Kako su cionisti prisvojili Palestinu i preimenovali je u Izrael

'Cionisti su prisvojili Palestinu i preimenovali je u Izrael' (Getty Images)

Piše: Ramzy Baroud

Dok sam kao dječak odrastao u izbjegličkom kampu u Gazi, s nestrpljenjem sam iščekivao 2. novembar. Tog dana, svake godine, hiljade studenata i stanovnika kampa bi se okupili na glavnom trgu u kampu, noseći palestinske zastave i plakate kako bi odbacili Balfouruvu deklaraciju.

Da budem iskren, moj zanos je bio uglavnom motiviran činjenicom da tog dana škole ne bi radile te da bih, nakon kratkog, ali krvavog sukoba s izraelskom vojskom, otišao kući ranije, u zagrljaj moje majke, gdje bih jeo grickalice i gledao crtane filmove.

U to vrijeme nisam imao pojma ko je zaista Balfour i kako je njegova “deklaracija” prije svih tih godina promijenila sudbinu moje porodice i, samim tim, moj život, ali također i živote moje djece. Sve što sam znao jeste da je on loša osoba, jer smo, zbog njegovog užasnog djela, životarili u izbjegličkom kampu, okruženi nasilnom vojskom i konstantno rastućim grobljem ispunjenim “mučenicima”.

Nekoliko decenija kasnije, sudbina me odvela do crkve Whittingehame, male parohije u kojoj je Arthur James Balfour sahranjen. I dok su moji roditelji i njihovi roditelji sahranjeni u izbjegličkom kampu, Balfourovo posljednje utočište je oaza mira i smirenosti. Prazna livada oko crkve je dovoljno velika da primi sve izbjeglice iz mog kampa.

‘Loša osoba’

U konačnici sam u potpunosti postao svjestan zbog čega je Balfour “loša osoba”.

Nekadašnji britanski premijer, koji je krajem 1916. godine postao ministar vanjskih poslova, Balfour je obećao moju domovinu drugim ljudima. To obećanje dato 2. novembra 1917. godine, u ime britanske vlade je u vidu pisma poslano čelniku jevrejske zajednice u Velikoj Britaniji Walteru Rothschildu.

'Balfour je obećao moju domovinu drugim ljudima'

U to vrijeme Velika Britanija nije čak ni kontrolirala Palestinu, koja je još bila dio Otomanskog carstva. Kako god, moja domovina nikad nije bila Balfourova da bi je olako dao nekom drugom.

U njegovom pismu je napisano:

“Vlada Njegovog veličanstva s naklonošću gleda na osnivanje nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini te će u najboljem duhu pokušati ostvariti zadani cilj, iz kojeg se jasno može shvatili da se ne smije ništa učiniti što može ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, ili prava i politički status koji uživaju Jevreji u bilo kojoj drugoj zemlji.”

On je pismo završio s porukom: “Bio bi vam zahvalan kada biste prenijeli ovu deklaraciju Cionističkoj federaciji.”

Ironično je to što su članovi britanskog parlamenta osudili korištenje izraza “Cionistički” kao antisemitski i uvredljiv. Britanska vlada je prošla nekažnjeno svih ovih godina.

Popularni cionizam

Nije samo Rothschild bio cionist, već je to bio i Balfour. Cionizam je u to vrijeme, prije nego što je s pravom postao psovka, bio politički stav s kojim su se Evropljani s ponosom povezivali. Ustvari, prije nego što je postao premijer, David Cameron je izjavio, prije sastanka s Konzervativnim prijateljima Izraela, da je on, također, cionista. U neku ruku, biti cionista je “obred odrastanja” za neke zapadne lidere.

Male su šanse da je Balfour djelovao na svoju ruku. Istina, deklaracija nosi njegovo ime, ali je u stvarnosti on bio lojalni agent carstva s ogromnim geopolitičkim planovima, koji se nisu ticali samo Palestine, već Palestine kao dijela većeg arapskog područja.

Protest protiv Balfourove deklaracije u Bejrutu 1945. godine

Samo godinu dana ranije predstavljen je još jedan dokument, iako tajno. Njega su podržavali još jedan vodeći britanski diplomat, Mark Sykes, te, u ime Francuske, Francois Georges-Picot. Prema tom dokumentu, dogovoreno je da nakon što Otomanci budu u potpunosti poraženi, njihove teritorije, uključujući Palestinu, budu podijeljene između potencijalnih pobjedničkih strana.

Sporazum Sykes-Picot je u tajnosti potpisan prije 100 godinu, dvije godine nakon početka Prvog svjetskog rata.

Podjela plijena

Glavni dio sporazuma je bila mapa, koja je uglavnom odredila sudbinu Arapa, podijelivši ih u skladu s različitim nasumičnim pretpostavkama o plemenskim i sektaškim linijama. Jednom, kad se rat okonča, plijen bi se podijelio prema sferama utjecaja:

– Francuskoj bi pripale područja označena s (a), koja uključuju: regiju jugoistočne Turske, sjevernog Iraka – uključujući Mosel, veći dio Sirije i Libana;

– Područja pod kontrolom Britanaca su bila označena slovom (b), koja su uključivala: Jordan, južni Irak, Haifu i Acre u Palestini te obalski pojas između Mediteranskog mora i rijeke Jordan;

– Rusiji bi bio dat Istanbul, Armenija i strateški Turski moreuzi.

Improvizirana mapa nije imala samo linije, već je bila i obojena. Smeđe područje bilo zamišljeno kao polje međunarodne administracije, čija priroda bi bila dogovorena nakon dodatnih konsultacija između Velike Britanije, Francuske i Rusije. Britanski i francuski mandati su prošireni nad podijeljenim arapskim područjima, dok je Palestina dodijeljena Cionističkom pokretu.

Počevši s prvim valom cionističke jevrejske migracije u Palestinu 1882. godine, evropske zemlje su potpomogle transport nelegalnih doseljenika i resursa tamo gdje se uspostavljanje mnogih kolonija, velikih i malih, dešavalo. Tako da kada je Balfour poslao svoje pismo Rothschildu, ideja jevrejske domovine u Palestini je bila znatno izglednija.

Ohola obećanja

Ipak, mnoga ohola obećanja su dana Arapima tokom godina Velikog rata. Arapima je obećana trenutna nezavisnost, uključujući i nezavisnost Palestinaca.

Palestinska podrška Panarapskom kongresu, kao delegatima s pravom glasa u julu 1919. godine, koje je izabralo Faisala kao kralja države koju su činili Palestina, Liban, Transjordan i Sirija, i njihova daljnja podrška Sharifu Husseinu od Mekke, bili su izraz njihove želje za dugo priželjkivanim suverenitetom.

Balfourova deklaracija je postavila temelje za potpuno etničko čišćenje koje je uslijedilo, tri decenije kasnije

Kada su namjere Britanca i njihov odnos s cionistima postali previše očigledani, Palestinci su se pobunili, a ta pobuna 99 godina kasnije i dalje traje.

Jadni pokušaji smirivanja bijesa Palestinaca su prošli bez uspjeha, posebno nakon što je Vijeće Lige nacija u julu 1922. godine odobrilo uvjete britanskog mandata nad Palestinom – koji je originalno odobren Velikoj Britaniji u aprilu 1920. godine – bez ikakvih konsultacija s Palestincima.

Unatoč povremenom uvjeravanju u suprotno, britanske namjere da se osigura osnivanje isključive jevrejske države u Palestini su s vremenom postajale sve jasnija. Balfourova deklaracija je postavila temelje za potpuno etničko čišćenje, koje je uslijedilo tri decenije kasnije.

Ponavljanje historije

Ustvari, ta historija se konstantno ponavlja: cionisti su prisvojili Palestinu i preimenovali je u “Izrael”; Velika Britanija ih nastavlja podržavati, iako ne prestaje lažno podržavati Arape; palestinski narod je i dalje nacija koja je geografski fragmentirana između izbjegličkih kampova i dijaspore, koja je pod vojnom okupacijom ili narod koji se tretira kao građani drugog reda u zemlji u kojoj su živjeli njihovi preci od pamtivijeka.

Iako Balfour nije kriv za sve nevolje koje su zadesile Palestince od kad je poslao svoje pismo, stav koji njegovo “obećanje” utjelovljuje – ono o potpunom nepoštivanju težnji arapskog palestinskog naroda – prenosi se s jedne generacije britanskih diplomata na drugu generaciju na isti način na koji se palestinski otpor kolonijalizmu također prenosi generacijama.

U svom eseju u Al-Ahram Weeklyju, nazvan “Istina i pomirenje”, profesor Edward Said je napisao: “Ni Balfourova deklaracija, niti Mandat nikad nisu konkretno priznali da Palestinci imaju politička, za razliku od građanskih i vjerskih, prava u Palestini. Ideja o nejednakosti između Jevereja i Arapa je, prema tome, ugrađena u britansku – a naknadno i u izraelsku i američku – politiku od samog početka.”

Ta nejednakost se nastavlja.

Izvor: Al Jazeera