Kako se Dario Kordić susreo s Bogom

Svećenici, koji ugošćuju Kordića za svojim oltarima, propuštaju kazati zbog čega je dotični boravio u nizozemskim i austrijskim zatvorima (Pixsell)

Katolička crkva u Hrvatskoj ne odustaje od pravljenja svetim Darija Kordića, osuđenog ratnog zločinca koji se, nakon odležane dvije trećine kazne od dvadeset i pet godina, godine 2014. nastanio u Zagrebu i upisao studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, sad je na trećoj godini. Otkako se vratio iz zatvora, Kordić se u potpunosti odao slijepom vjerskom fanatizmu, što je njegovo neotuđivo ljudsko pravo, a pojedini katolički biskupi i župnici spremno su mu stavili na raspolaganje svoje oltare i dvorane, što predstavlja kontinuiranu društvenu provokaciju i rijetko viđen oblik moralnog zastranjenja i neosjetljivosti.

Najnoviji Kordićev nastup zabilježen je u srijedu navečer u Karlovcu, u tamošnjem Nacionalnom svetištu svetog Josipa. Repertoar misli bio je sličan kao i na dosadašnjim seansama.

„Mnogo je Božjih zahvata u našoj obitelji. Krunica je bila uvod u sve to, ona je bila najmoćnije oružje s kojim sam došao u Haag. I prepustio sam se Gospodinu u svojoj maloj sobici i molio se, molio se, molio se. Bog me pročišćivao. Nisam bio ni svjestan koliko grijeha i koliko lošega ima u meni i koliko Gospodin treba odgajati me. Bog me odgajao u strogoj ljubavi i bio sam uronjen u tu Božju ljubav. Nakon godinu i pol dana doživio sam milost, živi susret s Bogom i od tada sam mislio da mogu poletjeti, znao da mogu izaći iz toga uzništva kao najslobodniji čovjek. Kao ptica otići u bilo koji kraj Hrvatske i BiH“, kazivao je Kordić razdraganom vjerničkom mnoštvu, više kao da govori o svom susretu s marihuanom nego s Bogom.

Prorok i mistik iz Busovače

A nakon što je izgovorio ove riječi, dvoranom se prolomio pljesak: „Rekao sam prije dvije godine u Čavoglavama: ako svaki Hrvat u jednom danu izmoli Očenaš za domovinu nema toga zla i kušnji koje će našoj domovini nešto učiniti. Ne bojmo se, Hrvatska je Kristova!“

Slušali su Karlovčani otvorenih usta i raširenih očiju proroka i mistika iz Busovače, kao što ga već dvije-tri godine sluša vjernički puk po crkvama širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i nije se među svim tim svijetom našao nitko dobronamjerno neupućen iz zadnjih redova da digne dva prsta i stidljivo upita: „Oprostite, malo sam zakasnio, pa sam valjda propustio: zbog čega ste vi bili u toj maloj sobici u Haagu? Hoću reći, što ste učinili da ste došli u priliku za taj živi susret s Bogom? Oprostite, ali ja mislim da je to ovdje ključno pitanje: kako da pošteni Hrvat i katolik dođe u tu sobicu i da doživi Božju milost?“

„A ništa“, kazao bi Kordić nakon višeminutne neugodne šutnje, „bilo je različitih puteva do susreta s Bogom, ali ni jedan nije lagan. Ja sam se, na primjer, odlučio za teži put. Učlanio sam se u HDZ, pa onda i u HVO, pa sam dogurao do čina pukovnika i do položaja stvarnog šefa HVO-a u srednjoj Bosni. Sudjelovao sam, s krunicom oko vrata, u zločinima nad Bošnjacima, uključujući i masakr nad stotinu i šesnaest bošnjačkih civila u Ahmićima 16. travnja 1993. godine. Najmlađoj žrtvi bila su tri mjeseca. Na sudu u Haagu nisam priznao krivnju. Nisam se pokajao za ono što sam učinio. I eto, tako sam na kraju dočekao milost susreta s Gospodinom.“

Prilog beščašću

To što svećenici, koji ugošćuju Kordića za svojim oltarima i najavljuju ga kao rock-zvijezdu, propuštaju kazati zbog čega je dotični boravio u nizozemskim i austrijskim zatvorskim ćelijama znači jedino da svi što se okupljaju na tim propovijedima znaju historijat njegovog „puta do Boga“: i ne samo da znaju, nego ga samo zbog toga i dolaze slušati, jer da nije tog zločina u ime nacije i vjere, Kordićeva parapsihološka iskustva nikom ne bi bila zanimljiva. Ima još svijeta što je po zatvorima i narkomanskim komunama doživio „susret s Bogom“ ili zaista susret s Bogom, pa te ljude katoličko svećenstvo svejedno ne poziva da s oltara pripovijedaju o svojim duhovnim pročišćenjima i da jačaju vjeru i domoljublje kod pastve.

Svaki novi crkveni nastup Darija Kordića, a bit će toga još, naročito kad stigne diploma teologije, novi je prilog beščašću jednog dijela ovdašnjeg katoličkog klera, koji je poodavno raskrstio sa zdravim shvaćanjem vjere u korist služenja nacionalističkoj mitomaniji, odnosno u korist stavljanja vjere u funkciju poticanja ili opravdavanja etničke mržnje. Veća žalost od toga samo je ona sadržana u činjenici koja kaže da je sve manje unutrašnjih glasova otpora tom trajnožarećem iznevjeravanju crkvenog poslanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera