Kako su Prijepoljci zaustavili još jedno ubijanje Boška Buhe

Posljednji dan februara 2019. godine ipak nije bio datum kada je ponovo ubijen najpoznatiji patizanski bombaš, narodni heroj Boško Buha.

Građani Prijepolja uspjeli su peticijom djelimično ublažiti prvobitnu odluku države Srbije da rasproda spomen-kompleks na Jabuci (između Prijepolja i Pljevalja) uključujući i spomenik proslavljenom mladom ratniku na mjestu gdje je u četničkoj zasjedi poginuo 27. septembra 1943. godine.

Memorijalni kompleks „Boško Buha“, na granici Srbije i Crne Gore, izgrađen šezdesetih godina XX vijeka, krajem januara ove godine stavljen je na doboš i sigurno bi bio prodat da se tome nije usprotivio dio stručne javnosti i građana sa podsjećanjem da se radi o “važnom simbolu borbe za slobodu i nekadašnjeg društvenog razvoja”, sa kojim se prodaju i “plemenite ideje pacifizma, antifašizma i borbe za pravdu i jednakost”.

Muzej i opština podržali peticiju

Nakon što je objavljeno da su Spomen-dom „Boško Buha”, drveni objekat Muzeja pionira i omladine, Dom kulture s paviljonima, nekadašnji hotel i zemljište na kojem se nalaze ovi objekti kao dio Ugostiteljsko-turističkog preduzeća „Putnik” iz Prijepolja stavljeni na prodaju sa drugom imovinom firme “Putnik” u stečaju, pokrenuta je akcija da se sprovođenje sramne odluke spriječi. Zahvaljujući peticiji sa 840 potpisa Prijepoljaca i drugih građana odluka je preinačena tako da će biti prodat samo hotel, dok sudbina cijelog kompleksa i dalje ostaje neizvjesna.

Oglas za prodaju u kom se našao i Memorijal “Boško Buha” rasplamsao je rasprave na društvenim mrežama, ali i aktivizam građana koji su pokrenuli peticiju

Odustajanje od prodaje je proslavljeno kao mala pobjeda i uspješan primjer građanskog aktivizma, a velika zahvalnost je iskazana Muzeju grada Prijepolja i čelnicima opštine koji su podržali akciju da se “čitavom prostoru vrati prvobitna funkcija”.

Kao da su se i u ovom slučaju neponovljiva Buhina sudbina i heroizam pomiješali sa sudbinom bivše zajedničke zemlje. Kaobajagi nisu se uklapali u nacionalne narative novonastalih državica nastalih raspadom Jugoslavije.

“Ovo što se dešava sa Memorijalnim kompleksom ‘Boško Buha’ je upravo posledica odnosa države i društva pre svega prema antifašističkom nasleđu koje je marginalizovano i skrajnuto”, ocijeniće za Radio Slobodna Evropa (RSE) Sanja Petrović Todosijević, istoričarka u Institutu za noviju istoriju Srbije u Beogradu.

I četnici proglašeni antifašistima

Međutim, priča o zlosrećnoj sudbini memorijala na Jabuci koja je poslije kragujevačkih Šumarica bila najposjećenije mjesto đačkih ekskurzija iz čitave bivše Jugoslavije, ne počinje 2019. nego upravo 1991. godine u predvečerje raspada zajedničke državne zajednice.

Na Jabuci će potom biti smješteno 500 izbjeglica iz republika bivše Jugoslavije, nakon čijeg odlaska će memorijal biti prepušten samom sebi i ubrzo postati ruina. Naravno da je Srbija kao pravna sljedbenica SFR Jugoslavije, kako to vole reći političari u Beogradu, najodgovornija je za takvu vrstu nebrige. Ona ista Srbija koja je izjednačila partizanski i četnički pokret proglasivši i ovaj drugi antifašističkim.

Jedan od napoznatijih partizana

Kod sela Jabuka između Pljevalja i Prijepolja, u četničkoj zasjedi, poginuo je narodni heroj Boško Buha. Jedan od najpoznatijih partizana, najčuveniji partizanski bombaš i borac herojske Druge proleterske brigade.

Dječak ratnik koji je za dvije godine ratovanja prošao sito i rešeto najkrvavijih partizanskih bitaka. Boško je na dan pogibije zajedno sa doktoricom Sašom Božović i političkim komesarom bolnice Bogdanom Radanom, išao za Prijepolje, ali je njihov kamion upao u četničku zasjedu.

Komesar Bogdan je poginuo na licu mjesta, a Boško je ubijen prilikom pružanja otpora četnicima. Doktorica Saša Božović je u ovoj borbi ranjena i zarobljena, ali je ubrzo oslobođena.

“Vi sada imate potpuno apsurdnu situaciju u našem društvu, da imate jedan memorijal dečaku koji se aktivno borio protiv fašizma i stradao u borbi protiv onih koji su otvoreno kolaborirali sa fašizmom, a da je u tom istom društvu i u toj istoj državi, zakonodavac pre nekoliko godina rehabilitovao čoveka koji je stajao na čelu tog kolaboracionističkog pokreta i odluci Višeg suda u Beogradu koji je poništio presudu kojom je Dragoljub Mihailović 15. jula 1946. godine osuđen na smrt. Sve to je na neki način i vodilo ka ovome”, izjavila je Sanja Petrović Todosijević koja je zajedno sa dramskom pedagoškinjom Ivanom Bogićević Leko napisala zajednički apel da se memorijal “Boško Buha” spasi od propadanja.

U javnom pismu koje su uputile stečajnoj upravi “Putnika” i lokalnim vlastima u opštini Prijepolje one su podsjetile da je memorijalni kompleks “izgrađen zahvaljujući izdvajanju pionirskog dinara” sa idejom da se podigne objekat gde bi se realizovale rekreativne nastave, škole u prirodi, ljetovanja i zimovanja.

Mali za vojnike, a veliki za junake

Jedno od pitanja koje je otvorio apel bilo je da li ovakav objekat, koji je 1986. godine proglašen za kulturno dobro, uopšte smije da se prodaje.

“Tih sjajnih godina ovde je dolazila Jugoslavija u malom, brojne ekskurzije iz svih krajeva zemlje, na hiljade đaka, stotine turista, a sada je pusto. Devedesete su i na Jabuci ostavile trag, a osnovni razlog zašto niko ništa ne preduzima su nerešeni imovinsko-pravni odnos”, uzalud je godinama upozoravao istoričar Slavoljub Pušica, direktor Muzeja u Prijepolju. Nije bilo nikog da ga čuje.

Mjesto je i danas sablasno pusto i zapušteno, a dom Boška Buhe je potpuno ruiniran. Uspomena na one koji su bili “mali za vojnike, a veliki za junake” izgleda više nego tužno.

Jedini svijetao trenutak ove sumorne priče svakako je detalj da nijedna bista heroja nije oskrnavljena, iako su među njima Srbi, Albanci, Hrvati, Slovenci…

Koliko je Buha bio poznat u cijenjen u cijeloj Jugoslaviji neka mlađim čitaocima ali i starijima koji su to zaboravili neka posluži činjenica da glavnu muzičku temu u filmu “Boško Buha” režisera Branka Bauera, snimljenom 1978. godine, pjeva Oliver Dragojević na čistoj ekavici odnosno na stihove pjesme “Nek nas sete” Duška Radovića i muziku Zorana Simijanovića:

“…Nek nas sete ove slike,

Na tu decu i te đake,

što su mali, mali za vojnike al’ veliki za junake…”

Snimak cijelog filma postoji na internetu koji eto, kao najsavremeniji medij čuva – kulturu sjećanja.

Sudbina memorijala ipak neizvjesna

Memorijalni kompleks “Boško Buha” sačinjavaju: kameni beleg sa natpisom: Ovde je 1943. godine poginuo pionir, borac i narodni heroj Boško Buha, 17 borova posađenih na mjestu njegove pogibije, bronzana figura dječaka-borca sa puškom i knjigom, osam bronzanih spomen-bista jugoslovenskih pionira-partizana, od kojih je većina posthumno odlikovana Ordenom narodnog heroja (Lepa Radić, Vera Miščević, Mate Blažina, Sava Jovanović Sirogojno), te Spomen dom “Boško Buha”, Dom kulture i Muzej pionira i omladine Jugoslavije.

Spomenik Bošku Buhi, koji je otkriven 27. septembra 1970. godine, idejno je rješenje djevojčice Jadranke Berić iz Gornjeg Milanovca koja je sa 6.069 pionira iz cijele Jugoslavije učestvovala na konkursu “Kako zamišljam spomenik Bošku Buhi”.

Hoće li nadležni vratiti Boška Buhu u školske programe iz kojih je izbačen 1991. godine i hoće li ponovo ekskurzije dolaziti na Jabuku na časove istorije i rekreacije, u ovom trenutku je pitanje na koje odgovora nema. Tek ukoliko bi odgovor na to pitanje bio pozitivan, sjećanje na podvige Boška Buhe, Sirogojna i drugih malih ratnika, a velikih junaka bilo bi velika pobjeda, ne samo njihova. Bio bi to i znak ozdravljenja društva. Ovako, uz bravo Prijepoljcima, sudbina memorijala ostaje neizvjesna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera