Kako su letjele albanske pekare u Srbiji

Napad na albansku pekaru u Novom Sadu snimljen je kamerom i objavljen na YouTubeu (Al Jazeera)

Kada je reč o ratu devedesetih i međunacionalnom nasilju dvehiljaditih, o vojvođanskim etničkim manjinama najčešće kruži crno-bela stereotipna slika kao o žrtvama “većinskog” srpskog nacionalizma. Bilo koji nacionalizam prethodnica je fašizma, a do ovog posebnog stiže se na razne načine – neznanjem, medijskom manipulacijom ili zbog vlastitog konformizma da se u novim okolnostima ne razlikuje od “većine”.

I to nije samo želja da se dokazuje u ratu i učestvuje u međunacionalnoj mržnji, već da se to čini glasno, iz prvih redova. Sa svim svojim ubeđenjima i opravdanjima koja su važna samo za obmanu vlastite, a ponekad i iščešene savesti malog kolektiva. 

Evo tri takve priče, sa pojedinim izmenjenim imenima.

Vinjak i dva pakovanja vegete

Ivan Sabo je bio Jugosloven, kao i njegov otac. Njegov deda nije.

Ivan, kao i mnogi njegovi vršnjaci rođeni u drugoj polovini sedamdesetih, verovao je da je Jugoslavija razbijena spolja i iznutra. Spolja su to učinile velike sile, posebno zapadne – SAD, Nemačka i Vatikan. Unutar Jugoslavije, Kosovo je bilo “rak rana”. Srbija je opravdano morala da se brani i bori protiv albanskog iredentizma, ali je druge republike u tome nisu razumele. Zato su Slovenija i Hrvatska takođe poželele da se otcepe. Posle njih i Bosna.

I sve to zbog “Šiptara” na Kosovu. Da se oni nisu pobunili, mi bi svi danas lepo živeli i svi bi nam zavideli. “Nama manjinama tu ništa nije falilo”, govorio je, “za vinjak i dva pakovanja vegete častili smo sve kafane od Budimpešte do Bratislave”.

Ivan je vojni rok služio na Kosovu. Kasnije je prebačen u vojnu policiju u Prištini. Više puta je pričao kako su on i njegovi reketirali trgovce albanskog porekla. Na razne načine oduzimali su im robu ili naplaćivali razne “primedbe” – od pijace do prestižnih trgovinskih radnji.

“Znaš”, rekao mi je jednom nakon četvrtog piva, “nije da ih žalim, ali bogati ‘Šiptari’ nisu hteli rat. U početku oni nisu podržavali nezavisnost, oružanu borbu i OVK, pa smo zato mogli da ih deremo kako smo hteli…”.

Psihijatrijsko-psihološki slučaj

Nakon istrage novosadske policije zvanično je saopšteno da su u noći sa 2. na 3. septembar 2005. godine Nikola Holik (19) i Robert Rudolf (18), a na nagovor Jovana Šovljakova (26), zapalili pekaru “Violeta” u Novom Sadu kojoj je vlasnik Albanac Binaj Vebi. Krivično delo je Bojan Jovanović (24) snimao kamerom, koji je pod nazivom “Šiptari lete u nebo” stavljen na sajt youtube.com (snimak je udaljen od strane administratora).

Na snimku su se videle tri maskirane osobe koje su razbile izlog pekare, polile unutrašnjost benzinom i zapalile je uz pomoć navijačke baklje. Amaterski snimak na početku je sadržao tekst: “Reci svima ko si, ne stidi se svoje vere i budi ponosan sin pravoslavlja!”, a propraćen je pesmom “Bože pravde”. Snimak je potpisan sa “Oslobodioci – Omladina lojalna pravoslavlju”.

U požaru nije bilo povređenih, pošto je pekara u tom trenutku bila zatvorena.

Lokalni mediji su te mladiće povezivali sa grupama huligana poznatih kao PK, odnosno navijačima Partizana.

Zbog paljenja pekare “Violeta” tim mladim osobama stavljeno je na teret krivično delo širenja verske, rasne i nacionalne mržnje, podstrekivanje iste i izazivanje opšte opasnosti.

U izveštaju se navodi da je nad Holikom i Rudolfom izvršeno i psihijatrijsko-psihološko veštačenje, pošto su u vreme izvršenja krivičnog dela imali pravni status mlađih punoletnih lica.

Tada je himna Srbije još uvek bila “Hej, Sloveni”.

Matična država

Kad je video kako “ustaše” napadaju srpsko življe u Hrvatskoj, Petar Birkaš se odmah prijavio u dobrovoljce.

Mrzeo je komuniste, Jugoslaviju, Tita i sve one koji su nakon Drugog svetskog rata njegovoj porodici oduzeli imanje sticano još iz doba Austro-ugarske. Da nije bilo njih, sada bi Petar bio imućan sa dovoljno jutara obradivog zemljišta koje bi davao u arendu i ništa ne bi morao da radi.

Jedino je majka za njim plakala i molila se za njegovo zdravlje kad je samo u jakni istrčao i zalupio kapijom. Studije nije zvršio. Nije se ni zaposlio.

U svojoj jedinici je bio poznat kao “Ruski četnik”, jer tamo i onako niko nije razlikovao Rusine od Rusa. Petar je svoj nadima markerom ispisao i na uniformu.

Režimski mediji su rado snimali Petra i njegove pojedine sunarodnike koji su u Hrvatskoj ratovali kao dobrovoljci. 

Kad su ga u selu pitali što ratuje za Šešelja kad je isti Rusinima obećao po dva sendviča jer im kao i Slovacima kad ih proteraju iz Vojvodini treba više vremena za putovanje nego onima iz susednih država, Petar je rekao da on nema ništa sa Ukrajinom, da on nije Unijata, da se već odavno vratio svojoj izvornoj veri, a da je njegova matična država – Velika Srbija.

Sa fronta su o Petru Birkašu stizale svakojake priče. Jedni su pričali da pomaže u  kuhinji, dok su drugi pričali da je ipak ratovao, ali i dosta pio.

Ratovi su se završili i za života on nije važio za velikog heroja. Ali nekako su priče o njegovim podvizima počele da kruže tek nakon što se prilično mlad upokojio.

Najpoznatija je bila ta kako je spasio svoje sunarodnike. Kad su “oslobađali” Vukovar i “čistili” teren od “ustaša”, Petar je pažljivo osluškivao svaki podrum i tamo gde je čuo da neko govori na rusinskom – nije bacao bombu. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera