Kako se ‘vladalo’ iz Predsjedničkih dvora na Pantovčaku

Svako od predsjednika obilježio je na poseban način svoje poglavlje u tri decenije hrvatske samostalnosti (Al Jazeera)

Kad u noći s petka na subotu predizborne trube i eho poruka kandidata za predsjednika / predsjednicu Republike Hrvatske konačno utihnu, hrvatski građani s pravom glasa, njih ukupno 3.854.747, moći će odahnuti. I barem jedan cijeli dan (subotu) i veći dio drugoga (nedjelju) ostati pošteđeni politike, političara, kandidata i njihovih obećanja. Kao i svaki izbori – lokalni, parlamentarni ili europski, tako i predsjednički privuku pozornost građana jer je uvijek zanimljivo što se to nudi u kampanji. Iako, pogotovo kad su predsjednički izbori, to što se nudi uglavnom bude promašeno, jer su ovlasti stanovnika predsjedničkih dvora na zagrebačkom Pantovčaku, koji tamo sjedi u mandatu koji traje pet godina, uglavnom ograničene.

Svjesni su toga bili tokom kampanje svih 11-ero kandidata na sedmim izborima za hrvatskog predsjednika – Nedjeljko Babić, Anto Đapić, Kolinda Grabar-Kitarović, Dario Juričan, Mislav Kolakušić, Dejan Kovač, Zoran Milanović, Dalija Orešković, Katarina Peović, Ivan Pernar i Miroslav Škoro. No, ostali su dosljedni svojim porukama sve do posljednjeg dana kampanje.

Iako se, i površnim pogledom na imena kandidata, a pogotovo prema predizbornim anketama, jasno nameće nekoliko imena koja imaju realne šanse za drugi krug, sve su prognoze nezahvalne. Pokazali su to neki prošli izbori, no priču je potrebno vratiti mnogo godina unatrag kako bi se dobio širi pogled na hrvatsku priču o predsjedničkim izborima, ali i tri različita desetljeća novije političke povijesti Hrvatske, koja su, svatko na svoj način, obilježili predsjednici… i aktualna predsjednica.

Tuđman donosio sve važnije odluke

Hrvatska je svog prvog predsjednika, još dok je bila dio zajedničke jugoslavenske države i iako nakon provedenih (prvih) višestranačkih izbora, dobila po starom modelu biranja – kroz republički parlament. Franjo Tuđman, čelni čovjek Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), izabran je krajem svibnja 1990. nakon uvjerljive izborne pobjede stranke koju je i osnovao, u Saboru za predsjednika Predsjedništva Socijalističke republike Hrvatske. Uskoro su uslijedile ustavne promjene, pa je Tuđman postao i predsjednik Republike Hrvatske, koja je kasnije izborila neovisnost i međunarodno priznanje. Na prvim izravnim izborima za predsjednika, održanim u kolovozu 1992., pobijedio je već u prvom krugu, osvojivši 56,73 posto glasova. Tuđmanova pobjeda pet godina kasnije bila je još uvjerljivija (61,41 posto).

Iako je u Tuđmanovo vrijeme Hrvatska koncipirana po modelu polupredsjedničkog sustava, prvi hrvatski predsjednik donosio je sve važnije odluke i vodio glavnu riječ i na domaćem terenu i u vanjskoj politici. U Hrvatskoj su provedeni pretvorba i privatizacija, za koje se kasnije doznalo da su ih obilježile brojne nezakonitosti, no HDZ je pobjeđivao na svim parlamentarnim izborima tijekom ‘90-ih. Tuđmanova smrt u prosincu 1999. donijela je preokret na hrvatskoj političkoj sceni. Prvo su HDZ počele potresati unutarstranačke razmirice, te je uslijedio debakl na parlamentarnim izborima ni mjesec nakon smrti predsjednika i prelazak u oporbu. Vlast je uvjerljivo osvojila koalicija okupljena oko Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP). I HDZ-ov kandidat na predsjedničkim izborima Mate Granić doživio je težak poraz i ispao već u prvom krugu.

Mesićevo poglavlje

Pobjedom Stjepana Mesića, koji je bio kandidat koalicija okupljene oko Hrvatske narodne stranke (HNS), uz prethodno osvajanje vlasti koalicije s premijerom Ivicom Račanom na čelu, otvoreno je novo poglavlje u hrvatskoj političkoj povijesti. A zahvaljujući upravo Mesiću, uslijedile su i promjene na Pantovčaku. Mesić je uvjerljivo, no ne i dovoljno za pobjedu, bio pobjednik prvog kruga sa 41,13 posto glasova, te je u drugom krugu pobijedio Dražena Budišu, kandidata HSLS-a i SDP-a, osvojivši 55,34 posto glasova.

Čim je došao u predsjednički ured, Mesić se “razvlastio”, odnosno ukinuo mnoge predsjedničke ovlasti koje je imao njegov prethodnik te upućivao brojne kritike Tuđmanovu načinu vladanja i odlukama koje je donosio (i za hrvatsku ulogu tijekom rata u Bosni i Hercegovini i zbog odnosa prema Sudu u Haagu, ali i pritisaka na medije). Iz prvog Mesićeva mandata ostalo je upamćeno umirovljenje prvo sedam, a potom još četiriju generala koji su javno upozoravali da nova vlast želi kriminalizirati hrvatski rat za neovisnost te da zanemaruje Hrvatsku vojsku. Mesić je smatrao da to nisu smjeli učiniti bez njegovog dopuštenja, s obzirom na to da je on vrhovni zapovjednik. Razmijenio je i isprike za počinjene ratne zločine s tadašnjim predsjednikom zajedničke države Srbije i Crne Gore, općenito je radio na izlječenju ratnih rana i pomirenju, a potom se u Izraelu ispričao za zločine nad Židovima u NDH.

U međuvremenu se HDZ, predvođen Ivom Sanaderom, vratio na vlast, no to nije spriječilo Mesića da 2005. osvoji i drugi mandat. Umalo mu je to uspjelo već u prvom krugu, no morao je pričekati ogled s HDZ-ovom kandidatkinjom Jadrankom Kosor te je uvjerljivo pobijedio sa 65,93 posto glasova. Te je izbore obilježio i najveći broj kandidata: 13.

I u drugom mandatu, kao i u prvom, Mesić se snažno zalagao za eurointegracije te je Hrvatska za njegova predsjednikovanja, 2008., ušla u NATO. Ulazak u Europsku uniju dogodio se za vrijeme mandata njegova nasljednika Ive Josipovića.

Josipović popravljao odnose sa susjedima

Hrvatsku su demokratsku zajednicu pred kraj prvog desetljeća potresle korupcijske afere, a čelo stranke nenadano je, na polovici mandata, napustio Ivo Sanader. Ispostavilo se u sljedećih pola godine, s razlogom – suočen s optužbama, potražio je utočište u Austriji, ali je ubrzo vraćen u Hrvatsku i izveden pred sud (suđenja traju gotovo cijelo desetljeće). HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang ispao je već u prvom krugu, a dva tjedna kasnije, u drugom krugu, snage su odmjerili dva dojučerašnja stranačka druga – Ivo Josipović, kao kandidat SDP-a, i Milan Bandić, koji je tu stranku napustio upravo vođen predsjedničkim ambicijama, nastupajući kao nezavisni kandidat. Josipović je pobijedio, osvojivši 59,45 posto glasova.

Mandat Josipovića, profesora kaznenog prava i skladatelja, obilježilo je unaprjeđenje odnosa sa susjedima, prije svih sa Srbijom, u vrijeme dok je toj državi na čelu bio Boris Tadić, te izražavanje “dubokog žaljenja” za pokušaje hrvatske politike da tijekom rata u prvoj polovici ’90-ih podijeli Bosnu i Hercegovinu (izrazio je i žaljenje zbog stradanja i podjela koje su uslijedile, te odao počast žrtvama Ahmića i Križančeva Sela). Za njegova mandata Hrvatska je 1. srpnja 2013. postala članicom Europske unije. Iako se činilo da će mu posao biti olakšan kad je na izborima 2011. pobijedila koalicija okupljena oko njegove bivše stranke, to se nije dogodilo jer je SDP dugo “vagao” s potporom te, po ocjenama analitičara, to učinio relativno kasno. Iskoristio je to na najbolji način HDZ, odnosno njegova kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović.

Izbore prije pet godina obilježio je najmanji interes kandidata, pa su uz spomenute Josipovića i Grabar-Kitarović pred birače izašli još i Milan Kujundžić i Ivan Vilibor Sinčić. Dok su dvojac koji je ispao u prvom krugu podržavale samo njihove stranke, Grabar-Kitarović podržao je HDZ i još osam stranaka, a Josipovića SDP i dvostruko više stranaka. HDZ-ova kandidatkinja pobijedila je u drugom krugu, osvojivši 50,74 posto glasova, odnosno 32.509 glasova više od SDP-ova kandidata.

Kolinda sve ‘zasjenila’

Za prvi službeni put u inozemstvo izabrala je početkom 2015. Sarajevo, gdje je obećala “apsolutno poštivanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a isto tako i potpune konstitutivnosti i jednakopravnosti sva tri naroda”. No, njezin mandat obilježile su krajnje sporne izjave o navodnoj “terorističkoj prijetnji” koja dolazi iz Bosne i Hercegovine. Bez prisustva kamera i sama posjećivala je stratišta u Jasenovcu i Ahmićima. U vanjskoj politici okrenula se i tzv. uspravnici, kako ju je nazvala, i povezivanju država od Jadrana do Baltika. Zalagala se za postavljanje vojske na hrvatske granice kako bi obranila državu od izbjeglica i migranata, općenito je poticala snaženje vojne komponente u državi, ali i pokušavala graditi dobre odnose sa Srbijom, odnosno njezinim premijerom, pa predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Kritičari joj ne mogu oprostiti ni svojevrsnu estradizaciju politike, jer je često znala stati za mikrofon, ali da pjeva, a ne da priča, ili kad je potpuno zasjenila sve aktere moskovskog finala Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem je nastupila i hrvatska reprezentacija.

Aktualna predsjednica u nedjelju će protiv sebe imati bivšeg premijera, aktualnog europarlamentarca, pjevača, redatelja, ekonomista, bivšeg zastupnika krajnje desnice, aktualnog zastupnika, jednu ljevičarku, bivšu šeficu antikorupcijskog povjerenstva te predsjednika Hrvatske stranke svih čakavaca, kajkavaca i štokavaca (čitaj: svih Hrvata). Ako nitko od njih u prvom krugu ne osvoji 50 posto plus jedan glas, u drugi krug, predviđen za 5. siječnja, ide dvoje kandidata s najviše osvojenih glasova.

Izvor: Al Jazeera