Kako su mediji odlučili beogradske izbore

Milorad Dodik zna da je za većinu bosanskih Srba Beograd pristojna destinacija za život, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kapije Beograda Aleksandru Vučiću prošle nedjelje simbolično je otključao Milorad Dodik, uz pomoć još 380.000 Beograđana koji su glasali za listu predsjednika države Srbije na lokalnim beogradskim izborima. Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska glasao je na “svom” biračkom mjestu na Dedinju, gdje posjeduje vilu, koju je kupio 2007. godine za “tričavih” 860.000 evra od Komercijalne banke.

“Nema tu ništa čudno”, kaže Dodik, ima dvojno državljanstvo, pa može u Bosni i Hercegovini da bude biran i na najviše funkcije, a u Srbiji da ostvaruje pravo glasa. Što nikako ne može biti tačno, jer ni ljudi sa dva državljanstva ne mogu da imaju dva mjesta prebivališta istovremeno, jer bi, po logici Dodika i onih koji su mu omogućili da glasa, to isto pravo imali i svi građani RS-a, ali i obrnuto: svi građani Srbije koji nisu rezidenti u Bosni i Hercegovini mogli bi da glasaju i u toj zemlji, što je nonsens.

O tome koliko je još raznih “dodika” švrljalo po Beogradu protekle nedjelje za sada nema zvaničnih podataka, a vjerovatno ih neće ni biti, pogotovo nakon neskrivenog Vučićevog likovanja nakon što su partije okupljene oko njegove Srpske napredne stranke prigrabile čak 45 odsto glasova i osvojile apsolutnu vlast u glavnom gradu Srbije.

Glava ili televizor

Tako se “bitka za Beograd” za opoziciju završila katastrofalnim porazom prije nego što je i počela, jer se pokazalo da je teško dostići nekoga ko vodi 5:0, a utakmica se igra još pet minuta, kako je to slikovito ocijenio jedan od brojnih posmatrača. Srbija nije Amerika, u kojoj se na tron može stići uz pomoć društvenih mreža, ali jeste država u kojoj mediji odlučuju ko su dobri, a ko loši momci. Jedan od bivših američkih diplomata u Beogradu jednom je sasvim tačno ocijenio da su Srbi čudan narod, koji umjesto glave imaju televizor, pa ko vlada televizorom – vlada i Srbijom.

Tako je bilo i ovog puta. Svih pet televizija sa nacionalnom frekvencijom, plus takozvani tradicionalni mediji, permanentno u službi vlasti, danima su prešućivali predizbornu kampanju opozicionog miljea, sastavljenog od stranaka, grupa građana, pokreta, nevladinih organizacija, ili su ih direktno napadali, ne dajući im nikakvu šansu da štogod kažu u svoju odbranu, a kamoli o planovima za budućnost.

U svemu tome najgore je prošla Demokratska stranka, koja, prvi put nakon 28 godina od osnivanja, nije prešla cenzus od pet odsto. “Žuti” su osvojili samo dva odsto glasova Beograđana, i to neposredno pred obilježavanje 15 godina od onog 12. marta kada je na ulazu u zgradu vlade Srbije ubijen prvi demokratski premijer Srbije Zoran Đinđić. I, što je još gore, niko u Demokratskoj stranci, bar za sada, nije ni ponudio ostavku, kao prvi korak ka priznavanju eventualne sopstvene odgovornosti.

Jedan drugi “žuti”, koji je u prošlosti bio i predsjednik Demokratske stranke i uspješan gradonačelnik Beograda, Dragan Đilas, vratio se u politiku da ponovo, kao nekad u prošlosti, potuče Vučića, ali je sa 20-ak odsto, predvodeći listu Pokreta slobodnih građana i Narodne stranke, kroz cilj beogradske trke prošao drugi. Kao menadžer, pa i medijski menadžer, odmah je prepoznao sa koje strane vjetar puše, pa je na sjednicu svog izbornog štaba zabranio dolazak novinara koji su se stavili u službu režima, prije svih Televizije Pink te tabloida Informer, Srpski telegraf… (lista je preduga).

Podobni i nepodobni novinari

Takva njegova odluka postala je istog trena top priča, izbori i njihovi rezultati su bačeni u zasjenak, kao i sama činjenica da su demokrati (i sama demokratija) u Srbiji ostali daleko ispod praga. Umjesto da se jednom zauvijek napravi valjana analiza pogubnog uticaja medija i kazne oni koji su kršili zakone (istina, to je posao raznih regulatornih tijela, koja, nažalost, ne rade svoj posao, jer su i sama korumpirana), otvorena je rasprava o tome ko su podobni, a ko nepodobni novinari, kao da je taj problem od juče i kao da su i sami novinari i mediji amorfna masa koju neodgovorni političari (zlo)upotrebljavanu kako im se prohtije.

Pritom je zaboravljeno da su i novinari i njihove medijske kuće decenijama doživljavani isključivo kao sredstva javnog informisanja, a da je do prve ozbiljne podjele među njima, barem kada je o Srbiji riječ, došlo na vrhuncu režima Slobodana Miloševića, koji je, paralelno sa “etničkim čišćenjima” po bivšoj Jugoslaviji, “čistio” nepodobne novinare sa Radio-televizije Srbije, ali i drugih redakcija. Tako je i nastalo Nezavisno udruženje novinara Srbije, kao opozit režimskom Udruženju novinara Srbije, koje je postulate profesije postavilo iznad služenja nedemokratskom režimu, kojem su – kako onda, tako i danas – bliži bili poslušnici nego profesionalci.

Zato je od velikog značaja i za sudbinu novinarstva i same demokratije u Srbiji da povratak Dragana Đilasa na političku scenu ne bude obilježen podjelom na podobne i nepodobne novinare i redakcije, tipičnom za Vučićeve nedemokratske metode vladavine, iako ga na emotivnom planu nije teško razumjeti. Tačno je da se u medijskim kućama namnožilo svakavog novinarskog i ljudskog taloga u nesvarljivim količinama, ali se protiv tog taloga ne smije boriti ni na jedan drugi način osim snagom argumenata i zakona.

Đilas je odmah nakon izbora najavio da je “ovo tek početak” i da će “mnogo manje vremena proći da on sruši Vučića nego što je Vučiću trebalo da sruši njega”. Najavio je i osnivanje stranke, što je razlog više da što prije to bolje uspostavi saradnju i sa onim medijima koji mu nisu naklonjeni (većina), jer će i čitaoci i gledaoci tih medija jednog dana možda postati njegovi glasači.

Srbija (ni)je izabrala apsolutizam

Demokratski je korigovati svoj stav, i to će Đilas sigurno morati da uradi, pogotovo kao novi stožer okupljanja srbijanske opozicije. Ne samo zbog toga, podsjetićemo i na kraj jednog teksta koji je objavila Al Jazeera prije više od tri mjeseca u susret beogradskim izborima: “Opoziciji će najteže biti da pobijedi samu sebe i konačno se ujedini. Kao sada već daleke 1996. godine, kada je firma ‘Zajedno’ (Drašković – Đinđić – Pešić) bila uporna i prinudila Miloševića da donese lex specialis i ustoliči Zorana Đinđića za gradonačelnika Beograda. U suprotnom, građani će se kao davljenici za slamku hvatati za izmišljene ličnosti, poput Belog Preletačevića iz Mladenovca, obesmišljavajući i samu izbornu utakmicu.”

Poražavajući nedjeljni rezultat potvrdio je to: polovina Beograđana nije ni izašla na biračka mjesta. Mnogi će se od njih, pa i od onih koji su iskoristili svoje pravo glasa, cinično tješiti da je Srbija izabrala apsolutizam kao način vladavine u svojoj državi, poredeći se se sa Putinovom Rusijom, ali i Erdoanovom Turskom, Orbanovom Mađarskom, pa i Trampovom Amerikom. Aferim!

A Dodik? On se već uveliko sprema da zasjedne u fotelju člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda i već vodi izbornu kampanju. Glasanje u Beogradu sa srbijanskim pasošem samo je dio njegove izborne strategije. Zna on da je većini bosanskih Srba, ako već ne mogu da se domognu kakvog ozbiljnijeg inostranstva, Beograd sasvim pristojna destinacija za život. I svojevrsna potvrda uspjeha u životu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera