Kako religija i politika nagrizaju i sebe, i društvo

Odnos religije i politike, njihovog sukoba, suradnje ili prožimanja jedan je od kompleksnijih, duboko dalekosežnih i odlučujućih odnosa u oblikovanju društava, posebno na područjima koja su prošla kroz naglu tranziciju sustava uređenja i vrijednosti uz ratne sukobe, razaranja, zločine, progone i tranzicijske anomalije, kao što su ona bivše Jugoslavije.

“Religija i politika” tema je simpozija koji organizira Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, u suradnji s Bošnjačkom akademijom nauka i umjetnosti i Europskom akademijom znanosti i umjetnosti, na kojem će sudionici kroz razne diskurse tematizirati ovu problematiku. Zagrebački muftija i predsjednik Mešihata Aziz ef. Hasanović kaže kako se najčešći izazovi s kojima se danas susreću religijske i vjerske zajednice mogu promatrati u kontekstu sučeljavanja novih oblika liberalne demokracije i nepromjenjivih teoloških stavova koji odražavaju Božju volju.

“Promicanje i zagovaranje određenih pojavnosti u društvu pod plaštom visokih demokratskih postignuća i njihovo nametanje kao vrijednosti u društvu često su u suprotnosti s temeljnim naukom vjere. Oglašavanje po istom pitanju od vjerskih autoriteta i dovođenje u pitanje njegove dobrobiti za društvo biva  osuđeno, a crkva i vjerske zajednice, kao legitimni tumači nauka vjere, bivaju etiketirane za miješanje u politiku. Na tim temeljima dolazi do polarizacije u društvu i određenih animoziteta”, kaže Hasanović.

Kriva upotreba i zloupotreba Boga

Bog u središtu političkih sukoba

U Hrvatskoj se u ovom trenutku pojam Boga, odnosno religije, nalazi u središtu aktualnih političkih sukoba, prije svega ratifikacije Istanbulske konvencije, zbog koje je došlo do žestokih podjela i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, pri čemu je posebno naglašen onaj između šefa stranke i premijera Andreja Plenkovića i političkog tajnika Davora Ive Stiera, koji se protivio ratifikaciji.

Osim Istanbulske konvencije, tu je i novi prijedlog Obiteljskog zakona, u kojem neki ponovno vide diskriminatorske odrebe vezano uz status bračnih i izvanbračnih zajednica, a tu su i kronična neslaganja u vezi kurikularne reforme.

Slaven Letica kaže da je nužno kultivirati snošljivost – naučiti snositi ili podnositi drugačije od sebe.

U takvim situacijama treba uvažiti činjenicu da postoje ljudi koji su tradicionalno obiteljski kultivirani i socijalizirani, oni koji su liberalni, ateisti, agnostici…

Sva bi ta stajališta trebalo pažljivo saslušati i definirati projekt reforma koji bi bio inkluzivan, a ne onaj koji dovodi do svjetonazorskih ‘ratova’.

‘Mi ćemo sada doći u situaciju kada će se bojno polje, recimo, Istanbulske konvencije prenijeti na područje začeća, pobačaja, eutanazije i drugih područja. I na svim bi tim područjima trebalo uvažavati činjenicu da postoje različiti ljudi, različiti svjetonazori, različite vjere, velike religije. To se u Hrvatskoj ne događa, jer smo mi, zapravo, sljednici ili baštinici autoritarnih načina mišljenja, gdje oni koji su trenutno na vlasti misle da njima pripada mandat povijesti, što nikako nije dobro’, kaže Letica.

Iz kuta vjerske zajednice, ističe, moralni sustav svih nebeskih religija ima isto utemeljenje, a to je Božja riječ – nepromjenjiva, univerzalna i primjenjiva za sva vremena. Tumači vjerskih normi i načela, kaže, moraju je pročitati i protumačiti u duhu vremena i prostora, vodeći računa da intencija Svevišnjeg bude sačuvana.

S druge strane, vjerske zajednice su obvezne priznati i poštovati legalitet i legitimitet političkih predstavnika da pravno reguliraju i uokvire određene moralne norme. No, problem je što njihovi predstavnici smatraju da određena tematika nije isključivo pravno-politička, ili političko-pravna, već prvotno moralna.

“S obzirom na činjenicu da većina društava, pa i naše, žive konceptom odvojenosti vjere i države, svaki glas vjerskih autroiteta po ‘osjetljivim pitanjima’ biva etiketiran kao miješanje u politiku. Istovremeno, vjerski autoriti smatraju da je njihova vjerska, moralna, profesionalna i odgovorna dužnost oglašavati se po svim pitanjima koja se tiču moralnosti kako pojedinca tako i društva.”

Ovaj izazov, naglašava Hasanović, prisutan je u regiji i cijelome svijetu, a sociolog Slaven Letica upozorava na upotrebu i zloupotrebu Boga u hrvatskoj politici.

“Kad se koristi ime Boga, ili kad se čovjek poziva na Boga, mora paziti da to ne čini uzalud, uludo, krivo, manipulatorski… Polazište moje rasprave će biti način na koji je Bog, metaforički kazano, ‘zalutao’ u hrvatsku politiku, a to se dogodilo sasvim slučajno 1992. godine, kada je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman pri polaganju prisege prekršio zakonske odredbe koje su vrlo jasno određivale kako bi on trebao podnijeti prisegu. Međutim, on je na kraju dodao jednu rečenicu: ‘Tako mi Bog pomogao!'”, podsjeća Letica.

Politizacija religije u ideološki ispražnjenom svijetu

Mnoštvo je, kaže, primjera kako se krivo koristi ili zloupotrebljava Boga u hrvatskoj politici – daje ih i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

“Koja je, pozivajući se na Boga, obećala da će Hrvatska biti jedna od najprosperitetnijih europskih zemalja. To nije neka velika kritika tih stavova, nego hoću kazati da bi kod takvih upotreba Božjeg imena trebalo biti vrlo oprezan. Naravno, tu mislim na sve pojmove bogova u različitim religijama.”

A posljedice takvih neopreznosti su, ističe, alarmantne.

“Velik dio današnjih svjetonazorskih sukoba, pa, nažalost, i ratnih sukoba, događa se u ime Boga, bez obzira o kakvom se Bogu radi. U tom smislu religija je na neki način doživjela i doživjet će renesansu u 21. stoljeću i zato bi bilo dobro da se napokon ljudi vrate na neku vrstu uzajamne snošljivosti koja je postojala, recimo, na Bliskom istoku, u svim mješovitim konfesijskim i religijskim sredinama prije stanovitog vremena.”

Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, ukazuje na politizaciju religije u postsocijalističkim društvima, koja su se, kaže, našla u ideološki ispražnjenom svijetu.

“Kada za vlastitu legitimaciju gradnje novih nacionalno-državnih identiteta, zbog teoretske insuficijentnosti nacije, dakle nacionalizma kao ideologije, pribjegavaju korištenju religije kao instrumenta socijalizacije i legitimacije novih nacional-političkih, odnosno državnih subjekata. Na taj način religija kao takva, koja ima svoje metafizičke univerzalne sadržaje, postaje na priličan način instrumentalizirana u opskurne dnevnopolitičke svrhe i religijski sadržaji postaju instrument ili sredstvo diferencijacije između naroda i diferencijacija kojoj je imanentan sukob”, objašnjava Filandra.

U korist vjerskih vođa i političara, na štetu društava

Religija, kaže, postaje zloupotrijebljena i služi kao osnovni svjetonazor novih društava. U tom procesu dogodile su se neke negativne društveno-političke posljedice uzleta religioznosti i povratka “svetog”, pri čemu je regija dio šireg konteksta – no, ta su društva manja, pa se problemi pojavljuju u izraženijoj formi.

“Imamo objektivno jačanje desničarskog svjetonazora u brojnim aspektima – od Istanbulske konvencije pa nadalje u Hrvatskoj i u svim društvima, u širem smislu, s povratkom desničarskih ideologija u samoj Europi prilikom susreta različitih konfesija. Tako da u realnopolitičkom smislu Huntingtonova teza o sukobu civilizacija kao sukobu religija pokazuje priličnu operabilnost u širem prostoru.”

Istovremeno vjerski vođe koriste situaciju da bi restrukturirali svoj društveni i duhovni status i pozicije.

“Da bi postali – i postaju – značajan društveni činilac. To duhovnim vođama ide u prilog, jer se odražava na pozitivan aspekt njihovog statusa u društvu i u državama, od materijalnog do ideološkog”.

Nacionalno-religijske težnje teritorijalizacije u BiH

U Bosni i Hercegovini se ponovno, ističe Ivan Markešić, govori o ugroženosti katolika, muslimana, pravoslavaca, a da bi se to nacionalno političko tijelo zbilo, traži se jedno čisto područje, kako u političkom, tako i u religijskom i kulturnom smislu.

Svi, kaže, zagovaraju multietničnost, multikulturalnost, ali svatko želi u tome jednom – bosanskohercegovačkom – području ostati sa svojim čistim religijskim, nacionalnim, kulturnim identitetom.

Sve to, ističe, ne bi imalo niti bi trebalo imati loše posljedice kada bi sve nacionalno-religijske komponente prihvatile Bosnu i Hercegovinu kao državu koja pripada svima njima.

No, problem nastaje kada jedna od tih skupina ide za tim da određeni teritorij pripada, ili bi trebao pripadati, samo njoj.

I, što je najgore, za te svoje želje traže istomišljenike u najbližem susjedstvu i nalaze ih u svojim nacionalnim i crkvenim ‘skrbnicima’.

To traženje skrbništva izvan Bosne i Hercegovine temelje na Dejtonskome sporazumu, kojeg su, kao jamci održivosti Bosne i Hercegovine kao cjelovite države, potpisali Franjo Tuđman, Slobodan] Miloševići Alija Izetbegović.

Vidjevši da se našla u ‘sendviču’, sada i bošnjačka strana traži sebi svoga ‘skrbnika’ i nalazi ga u Turskoj.

‘I time smo sada i na političkome, kao i na religijskome, planu na istome – nema želje, ni volje prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao svoju zajedničku državu i domovinu. I dalje se i jedni i drugi obraćaju svojim skrbnicima da im pomognu oko ‘njihove stvari’ u razgovoru i dogovoru sa svojim susjedima, s onima s kojima zajedno žive.’

Ne čudi stoga činjenica na koju, kaže, upozoravaju mnogi da je Dayton zaustavio rat, ali i da je napravio nepravedno, duboko podijeljeno  društvo – i u nacionalnom, i u religijskom smislu.

‘Temeljem činjenice da imamo takvo međusobno nepovjerenje, prebrojavanje i brojanje nacionalnih i religijskih ‘krvnih zrnaca’ i određivanje koliko je tko Bošnjak, Hrvat, Srbin, bojim se da se vraćamo na početke 90-ih godina, kada se u rat krenulo upravo s takvim međusobnim nepovjerenjima, ali i željama za teritorijalizacijom nacionalnog i religijskog pitanja’, kaže Markešić.

Tako u svakoj konfesiji na ovom području, navodi, postoje visokorangirani pojedinci koji se javljaju kao desničarski ideolozi nekih fundamentalnih vrijednosti, što dovodi do obnavljanja sukoba, isključivanja i negativnog portretiranja drugog. To ide na ruku i političarima, ali društva se ideološki cijepaju.

“Stvaraju se artificijelni sukobi oko nekih svjetonazorskih pitanja koja su krajnje lična, subjektivna i individualna, a reflektiraju se na neku društvenu i političku scenu, i to postaje neki sukob, prave se vještačke krize i to, naravno, politika, koja hoće da bude uz vjerske zajednice – a da bi bili na vlasti, morate biti uz vjersku zajednicu, takva je trenutno pozicija.”

‘Štetan brak’ religije i politike

Taj i takav “brak” između religije i politike dugoročno je štetan za stabilizaciju i razvoj društava.

“Umjesto da se ljudi bave mnogo konkretnijim, ovozemaljskim pitanjima egzistencijalne naravi ili razvojnim pitanjima, zapravo se bavimo nekim metafizičkim pitanjima, koja su pitanja bez odgovora”, kaže Filandra.

Sociolog religije Ivan Markešić sa zagrebačkog Instituta “Ivo Pilar” ovu problematiku tematizira kroz ulogu islama, katoličanstva, pravoslavlja i židovstva u oblikovanju političkih zbivanja u Bosni i Hercegovini.

Religijsko je u formiranju kulturnog i nacionalnog identiteta na južnoslavenskome području, kaže, uvijek igralo važnu, ako ne i određujuću ulogu, posebno kod oblikovanja hrvatske, srpske i bošnjačke nacije, što je pogotovo došlo do izražaja nakon pada socijalističkog sustava, kada se religija pojavila kao jedna od određujućih identitetskih, a to znači narodnosnih, kulturnih, civilizacijskih i političkih odrednica.

“Tako je pretpostavka išla – ako ste Hrvat, trebate biti katolik, ako ste Hrvat i katolik, normalno je da budete u Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine. Ako ste musliman, odnosno Bošnjak, red je da ispovijedate vjeru islam i da ste u Stranci demokratske akcije. Ili, pak, kod Srba da ste pravoslavac i da ste uz Srpsku demokratsku stranku”, kaže Markešić.

Ističe se važnost katoličanstva, islama i pravoslavlja u oblikovanju političkih stavova koje plasiraju političke stranke.

Granice nacionalnog i religijskog teritorija

“Zbog činjenice da se najviši predstavnici hrvatskih stranaka ne brinu dovoljno o Hrvatima u [bh. entitetu] Republisi Srpskoj, ali i bojazni da bi zbog Izbornog zakona [Bosne i Hercegovine] Hrvati nakon izbora mogli ostati bez svog ‘legitimnog predstavnika’ u Predsjedništvu [Bosne i Hercegovine], počeli su se javljati najviši predstavnici Katoličke crkve, kako bi upozorili na to i ‘prokazali’ one koji nisu dobri Hrvati. Ne manjka ni brige hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini oko religijskih potreba katolika i njihove ugroženosti.”

S druge strane, kaže, član bh. Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda brine da se potpišu ugovori između Bosne i HercegovineiH i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kako bi se i na taj način regulirali oblici iskazivanja islamskog vjerskog identiteta i očuvalo njegovo islamsko vjerničko biće. U brizi za očuvanje religijskog ne zaostaju ni predstavnici srpskih stranaka, ni najviši predstavnici Srpske pravoslavne crkve u brizi za očuvanje nacionalnog bića.

“Kad je riječ o nastanku i opstanku RS-a, srpski patrijarh Irinej uvijek navodi da je RS ‘djelo Božje’ i da je ‘utemeljena na istini i pravdi Božijoj’.”

Te tri nacionalno-religijske institucije u mnogome doprinose razmimoilaženjima u društvu, jer svaka od njih, zaključuje, želi postaviti granice svoga nacionalnoga, a time i religijskoga teritorija – s time da se uvijek ide za tim da bi taj teritorij trebalo proširivati.

Izvor: Al Jazeera