Kako su predsjednik i kralj gradili mostove

Bez obzira na sve kontroverze koje se vežu za predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, njegov odabir da posjeti Saudijsku Arabiju, a potom Jerusalem, pa Rim kao simboličke tačke svog prvog inostranog putovanja, može se smatrati izuzetno važnim i promišljenim. Unatoč svemu što je Trump u posljednje vrijeme rekao i svim problemima koje ostavlja kod kuće, potez šefa Bijele kuće otvara nadu za uspostavljanje ravnoteže i mira u regionu opterećenom sukobima.

U ovom kontekstu želja mi je da malo osvijetlimo historiju odnosa Sjedinjenih Država i Kraljevine Saudijske Arabije, odnosni krucijalni događaj koji se desio prije 72 godine u Great Bitter Lakeu, dijelu Sueckog kanala, 14. februara 1945. Bio je to susret između tadašnjeg predsjednika SAD-a Franklina D. Roosevelta i kralja Abdul Aziza ibn Abdur Rahmana Al Sauda, dakle kralja Ibn Sauda, utemeljitelja današnje Kraljevine Saudijske Arabije i oca svih njenih kraljeva kao i današnjeg kralja Selmana.

Ovaj historijski susret se desio tokom Rooseveltovog povratka sa konferencije na Jalti, a ranije 1939. Sjedinjene Države su uspostavile diplomatske odnose sa tek uspostavljenom Kraljevinom. Diplomatska misija SAD u Kraljevini biće otvorena tek 1942. godine u Džeddi, kada je State Department postavio karijernog diplomatu Jamesa Moosea.

Susret dvojice lidera trajao je nekoliko dana i održan je na palubi broda USS Quincy. Kralj Ibn Saud je sa svojom pratnjom stigao u drugom američkom ratnom brodu USS Murphy kojeg je Roosevelt specijalno poslao po njega. Putovanje saudijske delegacije iz Džedde do Egipta trajalo je dvije noći i jedan dan tokom kojeg je Ibn Saud po prvi put vidio crvenomorsku obalu svoje kraljevine.

Tri priznata kraljeva užitka

Dvojica lidera su razgovarali o budućnosti američko-saudijskih odnosa, ali i o situaciji na Bliskom Istoku. Neke od najinteresantnijih detalja ovog susreta ispričao je William A. Eddy, američki ekspert za arapsku kulturu koji je bio američki diplomata u Saudijskoj Arabiji. Pored toga što je organizirao samit u velikoj tajnosti jer je još trajao Drugi svjetski rat, pukovnik Eddy također je vršio funkciju porevodioca za obje strane, a bio je i neka vrsta kulturološkog posrednika tokom ovog historijskog američko-saudijskog samita. Bio je ključna osoba u uspješnom dogovaranju svih protokola, posebnih običaja, detalja ishrane i drugih stvari kako bi se obje delegacije osjećale komotno.

Prema Williamu Ridgonu, koji je bio Rooseveltov savjetnik za mornaricu, informiranje predsjednika o Ibn Saudu obuhvatilo je informacije o samoj ličnosti kralja.

“Govori se da su tri priznata užitka kralja u životu – žene, molitva i mirisi… Njegovo visočanstvo posjeduje izuzetan lični šarm i snažan karakter. Njegov uspon na vlast uspostavio je red u zemlji koja je imala tradiciju bezakonja i dijelom je bila zasnovana na promišljenoj politici dobro publiciranim prikazima velikodušnosti i strogosti ovisno o prilikama… Svako smekšavanje njegovog čvrstog protivljenja prema cionističkim namjerama u Palestini narušilo bi njegove principe… Prema arapskom i muslimanskom običaju, žene u njegovoj porodici su strogo odvojene i, naravno, ne trebaju se spominjati”, bile su neke od zabilješki o Ibn Saudu predstavljene američkom predsjedniku Rooseveltu.

Diplomate koji su nadgledali susret zabilježili su da su Roosevelt i Ibn Saud brzo razvili blizak lični odnos unatoč njihovim očitim razlikama. Pošto su obojica imali fizičku slabost, predsjednik Roosevelt je graciozno ponudio jedna od svojih invalidskih kolica kao lični poklon Kralju, a on je sa zahvalnošću primio predsjednikov gest.

Pukovnik Eddy je zabilježio insistiranje saudijskog kralja da podijeli poklone svim članovima posade ratnog broda USS Quincy i da počasti svoje domaćine ceremonijalnim spravljanjem tradicionalne arapske kafe koja je skuhana na palubi američkog razarača. Dugi razgovor je vodio Roosevelt dok je Ibn Saud čekao da vidi koje teme će američki predsjednik željeti dotaknuti, te bi onda odgovarao. Izvješće pukovnika Eddya naglašava da iako je u ovo vrijeme Saudijska Arabija prolazila kroz izuzetno težak period neimaštine, pa čak i gladi zbog Drugog svjetskog rata, kralj nije tražio ekonomsku pomoć od Sjedinjenih Država.

Židovsko pitanje

Pitanje sve većeg broja židovskih izbjeglica koje su bježale pred nacističkim progonom i nastanjivale se u Palestini bila je jedna od tema o kojima su razgovarala dvojica lidera. Ibn Saud se oštro protivio ovom evropskom planu, smatrajući ga prijetnjom egzistenciji Arapa. Interesantno je kako je otvoreno kralj Ibn Saud zagovarao preovladavajuće mišljenje među Arapima o ovom pitanju.

“Njegovo visočanstvo je odgovorilo da se, po njegovom mišljenju, Židovi trebaju vratiti i žijveti u zemljama iz kojih su izgnani. Židovima čiji su domovi potpuno uništeni i koji nemaju ni od čega živjeti u svojim domovinama treba dati životni prostor u zemljama Osovine koje su ih ugnjetavale… Saveznici će zasigurno poraziti naciste, slomiti ih do te mjere da više nikada neće predstavljati prijetnju. Inače, šta bi bila poenta rata? Neka neprijatelj i tlačitelj plati; tako mi Arapi vodimo rat”, odgovorio je Ibn Saud na Rooseveltove tvrdnje da se Židovima ne vraća u Njemačku i da njeguju sentimentalnu želju da idu za Palestinu.

Američki zvaničnici koji su putovali sa Rooseveltom svjedočili su kompleksnosti pitanja Palestine i ustrajno Ibn Saudovo odbijanje planova da se zemlja naseli židovskim imigrantima iz Evrope. Kralj Ibn Saud je izrazio nade da će se održati riječ u slučaju Palestine i pozvao se na “dobro poznatu pravdu Sjedinjenih Država”.

“Predsjednik je odgovorio da želi uvjeriti Njegovo visočanstvo da on neće učiniti ništa da pomogne Židovima protiv Arapa i da neće načiniti neprijateljski potez prema arapskom narodu”, te da njegova vlada “neće praviti nikakvu promjenu u svojoj temeljnoj politici prema Palestini bez pune i prethodne konsultacije i sa Židovima i sa Arapima”, stajalo je u zajedničkoj izjavi nakon sastanka.

Međutim, ovo čuveno obećanje koje je Roosevelt dao Ibn Saudu o Palestini će se promijeniti u narednim godinama kada administracija Rooseveltovog nasljednika Harry S. Trumana podrži plan Ujedinjenih nacija o podjeli Palestine. Ovaj potez Sjedinjenih Država je veoma razočarao Ibn Sauda jer je on Rooseveltov predsjedničko obećanje uzeo kao obavezu Sjedinjenih Država.

Pitanje Palestine će opteretiti odnose Sjedinjenih Država općenito sa arapskim svijetom, ali ovaj problem neće spriječiti razvoj strateških odnosa između Saudijske Arabije i Sjedinjenih Država u budućnosti, posebno nakon kolapsa evropskog post-kolonijalnog poretka u periodu nakon Drugog svjetskog rata.

Američki i ruski dolazak na scenu

Kako su se Evropljani postepeno povlačili iz regiona, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez su počeli ispunjavati taj vakuum. Pojava i dominacija dvije supersile na globalnoj sceni neizbježno se odrazila i na Bliski Istok. Hladni rat koji je uslijedio između kapitalističkog i socijalističkog kampa također je postavio nove linije podjele na Bliskom Istoku dok je nafta postala najznačajniji izvor energije u svijetu.

Drugi talas geopolitike, kako se ova podjela Arapskog svijeta opisuje od strane nekih autora, svanula je u regionu, a Sjedinjene Države su bile pod izazovom s jedne strane da osiguraju naftu, a s druge, da pruže zaštitu svom novorođenom savezniku Izraelu.

Sa druge strane ove “ideološki usmjerene geopolitike” na Bliskom Istoku Sovjetski Savez je podržao populističke i nacionalističke snage, dok su zemlje Zaljeva uglavnom slijedile Saudijsku Arabiju i opredijelile se za razvijanje odnosa sa Sjedinjenim Državama.

Premda će neki ukazati na naivnost kralja Ibn Sauda u slučaju palestinskog pitanja, zbog njegovog očiglednog propusta da razluči između predsjedničkog ličnog obećanja i kasnije politike Sjedinjenih Država, percepcija zapadnih sila, njihovih vođa, njihovo ponašanje u očima Arapa su bili od izuzetne važnosti.

“Njegovo visočanstvo je kazalo da su nade Arapa zasnovane na riječi časti saveznika i na dobro poznatoj ljubavi prema pravdi Sjedinjenih Država”, stajalo je u zajedničkoj izjavi, “te na očekivanju da će ih Sjedinjene Države podržati”.

Ovo se pokazalo tokom Ibn Saudovog susreta sa Churchillom koji je uredio da se kralj vrati za Saudijsku Arabiju na britanskog brodu. Churchillov pokušaj da uspostavi lični odnos sa Ibn Saudom nije bio na nivou Rooseveltovog.

“Kontrast između predsjednika Roosevelta i gosp. Churchilla je veoma veliki”, kazao je kralj privatno američkom izaslaniku Eddyu nakon povratka u Džeddu.

“Gosp. Churchill govori neprimjereno, izbjegava razumijevanje i mijenja teme kako bi izbjegao privrženost, stalno me prisiljavajući da ga vraćam na temu. Predsjednik traži razumijevanje u razgovorima, njegovo nastojanje je da se dva uma susretnu, da odagna mrak i osvijetli problem kako bi se riješio”.

Kralj je zaključio: “Nikad nisam sreo nekog ravnog predsjedniku po karakteru, mudrosti i otmjenosti”.

Avion kao poklon kralju

Ovo povjerenje kralja Ibn Sauda prema predsjedniku Rooseveltu oslanjalo se na činjenicu da je on svog američkog domaćina doživljavao kao lidera “velike zapadne i kršćanske nacije”.

Prema navodima Hassana Yassina, sina Ibn Saudovog vanjskopolitičkog savjetnika Yousufa Yassina, prije susreta sa Rooseveltom kralj je tražio da sazna nešto više o Americi.

“Kralj je pitao za dvoje. Prvo, da li Amerikanci vjeruju u Boga? Odgovor je, naravno, bio pozitivan. Drugo, da li Amerikanci imaju kolonije? Na što je odgovor bio negativan. Kralj je potom kazao da želi da se susretne s njim”.

Izgleda da je ova lična percepcija odigrala veoma važnu ulogu u saudijskoj odluci da okrene leđa Velikoj Britaniji i novog saveznika potraži u Sjedinjenim Državama. Tokom ovog historijskog susreta predsjednik Roosevelt je također odigrao važnu ulogu u uspostavljanju ovog saveza koji će trajati do današnjih dana. Roosevelt je ponudio kralju Ibn Saudu američku pomoć u postratnom razvoju poljoprivrede i stočarstva u Kraljevini.

Ipak, jedan drugi dar kojeg je Roosevelt poklonio kralju Ibn Saudu imaće dugoročne implikacije na saudijsko-američke odnose. Bio je to putnički avion DC-3 posebno opremljen rotirajućom platformom kako bi se kralj uvijek mogao okrenuti prema Mekki dok je u avionu, što je potaknulo kraljev interes za putovanje avionom. Kasnije je postao prvi avion u floti koja će nakon decenija treninga od strane Amerikanaca iz Trans World Airlinesa (TWA) postati moderna kompanija Saudi Arabian Airlines.

Nakon ovoga, američki pilot TWA Joe Grant bio je određen da dostavi avion iz Sjedinjenih Država do Kaira, a odatle do Kraljevine gdje je ostao kao lični pilot nekoliko godina.

Priča o pilotu Grantu i dostavljanju prvog aviona kralju Ibn Saudu također govori o stanju razvijenosti Saudijske Arabije tog vremena. Michael Saba, autor knjige o prvom kraljevom avionu priča da je princ Fejsal, kasnije kralj, došao u Kairo da pomogne dostavi.

“Pilot Grant je sa princom Fejsalom odletio do Džedde na obali Crvenog mora. U to vrijeme je postojala staza za spuštanje u Džeddi i još jedna u istočnoj provinciji Dhahran, i nikakvih drugih aerodroma više nije bilo u cijeloj Kraljevini”.

Kasnije, 1947. kupljena su još dva aviona DC-3 koji su bili osnova flote Saudi Arabian Airlinesa koja je danas jedna od najvećih aviokompanija na svijetu.

Trumpova prilika

Naftni prihodi će privući američke kompanije koje će uskoro preplaviti sve nivoe razvoja Kraljevine Saudijske Arabije: cjelokupna industrijalizacija od naftnih postrojenja, željeznice, putne infrastrukture do vojne i medicinske opreme teći će američkim smjerom, a cijelokupno saudijsko-američko partnerstvo će se oslanjati na ovaj čuveni dogovor između Kralja Ujedinitelja, kako Ibn Sauda zovu Saudijci, i velikog američkog lidera Roosevelta.

Odstupanje od ovog savezništva u mandatu Baracka Obame unijelo je dosta nervoze ne samo kod Saudijaca, već i kod zemalja Zaljeva koje se tradicionalno vezuju za Kraljevinu kao predvodnicu ovog dijela arapskog svijeta. Izgleda da je nova američka administracija predsjednika Trumpa odlučila vratiti se na sigurnu trasu osiguravanja američkih ekonomskih interesa, a hoće li ovaj potez donijeti i poboljšanja na političkom polju, prvenstveno u izgradnji održivog balansa moći u ovom nemirnom regionu ostaje da se vidi.

U Saudijskoj Arabiji, pored kralja Selmana koji mu je domaćin, predsjednik Trump će se susrest sa liderima arapskih i islamskih zemalja, održat će govor o islamu kojeg su mnogi dočekli “na nož” zbog njegovih ranijih izjava i stavova.

Ipak, ovoj posjeti, kao i nastavku Trumpovog puta treba dati šansu kao korak ka mirnijem svijetu. Jer, ne treba zaboraviti kako je sav muslimanski svijet ostao razočaran nakon Baracka Obame i njegovog neispunjenog obećanja u govoru iz Kaira 2009. godine.

Kakav god Trumpov govor da bude, ono što čitav svijet očekuje jesu djela, jer ona su na koncu najvažnija, naravno i za Sjedinjene Države.

Realno, predsjedniku Trumpu ne treba mnogo da barem malo popravi katastrofalnu politiku koju je Obama iza sebe ostavio posebno u odnosu na muslimanski svijet, a ujedno da ostvari velike ekonomske interese za svoju zemlju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera