Kako su SNS botovi napisali 10 miliona komentara

Pisalo se da botovi imaju plate i po 675 evra (EPA)

Nedavno su u javnost procurele vesti sa sednice Izvršnog odbora Srpske napredne stranke na kojoj je resorni stranački funkcioner zadužen za Internet tim podneo godišnji izveštaj. Internet tim su, naravno, botovi – partijski vojnici zaduženi za ostavljanje komentara na portalima i društvenim mrežama. Prema tom izveštaju, SNS ima 3.456 botova koji su za godinu dana napisali oko 10 miliona komentara na 201.717 objavljenih vesti. Nadležni funkcioner se pohvalio i da su u poslednja 24 sata botovi ostavili preko 43.000 komentara na 1.147 vesti.

Na prvi pogled brojke deluju impresivno, čak i pomalo zastrašujuće. Vladajuća stranka ima čitavu armiju vernih sajber-vojnika koji pokušavaju da ubede vaskoliku srpsku javnost u ispravnost politike svoje stranke, rušeći sve rekorde u svom nečasnom poslu, radeći udarnički bez počivka i odmora. Međutim, već na drugi pogled, čim pristupimo ozloglašenoj računskoj radnji zvanoj deljenje, užasno nepopularnoj u Srbalja koji su tradicionalno alergični na podele – navedeni rezultati uopšte ne izgledaju impresivno. Naprotiv.

Udarnički rad od 10 minuta dnevno

Ako tih 10 miliona komentara podelimo na 3.456 poslenika botovske reči, dobijamo 2.893,5 komentara po udarniku godišnje, što znači da svaki bot u proseku dnevno napiše jedva osam komentara. Pod uslovom da botovi rade i vikendom, da nemaju godišnji odmor, niti slobodne dane, što bi se moglo očekivati, pošto ih predvodi čovek koji radi najmanje 28 sati dnevno, spava samo ako baš mora, a sve zarad dobrobiti Srbije, koja doduše ostaje nevidljiva i nedosežna, ali to je sad manje bitno. Ukoliko, pak, botovi uživaju u blagodetima godišnjeg odmora u trajanju od četiri nedelje, i ako ne rade subotom i nedeljom – to znači da u proseku pišu oko 10 komentara dnevno.

Da su u pitanju opsežni komentari u kojima se obrazlaže stranački program, elokventno brane potezi vladajuće partije, vešto maskira stranačka pozicija krinkom tobožnje objektivnosti i argumentovano pobijaju stavovi političkih protivnika na internetu, to bi još i imalo nekog smisla. Međutim, situacija je potpuno obrnuta. Za prepoznavanje botovskog komentara nije potrebna nikakva inteligencija, jer su svi pravljeni po istoj mustri, prilično nedotupavnoj.

Primera radi, na vest pod naslovom “Vučić pred sednicu SB UN: Boriću se svim srcem” objavljenoj na portalu B92, odmah su se pojavili sledeći komentari u kojima se prepoznaje jedinstveni botovski rukopis: “Vucic se lavovski bori za Srbe”; “Uvek spreman da se bori za svoj narod- to je nas predsednik!!!”; “Sigurni smo da ce danas predsednik Vucic odbraniti cast Srbije i pokazati da smo spremni na razgovor i kompromis”; “Kosovo je deo Srbije I tako mora da ostane”; “Velika je borba našeg predsednika, koja će biti uspešna”; “U SB mora izneti istinu”; “I mi smo predsednice uz Vas svim srcem”.

Bacanje para

Tako izgledaju i svi drugi komentari botova, jednostavne rečenice u kojima se hvale predsednik i SNS, podržava politika vladajuće stranke i pljuje po opoziciji. I to je sve. Može li gluplje i prostije? Teško. U javnosti se dosta spekulisalo o botovima, koliko su plaćeni za svoj samopregorni rad, pisalo se da imaju plate i po 80.000 dinara (oko 675 evra), koje mi plaćamo, a ko bi drugi.

Ukoliko su botovi zaista ovoliko plaćeni za nemušto piskaranje po netu, to je jedna od najgorih investicija u političkoj istoriji. Jer je za pisanje desetak ovakvih komentara dnevno potrebno nekih deset minuta, i to pod uslovom da bot kuca jednim prstom, da mu je mozak na rezervi, a tastatura u razvaljenom stanju. Dobro, potroši se neko vreme i na lupanje minusa nepodobnim komentarima koje pišu živi ljudi obdareni zdravim razumom, a ne robotizovana vojska stranačkih aktivista, ali sve to zajedno ne traje duže od poštene pauze za ručak. Čak i kad bi radili samo za sendviče sa najjeftinijom salamom i kiselim krastavčićima, bili bi višestruko preplaćeni.

S obzirom na jadan radni učinak armije botova, reklo bi se da su od njih 3.456 bar 3.100 tehnološki višak. Čemu to uzaludno rasipanje ljudskih, stranačkih i budžetskih resursa, kad su rezultati nikakvi da nikakviji ne mogu biti? Zar partija naš novac nije mogla da potroši pametnije? Recimo, na stranačke žurke, da se partijski aktivisti malo opuste nakon napornog rada. Ili na povećanje dnevnica aktivistima koji lepe plakate, oni bar rade nešto konkretno.

Uzaludan botovski trud

Učinak botovskih komentara je ravan nuli. Ko bi pri čistoj svesti i zdravoj pameti poverovao komentatoru koji na 1389. po redu izjavu ministra policije Nebojše Stefanovića kako se stopa kriminala u Srbiji smanjuje, napiše nešto ovako: “Srbija se bori svim silama protiv kriminala, verujem u nadlezne organe”? Samo ti, prijatelju, veruj, kad si prodao veru za večeru, ali oni koji više veruju svojim očima nego botovskim rečima dobro vide da se u Beogradu mafijaška ubistva dešavaju maltene jednom nedeljno, te da policija ima u šteku skoro sto nerešenih zločina ovog tipa. Džaba botovsko poverenje u nadležne organe kad i vrapci znaju da je prestonica postala nesigurno mesto gde se kriminalci međusobno kokaju nasred ulice, ili po kafićima, ili podmeću bombe jedni drugima u automobile.

Koga ovako imbecilni komentari mogu da ubede u nešto? Dobro, ne treba potcenjivati ljudsku glupost, u svašta ljudi ovde veruju, ogroman broj ljudi misli da se ceo svet zaverio protiv Srba. Ima mnogo i onih koji veruju da je Slobodan Milošević najveći sin našeg naroda, a nađe se i poneko ko veruje da je Zemlja ravna ploča. Ali, za sve ove sumanute teorije postoje ipak nekakva silna i detaljna obrazloženja, nekakvi kvaziargumenti, neka ozbiljna propaganda, neko se potrudi iz petnih žila da izmašta i potkrepi “dokazima” svoju predstavu o svetu, ma koliko ona bila nakaradna i daleko od realnosti.

A bot sedne za kompjuter i nadrlja “Predsednik je genije”, “Verujem u Vučića”, “Srbija je na dobrom putu” i zaradi dnevnicu. Da bi se javno mnjenje ubedilo u nešto što očigledno prkosi stvarnosti ipak je potreban ozbiljniji trud. Iako me često optužuju da sam autošovinista, koliko god kritičan bio prema svojoj zajednici, ipak ne verujem da ljudi mogu da budu toliki idioti pa da ih priprosti botovski komentari ubede u bilo šta.

Mala, ali drastična razlika

Botovi bi svojim mnogobrojnim komentarima eventualno mogli da stvore pogrešnu sliku kod čitalaca kako je broj onih koji podržavaju vlast mnogo veći nego što zaista jeste. Međutim, da bi stvorili takav lažan utisak bila bi neophodna bar neka minimalna doza skrivanja, maskiranja, pretvaranja da te provladine komentare ostavljaju neki živi ljudi koji zaista veruju u to što pišu. Situacija na virtuelnom terenu je potpuno suprotna: botovski komentari se prepoznaju iz aviona, i to s pola mozga.

Kao što su lako prepoznatljivi i regularni komentari koje ostavljaju normalni čitaoci, za svoj groš, a ne za partijsku apanažu. Ne toliko po sadržaju, koliko po formi koja uvek odaje nešto lično, ljudsko, individualno, jednostavno se na prvi pogled vidi da je to pisao čovek, a ne isprani mozak koji radi za pare.

Na pomenutu vest “Vučić pred sednicu SB UN: Boriću se svim srcem” bilo je i ovakvih komentara: “Ti što se više boriš naš položaj je sve gori! Ne ide ti nikako. U stvari, ide tebi ali mi propadosmo”; “Nećeš ti lave niđe”; “Borice se necim sto nema. Hm… bice to neizvesna borba”; “Aj u 100 marki da ce kasniti avion na sednicu UN”. Razlika između ovakvih komentara i onih botovskih koje sam gore citirao je mala, ali drastična. Otprilike kao razlika između zemlje i neba. Ili između demokratske države i Srbije.

Zarobljeni um

Kad vidi na šta je spala politička propaganda, čoveka gotovo da uhvati nostalgija za starim dobrim staljinističkim vremenima. Eh, kako su se nekad diktatori trudili da ubede građane u svoju verziju realnosti, koliko je tu umne snage upotrebljeno, kakve su se sve intelektualne finese rađale u procesu ubeđivanja u jedinu istinu. Dovoljno je, recimo, pročitati Zarobljeni um Česlava Miloša, pa shvatiti koliko smo duboko pali.

Kad politički komesari nekog uhvate u dijalektičke čeljusti, taj se odatle teško vadi, pa makar bio darovit pisac i izuzetan intelektualac. Kakvih je tu sve primamljivih formula bilo: te istorijska nužnost, te klasna svest i klasna borba, te prelazak kvantiteta u kvalitet, te biće koje određuje svest, pa onda podsticanje kolebljivaca da budu na pobedničkoj strani istorije, pa prećutno tolerisanje raznih vrsta ketmana… Lepota jedna!

Miloš detaljno opisuje kako  su najrazličitiji umetnički i ljudski temperamenti velikih pisaca kao što su Ježi Andžejevski, Tadeuš Borovski ili Konstantin Ildefons Galčinjski priklanjali “Novoj veri”, plastično i ubedljivo izlaže njihove složene unutarnje preobražaje, postepeno podleganje propagandi i stajanje na stranu onih koji su u tom trenutku bili pobednici. A pomalo opisuje i svoj lični slučaj, i sam autor je u početku služio novoj ideologiji, dok nije emigrirao na Zapad.

To su bili zlatni dani ideološke propagande kad su ogromne ljudske, intelektualne, kreativne snage bile upregnute u pridobijanje najboljih umova za projekat stvaranja novog čoveka. A danas smo spali na botove iz čijih komentara tupost vapije do neba. Reći za bota da ima zarobljeni um, bio bi kompliment koji dotični jadničak ničim nije zaslužio. Jer su u pitanju obični nesrećnici koji su prodali dušu partijskom đavolu za male pare. S obzirom kakav je kvalitet propagande koju botovi stvaraju, kupac je mogao i mnogo jeftinije da prođe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera