikama' i simbolima prepoznavali 'neprijatelja' koga treba uništiti.

No, cinizam našeg demokratski nedovoljno razvijenog društva doseže maksimum kada se javno čudimo i osuđujemo nasilništvo i devastaciju svjetske kulturne baštine u ratom zahvaćenoj i UNESCO-m zaštićenoj Palmiri, iračkom gradu Mosulu ili drevnom asirskom gradu Nimrudu, gdje su militanti ISIL-a uništili kipove, svetišta i rukopise, nemilosrdno i fanatično uništavajući sve što ih je podsjećalo na 'one druge' koji ne pripadaju njihovom svjetonazoru. Zastrašujuće slike tih rušenja punile su naš medijski prostor, a da pritom gotovo nikome javno nije palo na pamet usporediti slične rušilačke aktivnost iz naše nedavne prošlosti. Radi se o istom barbarskom kodu koji pokreće borce ISIL-a, a koji je manipulirao grupama i pojedincima u Hrvatskoj dok su rušili i oštećivali spomenike antifašizmu", kaže Milovac.

Naposljetku, jednu od najvažnijih poruka filma Neželjena baština, kao i mišljenja gotovo svih relevantnih stručnjaka ovog područja, mogli bismo sažeti na ono osnovno i najvažnije pitanje: može li društvo, koje ne prepoznaje i ne cijeni monumentalne umjetničke i civilizacijske vrijednosti, prepoznati i cijeniti bilo kakve druge vrijednosti?

Izvor: Al Jazeera