Kako smo ponovno naučili voljeti bombu

Devet nuklearnih sila očekuje da će zadržati svoje nuklearno oružje na neodređeno vrijeme (EPA)

Piše: Gareth Evans

Šokantna stvar u vezi sa nuklearnim oružjem jeste to da je ono izgubilo moć da šokira. Dok nuklearni sporazum koji je postignut sa Iranom u Lozani možda ukazuje na nešto drugačiju situaciju, i to je vrlo dobra vijest, ovi napori ne bi trebali zamagliti loše vijesti na nekim drugim mjestima. 

Zamah u pravcu postizanja svijeta bez nuklearnog oružja, inspiriran povijesnim govorom američkog predsjednika Baracka Obame u Pragu 2009. godine, sada je naglo krenuo u suprotnom smjeru, nakon spoticanja u posljednjih nekoliko godina. 

Nakon što je Rusija izvršila aneksiju ukrajinskog poluotoka Krima prošle godine, predsjednik Vladimir Putin izjavio je kako je spreman staviti ruske nuklearne snage u stanje pripravnosti. Štaviše, ukazao je na planove koji će „iznenaditi Zapad novim razvojem u oblasti ofanzivnog nuklearnog naoružanja.“ Ipak, ovo nije u značajnijoj mjeri uznemirilo svjetsku javnost.

„Sjedinjene Američke Države planiraju izdvojiti 355 milijardi dolara za razvoj i modernizaciju svog ogromnog nuklearnog arsenala u deset narednih godina. Daleko od pravca razoružavanja, čini se da su namjere usmjerene ka tome da se očuvaju sve trenutne komponente američke kopnene, morske i vazdušne nuklearne sposobnosti, te da se radi na njenom jačanju.“ 

Neugodnost na konferenciji 

S druge strane, Kina i Indija konstantno rade na povećanju svog nuklearnog arsenala, dok Pakistan na tome radi još i brže, prilikom čega veoma otvoreno govori o svojim planovima za kombiniranje između taktičkog nuklearnog i konvencionalnog oružja. I ovog puta svijet nije reagirao.

Sjedinjene Američke Države planiraju izdvojiti 355 milijardi dolara za razvoj i modernizaciju svog ogromnog nuklearnog arsenala u narednih deset godina. Daleko od pravca razoružavanja, čini se da su namjere usmjerene ka tome da se očuvaju sve trenutne komponente američke kopnene, morske i vazdušne nuklerane sposobnosti, te da se radi na njenom jačanju. 

Bilo je dosta zabavnije nego li je to izazvalo neugodnost kada je na konferenciji koja je okupila 800 nuklearnih stručnjaka u Washingtonu, D.C. prošlog marta jedan visoki general vazdušnih snaga ponudio – čudno se pozivajući na Georgea C. Scotta u filmu „Dr. Strangelove“ – otvorenu odbranu „sposobnosti da se nijednom neprijatelju ne dozvoli pronalazk sigurnog utočišta bilo gdje na svijetu.“

Saveznici SAD-a na istoku Azije i Evrope, koje je preplašio ruski upad u Ukrajinu i hirovita nepopustljivost Sjeverne Koreje, te nova vanjskopolitička samouvjerenost Kine, pohrlili su natrag nepromišljeno prigrliti pretpostavke Hladnog rata sa koristima odvraćanja kojeg pruža nuklearno oružje i njegov centralni značaj u sigurnosnoj politici. 

Ugrožen dogovor

Kao što smo kolege i ja ranije ukazali u dužem izvještaju pod naslovom „Nuklearno oružje… trenutno stanje 2015“, koji je objavljen u Ženevi, Beču i Washingtonu u mjesecu februaru, „dokazi izvedeni iz količine njihovog nuklearnog arsenala i zaliha fosilnog materijala, te planova za moderniziranje nuklearnih snaga, iznesene doktrine i poznate prakse raspoređivanja oružja, ukazuju na to da devet nuklearnih sila očekuje kako će zadržati svoje nuklearno oružje na neodređeno vrijeme i nastavak njihove centralne uloge u sigurnosnoj politici.“

Sve navedeno podrazumijeva ozbiljne implikacije, koje prijete revizijskoj konferenciji Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) za proteklih pet godina, koja bi trebala početi u New Yorku krajem mjeseca aprila. NPT je predstavljao najvažniji faktor u limitiranju svjetskih nuklernih država na trenutnih devet, umjesto 20-30 država, koliko smo strahovali da će ih biti samo generaciju ranije. Međutim, njegov kredibilitet sada visi o koncu.

NPT ili Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, nakon svega, zasniva se na dogovoru: države koje ne posjeduju nuklearno oružje daju obećanje da neće pokušavati doći do njega, dok se one koje imaju oružje obavezuju na ozbiljne korake u pravcu eliminiranja svog nuklearnog arsenala. Nedavni događaji su još jednom ugrozili ovaj dogovor, gdje se mnoge države ponovno pitaju zbog čega to njima ne treba nuklearno oružje. dok državama poput SAD-a i Rusije treba.

S obzirom na takve osjećaje, na revizijskoj konferenciji Ugovora bit će gotovo nemoguće izgraditi konsenzus u korist daljeg neophodnog jačanja sistema sprječavanja širenja nuklearnog oružja, uz poboljšanje zaštitnih mjera, kontrole izvoza, sigurnosne discipline, te nametanja sankcija za povlačenje iz Ugovora. Iracionalnost ovog otpora vjerovatno neće biti razlog njegovog slabljenja. 

Veliki međunarodni pokret 

Ali nisu sve vijesti sumorne. Osim pregovora sa Iranom, nastavila se saradnja i na drugim programima kontrole naoružanja, uključujući saradnju između SAD-a i Rusije vezanu za novi START sporazum, s ciljem ograničavanja raspoređivanja strateškog naoružanja, te hemijskog oružja u Siriji. Uprkos nedostatku bilo kakvih vidljivih pomaka u pravcu oslobađanja Bliskog istoka od oružja za masovno uništenje (WMD), postoje i neki ohrabrujući pokazatelji da Egipat i druge države u regiji žele nastaviti sa pokušajima, te da neće iskoristiti pitanje slobodne zone od oružja za masovno uništenje na štetu revizijske konferencije Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT), kao što je ranije bilo bojazni.   

Ono što najviše ohrabruje jeste novi veliki međunarodni pokret, koji okuplja svoje snage u namjeri da pažnju politike usmjeri na strašne humanitarne posljedice upotrebe nuklearnog oružja, kao i na stvaranje odgovarajućih uslova za provođenje Ugovora koji će ga jednom zauvijek zabraniti. Još od 2012. godine održano je nekoliko konferencija, čiji su domaćini bili Norveška, Meksiko i Austrija. Više od 155 država obećalo je svoju podršku za odgovarajuće akcije, dok se na odugovlačenje naišlo samo na strani država sa nuklearnim oružjem i njihovih partnera. 

Države koje posjeduju nuklearno naoružanje ne očekuju da će se us korije vrijeme potpisati ugovor o zabrani upotrebe njihovog oružja u bilo kakvim okolnostima. Oni će se još snažnije boriti protiv konačne eliminacije naoružanja, jer je svijet vjerovatno desetljećima daleko od izrade mjera verifikacije i odgovarajuće primjene.  

Međutim, ukoliko revizijska konferencija Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) ne uspije okončati ovu podjelu, sa svim onim što proizilazi iz tog neuspjeha od rizika, koji prijeti globalnom sistemu, pet država sa nuklearnim naoružanjem koje su potpisnice NPT-a mogu – i moraju biti spremne – ponuditi dosta više za pregovaračkim stolom nego što su to do sada činile. Činjenica je da su to veoma mali koraci – poput poboljšanja transparentnosti u podnošenju izvještaja ili dogovora o značenju tehničkih termina, kao što su “strateški, raspoređeni i rezervni“ – neće zadovoljiti mnoge države potpisnice NTP-a, koje su zgrožene nedavnim ponovnim pojavljivanjem Hladnoga rata u načinu razmišljanja i ponašanja.

Države sa nuklearnim oružjem mogle bi – odnosno trebale – na sebe preuzeti ozbiljnije obaveze smanjivanja svog ogromnog nuklearnog arsenala i svesti količinu fizički raspoređenog oružja, spremnog za neposredno lansiranje na apsolutni minimum, kao i promjenu svoje strateške doktrine, kako bi se smanjila uloga i pojava nuklearnog oružja, obavezivanjem na to da ga „neće prvi upotrebljavati.“

Najvažnije od svega jeste da se ove države trebaju dogovoriti o okvirnim rokovima – od 5 do 15 godina – za postizanje svih primarnih ciljeva. Konačni rokovi neophodni su i za ostvarivanje ciljeva održivog razvoja, te ciljeva za reduciranja emisije ugljika. Prema tome, spašavanje svijeta od nuklearnog uništenja ni u kom slučaju nije ništa manje hitan i bitan cilj.      

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera