Kako se Nijemci sjećaju ‘svog Bleiburga’

U Dresdenu se komemorira sopstvenim vojnim žrtvama, ali istovremeno i žrtvama nacističkog terora, uz prisustvo potomaka žrtava (EPA)

Rasprava oko najavljene sarajevske komemoracije za ubijene u Bleiburgu podstakla je mnoge da se u medijskim komentarima pozovu – često i pogrešno – na to kako se to radi u Nemačkoj, kakav odnos crkve i države prema nacističkoj prošlosti, kome se drže komemoracije i mise zadušnica, kao i koji datumi se obeležavaju u zemlji za koju se često tvrdi da je dobar primer denacifikacije i suočavanja sa prošlošću.

Brojni istorijski i geopolitički faktori su imali popriličnog uticaja na to da posleratna Nemačka postepeno prihvati zločine učinjene u njeno ime, ali i oko tog uzornog modela nemačkog kajanja i suočavanja sa nacističkom prošlošću ima poprilično zabluda. Između ostalog, mnogi istoričari su ukazivali na spornu ulogu Katoličke crkve u Nemačkoj u vreme i posle Drugog svetskog rata.

Ali, uoči 75. godišnjice kraja Drugog svetskog rata, ovu osetljivu temu su analizirali aktelni nemački biskupi, objavivši deklaraciju u kojoj priznaju “saučesništvo” crkve u nacističkim zločinima.

Biskupi su priznali dio krivice

Aktuelni nemački biskupi su zaključili da se njihovi prethodnici, sa izuzetkom jednog ili dva biskupa, nisu jasno protivili nacističkom režimu, započetom agresorskom ratu, niti počinjenim mostruoznim zločinima te da su time ratu dali i religijsko značenje. Kako su istakli, nemački biskupi nose deo krivice za to i to smatraju “naročito sramotnim”.

Kako je podsetio predsednik Biskupske konferencije Nemačke, biskup Georg Baetzing, kritičari optužuju crkvu da ne samo što se ne seća svoje uloge, već što je ni ne priznaje.

“Ne možemo da ništa ne radimo po tom pitanju, već moramo da to zaostavštinu ponesemo u budućnost. To je još tačnije, imajući u vidu da se čini da Evropa trenutno nije u dobrom stanju”, rekao je biskup Baetzing na videokonferenciji organizovanoj pred godišnjicu kraja Drugog svetskog rata, dodajući da “buduće generacije moraju uvek da se suoče sa istorijom, kako bi iz nje učili”.

Istakao je da “stari demon podela, nacionalizma, etničkog razmišljanja i autoritarne vladavine” podiže glavu na mnogim mestima.

“Zastrašujući antisemitizam je rasprostranjen čak i ovde, u Nemačkoj”, rekao je on i dodao da svako ko je naučio istorijske lekcije mora žestoko da se suprotstaviti ovim tendencijama. “Bez ikakvih izuzetaka, ovo se odnosi i na crkvu, koja je posvećena jevanđelju mira i pravde.”

Komemoracija i za vojnike Werhmachta

To što su nemački biskupi sada jasno osudili nacizam i ulogu crkve u zločinima ne znači da su tačne tvrdnje pojedinih komentatora da se “nigde u civilizovanom svetu ne održavaju komemoracije i mise za Nemce koji su poginuli u službi nacističkog režima”. Naprotiv, ni nemačka država, ni nemačke najmnogoljudnije crkve – katolička i evangelistička – nisu se odrekle komemoracija i misa za vojnike pale pod zastavom Nemačke, pa i onom nacističkom.

Međutim, one se vrlo retko organizuju, primera radi, samo za poginule vojnike Wehrmacta, već se sećanje na njih organizuje svake godine na Dan narodne žalosti, sredinom novembra, to jest druge nedelje pre prvog Adventa, kao i na potonju Nedelju mrtvih.

Na Dan narodne žalosti Nemci organizuju mise zadušnice i komemoracije za milione poginulih nemačkih vojnika i civila u dva svetska i prethodnim velikim ratovima, uključujući žrtve nasilne represije i zločina. Međutim, na ovim obeležavanjima se insistira da su ona sećanje na u ratovima poginule vojnike i civile svih nacija, a neretko se organizuju i zajedno sa, na primer, udruženjima poljskih žrtava nacizma.

Osim komemoracijama i misama u svakom mestu u Nemačkoj, ovaj dan se obeležava i ceremonijom u nemačkom Bundestagu, u kojoj savezni predsednik drži govor pred kancelarkom, ministrima i poslanicima.

Ovaj vid sećanje na pale vojnike se u Nemačkoj uspostavljen je još od 1919. godine, ali je prethodni datum obeležavanja krajem februara promenjen, da ne bi podsećao na nacistička vremena. Nacionalsocijalisti su 1934. godine ovaj državni praznik preimenovali u Dan sećanja na heroje, dok je ministar propagande Joseph Goebbels insistirao da taj praznik bude slavljenje herojstva bez spuštanja zastava na pola koplja, kako bi podigao borbeni duh naroda.

Mise zadušnice i za zločince?

Nakon kraja, kako ne bi podsećao na nacistički Dan sećanja na heroje, datum obeležavanja je pomeren za novembar, vraćen mu je stari naziv, a opis proširen i na poginule od nasilja represivne vlasti.

Na sličan način su koncipirane i mise zadušnica u crkvama, pri čemu nema jasnih zabrana da one budu posvećene zločincima i vrhuški nacističkog režima. Detalje o tome javnost je saznala početkom ove godine, kada je – nakon što je u Zagrebu održana misa zadušnica za prvog čoveka ustaškog pokreta Antu Pavelića – nemački medijski servis Deutsche Welle upitao Nemačku biskupsku konferenciju da li se u Nemačkoj održavaju mise za Adolfa Hitlera.

Nemački biskupi nisu mogli u potpunosti da isključe mogućnost da je, nakon kraja rata, u nemačkim crkvama, osim misa zadušnica za pale nemačke vojnike, održan i neki rekvijem za visokorangirane oficire nemačkog Werhmachta ili nacističke vlade.

Na pitanja da li su po tom pitanju poslate konkretne instrukcije sveštenstvu kako da postupa ako neko, primera radi, želi rekvijem za Hitlera, Nemačka biskupska konferencija je istakla da “zasad nema dokaza o postojanju odgovarajućih uputstava nemačkih biskupa upućenih kleru”.

Što se tiče same mise zadušnice za Pavelića, nemački biskupi kažu da “iz današnje perspektive čini se upitnim svesno održavanje svete mise za jednog međunarodnopravno izopštenog ratnog zločinca”.

Neonacisti i dalje slave heroje

Međutim, kako bezmalo svakog novembra beleže nemački mediji, “stari nacisti i neonacisti” Dan narodne žalosti koriste da se, posle zvaničnih ceremonija, kod spomenika palih boraca slave “pale heroje” kao u u vreme nacizma, često uz zastave, simbole i pevanje pesama iz nacističkog perioda.

Primera radi, pre tri godine u gradiću Oerlinghausenu, petnaestak neonacista, uzrasta od 20 do 60 godina, noseći baklje i crno-belo-crvene zastave, marširalo je oko spomenika borcima iz dva svetska rata, veličajući pesmom i govorima pripadnike SS trupa i Wehrmachta, nazivajući ih žrtvama i pozivajući na borbu protiv aktuelnog sistema.

U Nemačkoj su ovakva okupljanja uglavnom u manjim mestima i na njima nikad nema pripadnika vladajućih političkih partija, niti etabliranih stranaka, osim pojedinaca koji koketiraju sa krajnjom desnicom.

Za pojedine levo orijentisane kritičare sporno je što u Nemačkoj i dalje ima više od 100.000 ratnih spomenika, najčešće prvobitno posvećenim poginulim vojnicima u Prvom svetskom ratu, a na koje su potom upisana imena poginulih vojnika u Drugom svetskom ratu. Izvorno, oni vrlo često nosili natpis “U slavu i čast Nemačke”, ali su proteklih decenija, u okviru nemačkog suočavanja sa tamnom stranom svoje istorije, često dopunjavani natpisima “Svim žrtvama nasilja” ili “U znak sećanja na sve žrtve rata”.

Ratni spomenici i grobovi

Da u Nemačkoj nisu zapostavljena ratnička groblja i spomenici, uprkos neslavnoj istoriji, brine se Narodni savez za brigu o ratnim grobovima. Ova organizacija je poslednje tri decenije obnovila ili podigla novo čak 331 groblje boraca iz Drugog svetskog rata i 188 iz Prvog, i to u istočnoj, centralnoj i jugoistočnoj Evropi.

Ova organizacija se brine za grobove oko 2,5 miliona nemačkih vojnika na 825 grobalja u 45 zemalja, između ostalog i na prostoru bivše Jugoslavije. Štaviše, u obnovi i podizanju novih groblja nemačkih vojnika ova organizacija ima popriličnu podršku nemačke diplomatije. Tako je 2011. godine tadašnji nemački šef diplomatije od vlasti u Beogradu, Podgorici i drugim balkanskim prestonicama insistirao da potpišu sporazume o podizanju groblja za nemačke vojnike poginulim u toku Drugog svetskog rata.

To je neretko izazvalo i žučne polemike u lokalnim sredinama, pa se tako u Crnoj Gori podizanju nemačkog ratnog groblja suprotstavili predstavnici SUBNOR-a, smatrajući da je neprihvatljivo da se “vojnici Werhmachta, koji su bili okupatori u Crnoj Gori, izjednačavaju sa borcima Narodnooslobodilačkog pokreta”. Osim toga, bio je i sporan prvobitni plan da groblje bude u Danilovgradu, u kasarni koja nosi ime Milovana Šaranovića, kojeg su upravo ubili nemački vojnici. Taj plan je promenjen, pa je groblje podignuto u delu vojnog aerodroma u Golubovcima.

Prema rečima generalne serketarke nemačkog Narodnog saveza za brigu o ratnim grobovima Daniele Schily, oni znaju da su na tom groblju skoro isključivo poginuli nemački vojnici u borbi protiv partizana.

“U ovom namerno varvarski vođenom ratu znamo da su bitke protiv partizana označene kao posebno okrutne, nemilosrdne i pune ljudske zlobe. Znamo da su u odmazdama protiv partizana počinjeni gnusni zločini nad civilnim stanovništvom. Nacionalni savez je svestan ove krivice”, istakla je ona prošle godine, na komemoraciji u Golubovcima, dodajući da bi nemačko ratno groblje trebalo da bude mesto žalosti, ali i poziv na razumevanje, bez oslobađanja od ratne odgovornosti Nemačke. “Želim da ljudi koji posećuju ovo mesto pronađu uverljivu poruku: ‘Nikada više rat, nikada više etnička mržnja’.”

Kako Nijemci slave Dan oslobođenja

Ova organizacija nastoji da sećanje na sopstvene vojnike stavi u funkciju pomirenja. Pa je tako prošle godine Dan narodne žalosti bio posvećen nemačko-poljskom pomirenju. Uz brojne zvanice iz Poljske, u Bundestagu je govor održao nekadašnji gradonačelnik Wroclawa Rafal Dutkiewicz.

Ali, da i u Nemačkoj postoje polemike o tome kako obeležavati kraj rata i sećanje na svoje ratne žrtve ukazuje sve što se događa svake godine 13. februara, kada se obeležava godišnjica angloameričkog bombardovanja, u kojem je Dresden sravnjen sa zemljom, kao i 8. maja, kada zapadna Evropa obeležava Dana oslobođenja od nacizma.

U Nemačkoj je ove godine 8. maj, dan kada je nacistička Nemačka potpisala kapitulaciju 1945. godine, obeležen kao Dan oslobođenja. Međutim, još nema političkog konsenzusa da ovo bude trajni državni praznik. Pojedinim kritičarima sporan je sam termin oslobođenja, jer može da implicira da su Nemci tada oslobođeni od nacističke diktature te da im je samim tim manja odgovornost za ratne užase. Nasuprot tome, nemački desničari smatraju da je sramotno slaviti dan nemačkog poraza.

Ipak, predsednik, kancelarka, predsednici oba doma nemačkog parlamenta i predsednik Ustavnog suda Nemačke zajedno su odali sećanje na sve ratne žrtve, ne umanjujući odgovornost tadašnje Nemačke.

Slična polemika se povede i oko godišnjice savezničkog bombardovanja Dresdena, u kojem je poginulo više od 25.000 ljudi. Od njih su mnogi umrli od manjka kiseonika, jer je oko 4.000 bačenih bombi u nekoliko dana bukvalno isisalo vazduh iz ovog grada. Ovo bombardovanje ostalo je i među saveznicima kontroverzno i mogući ratni zločin, a sam grad postao je svojevrsni simbol i mesto okupljanja nemačke krajnje desnice, onih koji negiraju Holokaust, onih koji veličaju herojstvo nacističke vojske i režima, kao i onih koji tvrde da je u Drezdenu poginulo 200.000 ljudi.

Dresden kao dobar primjer

Zbog toga je ovogodišnja 75. godišnjica tog bombardovanja bila i svojevrsni test za odnos Nemaca prema nacističkoj prošlosti. Većina je, predvođena predsednikom Nemačke Frank-Walterom Steinmaierom, formirala ljudski lanac u znak sećaja na žrtve, učestvujući u svojevrsnoj misi tišine. Manjina – krajnji desničari – pokušala je da izvrši istorijski revizionizam, veličajući samo nemačke poginule vojnike i civile.

Ipak, Steinmeierov govor je ukazao na to kako nemačka politička elita vidi obeležavanje sopstvenih ratnih žrtava. “Danas se sećamo žrtava genocida, rata i nasilja i sećamo se zajedno sa nekadašnjih ratnim protivnicima”, rekao je on, dodavši da su “Nemci započeli ovaj grozni rat i nećemo zaboraviti krivicu Nemačke”.

Zapravo, u Dresdenu se ne neki način možda nazire odgovor na dilemu oko Bleiburga. U Dresdenu se komemorira sopstvenim vojnim žrtvama, ali istovremeno i žrtvama nacističkog terora, uz prisustvo potomaka žrtava. Time se bombardovanje Dresdena ne sagledava kao izolovani incident, već u kontekstu 12 godina nacizma i nacističkih zločina.

Na isti način postupa i Katolička crkva. Ona stradanje Dresdena obeležava, između ostalog, i sećanjem na žrtve nacizma: od toga da je povorka krenula od dresdenske sinagoge, preko molitve za pomirenje sa engleskim gradom Coventryjem, koji su nacistički bombarderi 1940. godine sravnili sa zemljom, do toga da su ekumensku misu za mir nemački biskupi držali sa biskupima iz engelskog Coventryja i poljskog Wroclawa, grada u kojem su nacisti napravili ogromne ljudske žrtve.

Izvor: Al Jazeera