Kako se Marko Perković Thompson našao u vodama postmodernizma

Postoje ljudi za koje se čini da, kako se jednom izrazio nekadašnji hrvatski predsjednik, često ‘iskaču iz paštete’, odnosno spominju se ponekad i u temama i kontekstima za koje se čini da u njima za njih zapravo možda i nema mjesta.

Tako se hrvatski glazbenik Marko Perković Thompson poznat po brojnim kontroverzama, čija pjesma “Bojna Čavoglave” započinje ustaškim pozdravom, a ispjevao je i stihove pjesme “Jasenovac i Gradiška stara” koji glorificiraju zločine, nedavno nenadano našao u ‘okruženju’ postmodernističkog umjetničkog izričaja.

‘Ironični autorski komentar’

U udžbeniku iz sociologije za hrvatske gimnazijalce “Sociologija – udžbenik za gimnazije” autor Nenad Fanuko u poglavlju o postmodernoj kulturi na jednom mjestu propituje bi li se i Marka Perkovića Thompsona moglo okvalificirati kao postmodernističkog stvaraoca.

“Tko zna, možda bismo u postmodernu kulturu mogli smjestiti i Marka Perkovića Thompsona s njegovom jedinstvenom kombinacijom ABBA-ine glazbe, hajdučkih tekstova i heavy metal imidža”, stoji u udžbeniku.

Jagatić: Neoriginalan umjetnički koncept

Kod Thompsona doduše, kaže Jagatić, postoji umjetnički koncept, ali ne originalan i vezan je uz, kako kaže, neku vrst ‘arijevske’ nadmoći.

“Kad se pogledaju njegovi koncerti, to je vrlo kvalitetno napravljeno, ali tu se mogu prepoznati nekakvi elementi tradicionalne njemačke kulture u kombinaciji s nekakvom tradicionalnom paganskom hrvatskom povijesti ili ovako nečim. Tako da to jedno s drugim ne ide nikako, ali o nekakvim modernim ili postmodernim zahvatima ili potezima Thompsona definitivno nema riječi”.

Nakon što je stvar odjeknula u medijima, Fanuko je objasnio da osobno ne smatra da je Thompson postmodernist niti je napisao da jest, te da bi se ono što je napisao moglo nazvati postmodernističkim postupkom, odnosno malim autorskim hirom, ironičnim autorskim komentarom, jer je napisano ironično i pod upitnikom.

Pritom autor nije spominjao kontroverze vezane uz Thompsona, vezanje uz ekstremnu desnicu ni činjenicu da mu se po Europi zbog izričaja i narativa zabranjuju koncerti.

“Naravno da sam to ignorirao jer dio knjige u kojoj je Thompson spomenut bavi se kulturom, i to kulturom u današnje doba. Nisam htio ništa insinuirati. Nisam htio Thompsona ni na koji način stavljati u ideološki, nego u ironijski kontekst. I na nekim drugim mjestima u knjizi malo sam se ‘zafrkavao’. Čudi me da je to netko tako ozbiljno shvatio”, objasnio je Fanuko za Novi list.

Jagatić: Sve, samo ne moderan

“Odabrao sam Thompsona samo zato što je toliko poznat, i zato što njegova pjesma ‘Iza devet sela’ ima identičan početak kao ‘Super trouper’ ABBA-e. Thompsonov amalgam ABBA-e, [Gorana] Bregovića i keltskog heavy metala jest postmoderan, ali naravno da Thompson nije osviješteni postmodernist – on razmišlja o naciji, Bogu i obitelji, to je njegova priča”, kazao je Fanuko.

Kako god bilo, reakcije su bile brojne, komentari podrugljivi, a bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović, između ostaloga i skladatelj klasične glazbe, u medijskom se istupu zapitao kako je udžbenik prošao stručnu recenziju.

Hrvatski novinar, pisac i glazbeni kritičar tjednika Nacional, Dubravko Jagatić, kaže da je bez obzira na sve iznenađen i šokiran postavljanjem Thompsona u postmodernistički kontekst, odnosno postmodernu koja označava epohu vezanu uz drugu polovicu i kraj 20. stoljeća.

“Postmoderna označava u svakom slučaju, s koje god strane gledate, nešto što je moderno, bez obzira o kojoj vrsti umjetnosti i o kojem pravcu se radilo. Thompson je sve samo ne moderan – Thompson je glazbenik koji je, kao prvo, reciklirao postojeću jugoslavensku hard rock i heavy metal scenu, što se glazbe tiče. A popularnost je stekao na krilima istaknuog nacionalizma. Dakle, glazba koju izvodi Thompson je najbliže nekoj vrsti etno ili pagan-folk metala, dok se tek solo oprijedijelio za kršćanske i nacionalne vrijednosti, koje su zapravo izrazito ‘ofarbane’ desničarskim konzervativnim svjetonazorom”, kaže Jagatić.

‘Promašen slučaj’

Thompsonu Jagatić priznaje neke druge kvalitete, ali smatra da bi njegovo smještanje u postmodernu bilo čin nekoga tko ne zna niti tko je Thompson niti što je postomoderna jer to dvoje zajedno, kaže, ne ide.

Kad se govori o postmodernističkim izvođačima danas, navodi, može se govoriti o iznimno malom broju glazbenika koji se usude stvarati glazbu koja bi se mogla svrstati u postmodernu.

Pritom su, objašnjava, na prvom mjestu važni inovativni glazbeni potezi, jasno razrađeni koncept glazbe koju umjetnik stvara i jasno artikulirani stavovi, kao i stav o umjetnosti i glazbi koju je glazbenik stvorio.

Tu je eventualno nekakva fuzija više glazbenih žanrova u jedinstvebnu cjelinu koja ‘drži vodu’ i određeni pomak na globalnomplanu što se tiče glazbe i nekog žanra.

Jagatić nije siguran bi li se usudio nekoga u Hrvatskoj danas izrazito nazvati postmodernističkim glazbenikom.

“Možda bi najbliži njima u Hrvatskoj mogli reći da je grupa Čuj, koja je s jedne strane klasična moderna jazz grupa koja koristi u svojoj glazbi fuziju jazza i klupske glazbe ili recimo Sara Renar koja je nedavno objavila album “Gdje povlačiš crtu?”, koji je jedan mogli bimo reći vrlo postmodernistički konceptualni album. Ali Marka Perkovića Thompsona s njegovom glazbom i njegovim stihovima svrstati u postmodernu je apsolutno promašen slučaj”, kaže Jagatić.

Valentić: Ironiji nije mjesto u udžbenicima

Tonči Valentić, teoretičar, kritičar i publicist, ističe da je iz citata jasno kako autor ne smatra da je Thompson postmodernistički umjetnik te da je doista riječ o, kako Fanuko sam objašnjava, ironičnom autorskom komentaru, koji je kao takav duhovit, no za Valentića nije da nije problematičan.

“Problem je u tome što ironičnim komentarima nije mjesto u gimnazijskim udžbenicima, nego u novinskim tekstovima, esejima, polemikama ili u opuštenijim akademskim raspravama. Školski udžbenik ujedno je i deskriptivan i normativan, po formi nipošto ne smije biti dvosmislen (što je temeljna odrednica na kojoj počiva satira), niti bi trebao sadržavati autorske komentare iz kojih se ne može jasno detektirati autorova nakana”, kaže Valentić.

Valentić: David Bowie bi bio bolji primjer

Komentirajući autorovo objašnjenje da je Thompsona uzeo kao primjer zato što je učenicima poznat, Valentić kaže da ukoliko se radi o pokušaju približavanja gradiva učenicima nečim što im je poznato, a činjenično stanje je, kaže, očito takvo da im je Thompson poznatiji od The Clash, Nicka Cavea ili barem Amy Winehouse, onda se u Hrvatskoj živi u problematičnom društvu.

“Tim više što se u ovom konkretnom primjeru Thompsona smješta u postmodernu kulturu kao kombinaciju metal imidža i hajdučkih tekstova, što još može i proći, ali odakle ABBA? Prije će biti da je njegova muzika i pojava pred-moderni, a ne post-moderni fenomen, jer korijen ima u konceptu nacije-države kao etnički homogene, plemenske zajednice. Postmoderni elementi tu eventualno mogu biti gotički ‘look’ uz kombinaciju ognjištarsko-srednjovjekovne ikonografije uz elemente keltskog heavy metal imidža i lako pjevnog hercegovačkog deseterca. Mislim da se u udžbeniku mogao naći neki prikladniji primjer postmodernizma, primjerice Davida Bowieja koji je paradigmatski primjer transgresije suvremene umjetnosti i njezina kraja u doba tehno-znanstvene konstrukcije svijeta”.

Pitanje o tome tko je i što je Marko Perković Thompson – glazabenik koji je umjetničko ime preuzeo po nazivu vojničke strojnice –  u glazbenom, sociološkom, kulturološkom ili nekom drugom kontekstu, za Valentića je prvenstveno pitanje njegovih nedvosmislenih nacionalističkih stavova, dok kategorizacija njegovog glazbenog izričaja pada u drugi plan.

Problem, kaže, proizlazi i iz samog pojma postmoderne i onoga što on označava.

‘Kišobran-pojam’

Kako kaže, postmoderna je 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća bila ‘igra’ teoretičara književnosti, filozofa, sociologa, kulturologa i drugih disciplina koja je do danas svoje značenje izgubila.

Radi se, kaže, i danas o ‘kišobran-pojmu’ pod kojim prolazi ‘sve’ i svaki pristup je legitiman, no ne zna se o čemu se zapravo govori.

“Školski kazano, postmoderna je pravac usmjeren na kritiku apsolutnih i vječnih istina i temeljnih vrednota ustanovljenih u modernosti, počevši od prosvjetiteljstva nadalje, u filozofiji, umjetnosti, književnosti, arhitekturi, povijesti i kulturi. Fenomenološki, ne u filozofskom, nego u smislu postmoderne kao fenomena, riječ je o vrlo rastezljivom pojmu, i odatle proizlazi popularnost tog fenomena – može ga se nekritički primjenjivati na sve i svašta”.

Na ostavštini engleskog filozofa Francisa Bacona, koji je smatrao da čovjekov put prema istini, između ostaloga, posebno remete nasporazumi proizišli iz pogrešne uporabe riječi, francuski filozof Gilles Deleuze je, kaže Valentić, početkom 90-ih godina izjavio da filozofija nije ništa drugo nego “umjetnost tvorbe, izumijevanja i izrade koncepata” – odnosno, da ona nije ljubav prema mudrosti, što je njezino izvorno razumijevanje i značenje, nego da se samo bavi proizvodnjom pojmova.

Ideološka manipulacija

Ako se to mišljenje, navodi, proširi na polje društvenog i političkog djelovanja, moglo bi se reći da se ne radi ni o čemu drugome nego o ideološkoj manipulaciji pojmovima kada se oni, iz neznanja ili drugih razloga, pogrešno ili neprecizno upotrebljavaju, odnosno kada se njima označava nešto što se pod njih po svojoj prirodi stvari ne bi moglo podvesti.

A posljedice, upozorava, mogu biti pogubne.

“Ako većina ljudi ne razumije razliku fašizma i nacizma, socijalizma i komunizma, demokracije i autoritarnih režima, onda je svaki pokušaj “odgajanja građanina”, kako bi se to reklo u francuskoj tradiciji političke misli, uzaludan. [Miroslav] Krleža je lapidarno rekao da je “nered u rečenicama posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u sredini i stanju te sredine”. E pa, Hrvatska je uneređena zemlja”, zaključuje Valentić.

Izvor: Al Jazeera