Kako se Azeri u Turskoj nose s ratom svoje zemlje na frontu Nagorno-Karabah?

Državljanin Azerbejdžana nosi sina tokom povorke u Istanbulu u znak podrške azerbejdžanskoj vojsci (Reuters)

Piše: Zahir Albaik 

“Naša vojska je najveća vojska!”, “Nagorno-Karabah će biti naš!”, glasno su uzvikivali Azeri na trgu Bayezid u Istanbulu prilikom sudjelovanja na okupljanju koje je organizirala zajednica Azera u Turskoj, kako bi izrazili podršku vojsci Azerbejdžana u ratu protiv Armenije.

Azeri su se kretali i okolnim ulicama, mahali su azerbejdžanskim i turskim zastavama i nosili fotografije azerskih vojnika stradalih u sukobima koji se trenutno vode u njihovoj zemlji. Glasno su uzvikivali poznatu tursku parolu: “Mučenici ne umiru, domovina je iznad svega!”

Zajednica Azera u Turskoj s velikim entuzijazmom i zanimanjem prati bitke na frontu Nagorno-Karabah, a izrazili su i sreću jer je vojska njihove zemlje uspjela osloboditi pojedina sela i oblasti od kontrole Armenaca.

Akhmed Khalilov, student Univerziteta u Ankari, koji je u Tursku došao iz Azerbejdžana prije sedam godina, kaže: “Uvijek sam osjećao podršku vlade i naroda Turske pravednim zahtjevima azerbejdžanskog pitanja.”

‘Braća po krvi i rasi’

Izjavio je da se on i njegovi sugrađani iskreno raduju danu kad će cijeli teritorij Azerbejdžana biti oslobođen.

Serhat Huseynov, azerbejdžanski liječnik u bolnici Ibn Sina u Ankari, izrazio je sreću zbog pobjeda koje vojska Azerbejdžana ostvaruje na “putu oslobađanja okupiranih teritorija koji su pod kontrolom armenskih snaga”.

“Ponosno pratim vijesti o napredovanju koje ostvaruju azerbejdžanske snage. Naravno da imamo mučenika i da ćemo ih imat još na putu oslobađanja okupiranih teritorija”, rekao je.

Priča kako su armenske snage uništile kuću jednog 50-godišnjeg Azera i ustrijelile njegovu kravu, na šta je on kazao: “Nije me briga, neka sav moj imetak bude žrtva za oslobađanje cijele domovine.”

Pojašnjava da je narod Azerbejdžana čekao na ove historijske momente gotovo 30 godina.

Kada se govori o strateškim i ekonomskim odnosima, etničkoj rasprostranjenosti i turskoj naciji, teško je ne pomisliti odmah na državu Azerbejdžan kao paradigmu “turskih država”. Azeri Tursku vide kao svoju maticu, okrilje i starijeg brata, a Turci njih vide kao svoju braću po krvi i rasi.

Dan nakon što je Recep Tayyip Erdogan prije dvije godine položio zakletvu za predsjednika Turske u drugom mandatu, otišao je u Baku, glavni grad Azerbejdžana, kako bi ispunio obećanje svom prijatelju, azerbejdžanskom predsjedniku Ilhamu Aliyevu, da će Baku biti prva prijestolnica koju će posjetiti nakon pobjede na izborima.

Isto obećanje dao je i Aliyev Erdoganu, prije nego što je osvojio četvrti mandat na predsjedničkim izborima u Azerbejdžanu, a onda je posjetio Ankaru, u svojoj prvoj inostranoj posjeti nakon pobjede. Ove posjete su bile značajan pokazatelj duboke uzajamne veze između dvije zemlje, što je i pokrenulo slogan “Jedan narod, dvije države”.

‘Dvije države s jednim narodom’

Odajući počast poginulim Azerima u ratu koji se trenutno vodi na frontu Nagorno-Karabah, azerbejdžanski predsjednik Aliyev je izrazio duboku zahvalnost Turskoj i svom kolegi Erdoganu na jakoj solidarnosti s njegovom zemljom u suprotstavljanju nedavnim armenskim napadima. Skrenuo je pažnju da su veze saradnje i bratstva između Turske i Azerbejdžana jedinstvene u svijetu.

Turski predsjednik je, u svom ranijem obraćanju, na Dan nezavisnosti Azerbejdžana, rekao: “Turska i Azerbejdžan su dvije bratske države. Njihova prošlost, kultura, jezik i vjera su iste. Danas ne slavimo samo 100. godišnjicu formiranja islamske vojske Kavkaza i legendarni ep koji su ispisala naša azerbejdžanska braća, jer smo mi ujedno dvije države s jednim narodom.”

Marwa Akhmadova, azerbejdžanska predavačica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Yildirim Beyazit, kaže da je svjedočila okupaciji Nagorno-Karabaha. “Izgubila sam brojne rođake u prvom ratu u regiji, a ubile su ih armenske bande, uz podršku Armenije”, dodala je.

Osvrnula se na “masakr u Khojalyu”, koji su armenske snage počinile nad azerbejdžanskim civilima u Nagorno-Karabahu, ističući da svjetsko javno mnijenje u to vrijeme nije učinilo ništa da spriječi masakr i nije tražilo od Armenaca prekid sukoba. U noći između 25. i 26. februara 1992. godine jedinice armenske vojske počinile su masakr u malom gradu Khojaly, smještenom u toj provinciji, u kojem su ubijeni deseci Azera.

“Evropske zemlje danas vrše pritisak na Azerbejdžan da se obustave borbe bez davanja ikakvog jamstva u vezi s teritorijalnom cjelovitošću zemlje, unatoč međunarodnim rezolucijama koje su usvojili Ujedinjeni narodi 1993. godine, a kojima se traži da se Armenija povuče sa okupiranih azerbejdžanskih teritorija”, rekla je Akhmadova za Al Jazeeru.

Ističe da s velikim entuzijazmom i srećom prati trenutna dešavanja kroz azerbejdžansku štampu, kao i turske, ruske i armenske medije. Ova profesorica političkih nauka naglašava da “Azerbejdžan nema ambicije intervenirati preko granica susjednih zemalja, već samo radi na oslobađanju svojih okupiranih teritorija.”

Smatra da su bivši predsjednik Heydar Aliyev i sadašnji Ilham Aliyev “provodili mudru politiku i izvanrednu diplomatiju kako bi glas Azerbejdžana dopro do cijelog svijeta”.

Investicije pet milijardi dolara

Azerbejdžan je zemlja koju naseljavaju uglavnom Azeri, narod turkijskog porijekla. Na sjeveroistoku graniči s Turskom i važan je član Vijeća zemalja turskog govornog područja, osnovanog 2009. godine, koje broji sedam država članica. Turska je prva država koja je priznala Republiku Azerbejdžan nakon proglašavanja nezavisnosti od Sovjetskog saveza 1991. godine, pored toga da je bila najveća podrška Azerbajdžanu u pitanju regije Nagorno-Karabah, koju je okupirala Armenija.

Azerbejdžanski (azerski) jezik jedan je od jezika najbližih turskom jeziku. Azeri govore jezikom ogranka turskih jezika Oghuz, koji je danas vrlo blizak turskom, ali je pod utjecajem arapskog, perzijskog i ruskog jezika. Azerbejdžanski jezik danas govori između 13 i 30 miliona ljudi.

U izjavi turske Uprave za statistiku o međunarodnim migracijama za 2018. godinu Iračani su bili na vrhu popisa stranaca koji dolaze u Tursku, s postotkom od 20,6 posto, a nakon njih slijede Azeri sa 7,4 posto. Broj azerbejdžanskih kompanija u Turskoj iznosi oko 1.600, dok su u toj državi iskorištene azerbejdžanske investicije od pet milijardi dolara.

Broj Azera koji su se školovali u Turskoj od kako je Azerbejdžan stekao nezavisnost premašio je 125.000, a više od 15.000 Azera se trenutno obrazuje na turskim univerzitetima.

Izvor: Al Jazeera