Kako se 11 predsjednika SAD-a nije izmirilo sa S. Korejom

Bivši američki predsjednik Jimmy Carter se 1994. godine susreo s tadašnjim sjeverokorejskim liderom Kim Il-sungom tokom 'privatne posjete' (AP)

Suprotno popularnom mišljenju, ključno pitanje koje treba biti riješeno na sastanku 12. juna i svakom drugom narednom sastanku između američkog predsjednika Donalda Trumpa i sjevernokorejskog lidera Kim Jong-una nije denuklearizacija Sjeverne Koreje. Spremnost Pjongjanga za denuklearizaciju je jasna.

Nije jasno, međutim, da li je SAD spreman garantovati sigurnost Sjevernoj Koreji, što je njen glavni zahtjev. Bez sumnje Pjongjang može onemogućiti i razmontirati svoj nuklearni arsenal. To je samo pitanje procesa.

Ali neće to uraditi ako SAD bude insistirao na jednostranoj denuklearizaciji bez ikakve recipročne obaveze. Da parafraziramo Georgea Kennana, renomiranog američkog diplomatu: Koncept nacionalne sigurnosti koji ne ustupa istu legitimnost sigurnosnim potrebama drugih otvara se za moralni prijekor.

U ovom pogledu, historijski gledano, američki neuspjesi da garantuju mir i sigurnost Korejskom poluotoku su obeshrabrujući. Sukcesivne američke administracije nisu uspjele ponuditi i garantovati sigurnosni aranžman prihvatljiv za Pjongjang i u više navrata su odustale od prilika da potpišu sporazum.

Nedavne opaske savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona i potpredsjednika Mikea Pencea – što je ubrzo dovelo do usijanja u retorici i privremene suspenzije planiranog sastanka – pokazuju da takvi stavovi i dalje postoje u Washingtonu. Upravo je ovakav način razmišljanja naveo američke pregovarače da odaberu jezik mačizma, ideološkog stava i konfrontacije, a ne kompromisa prije 64 godine.

Tvrdoglavi stav

Na konferenciji u Ženevi 1954, gdje su se SSSR, Kina, SAD, Velika Britanija i Francuska okupile da odluče o sudbini Korejskog poluotoka i tadašnje Indokine, američki državni sekretar John Foster Dulles (koji je služio za vrijeme predsjednika Dwighta Eisenhowera) držao se tvrdoglavog stava koji je u suštini zahtijevao nešto blizu kapitulacije od svojih neprijatelja.

Iako je privremeno primirje iz 1953. koje su potpisale sve strane u Korejskom ratu, bilo zasnovano na dobroj volji na kasnijim pregovorima da se riješi političko pitanje, on je odbio pregovarati direktno sa Kinezima. Dulles je također jasno ignorisao kineskog predstavnika Zhou Enlaija, odbivši da se rukuje s njim, a sastanak je napustio ranije.

Potom je 1957. SAD jednostrano ukinuo tačku 13(d) primirja kada je najavio da predlaže uvođenje nuklearnog oružja na Korejski poluotok. Sljedeće godine je u Južnu Koreju SAD rasporedio nuklearne projektile Honest John.

Shodno tome, uloga Nadzorne komisije neutralnih nacija, koja je uspostavljena na osnovu primirja da se sve strane spriječe da donesu dodatno oružje ili rasporede vojnike na poluotoku, potkopana je, a primirje sabotirano.

Neprijateljski odnosi

Tokom 1960-ih (za vrijeme Kennedyjeve i Johnsonove administracije), odnosi između SAD-a i Sjeverne Koreje bili su razumljivo neprijateljski. Sjevernokorejci su 1968. presreli i zarobili USS Pueblo, američki špijunski brod. A 1969. sjevernokorejski MIG-21 je oborio američki špijunski avion nad Japanskim morem, usmrtivši 31 člana posade.

Sjeverna Koreja je 1970-ih usvojila drugačiju politiku koju je i zadržala. Sjeverna Koreja je smatrala, kao i 1954, da je mirovni sporazum nužna formalnost za ostvarenje sigurnosti na poluotoku. U svom pismu Kongresu iz 1974, Pjongjang je javno pozvao SAD da se pridruži pregovorima za mirovni sporazum koji bi zamijenio primirje. Ni Nixonova ni Fordova administracija nisu reagovale na ovaj zahtjev.

Tadašnji sjevernokorejski lider Kim Il-sung je potegao ideju mirovnog sporazuma sa predsjednikom Jimmyjem Carterom, ali ništa nije bilo od tog. Iako je Carterova politika bila da se smanji broj američkih vojnika u Južnoj Koreji, Pentagon joj se uspješno opirao.

Kada je predsjednik Ronald Reagan došao na vlast 1981, on je povećao broj američkih vojnika. On se filozofski protivio mirovnom sporazumu i prihvatio je Južnu Koreju. Njegov nasljednik George H. W. Bush povukao je nuklearno oružje raspoređeno u inozemstvu, marginalno je reducirao broj američkih vojnika u Južnoj Koreji, ali nije ozbiljno razmišljao o pregovorima za mirovni sporazum.

Značajne prekretnice

Predsjednik Bill Clinton koji je na toj poziciji bio od 1993 do 2001, približio se više od bilo kojeg prethodnika razrješenju zamrznutog korejskog sukoba. Okvirni sporazum iz 1994 i Zajedničko priopćenje između Washingtona i Pjongjanga 2000. bili su značajne prekretnice. Ali uprkos gotovo deceniji mirovnih pregovora na visokom nivou, ovaj odnos je nazadovao zbog ratoborne vanjske politike Georgea W. Busha i njegove odluke da uključi Sjevernu Koreju u njegovu zamišljenu „osovinu zla“.

Do 2003, SAD nije ispunila svoje obećanje iz Člana 2 Okvirnog sporazuma „da se kreće ka normalizaciji političkih i ekonomskih odnosa“, pa se u odgovoru na to Sjeverna Koreja povukla iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Pregovori šest strana su održani 2003, ali Bushova je administracija ostala neprijateljska i pregovori su ostali bez zaključka.

Pjongjang je 2006. započeo nuklearna testiranja koja su se nastavila do prošle godine. Kada je došla Obamina administracija 2009, oni se nisu ozbiljno uključivali već su preferirali usvajanje politike „strateškog strpljenja“, oslanjajući se na sankcije i nadajući se slomu sjevernokorejskog režima. To nije imalo nikakve izglede za uspjeh.

Stalni neuspjesi

U kontekstu ovih stalnih neuspjeha Washingtona da osigura mir i sigurnost na Korejskom poluotoku, strategija Kim Jong-una otkako je došao na vlast 2011. je jasna. Uprkos poznatoj izvjesnosti sankcija, on je povećao nuklearne testove i lansiranja interkontinentalnih balističkih raketa, ali je češće zahtijevao mirovni sporazum. Između 2012. i 2016. Pjongjang je objavio najmanje pet zvaničnih izjava jasno ponavljajući potrebu za zaključenjem mirovnog sporazuma.

Ova strategija je kulminirala zvaničnim stavom sjevernokorejskog režima od 6. marta artikulisanog kroz ured južnokorejskog predsjednika. Sjeverna Koreja „ne bi imala razloga da drži nuklearno oružje“, rečeno je u izjavi, da je „vojna prijetnja za Sjever eliminisana i njena sigurnost zagarantovana“.

Sjeverna Koreja je sada nuklearna država. Njena ponuda je na stolu i pregovara iz pozicije snage. Predsjednik Trump bi trebao cijeniti priliku da uradi ono što njegovi prethodnici nisu i ponudi Sjevernoj Koreji okončanje stanja rata, okončanje neprijateljskih odnosa i mirovni sporazum. Lopta je ponovo na vašingtonskom terenu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera