Kako proteste spasiti od Dveri i četničke ikonografije

D
Protestira se u više desetaka gradova i mjesta, a narod se više ne krije, ne šuti i ne plaši od batinaša ili za golu egzistenciju, piše autor (Reuters)

Protestni talas u Srbiji ušao je u fazu kada se protiv vladavine Aleksandra Vučića na noge polako diže Srbija i formira opozicioni front koji bi mogao na izborima da parira koaliciji okupljenoj oko Srpske napredne stranke. Višegodišnja barijera straha je probijena. Protestuje se u više desetina gradova i mesta, a narod se više ne krije, ne ćuti i ne plaši od batinaša ili za golu egzistenciju. Ako se Vučić doskora hvalio kako noćima ne spava zbog Kosova, sada to sigurno ne može i zbog protesta.

Iako je protest #1 od 5 miliona pokrenuo opozicioni blok Savez za Srbiju, demonstracije su još uvek građanskog karaktera i na prvi pogled politički neutralni. Zato su i masovni. Ipak, ti protesti ostavljaju haotični utisak: nisu precizirani zahtevi vlastima, a u masi se mogu videti razna obeležja i simboli – od LGBT zastava duginih boja do četničkih zastava sa kosturskom glavom. Da bi se održali i dali rezultat, protesti bi iz stihije trebali da uđu u konsolidovaniju fazu, sa jasnim zahtevima, vremenskim rokovima i političkim ili građanskim subjektima koji će se proglasiti liderima. I to je ključno, jer se mora znati ko će i kako zahteve ulice legalizovati i sprovoditi u parlamentu.

Za to trenutno kapacitet ima samo Savez za Srbiju, koji je već objavio svoj Program u 30 tačaka i Sporazum sa narodom. Ali, kakva je to opozicija okupljena oko Saveza za Srbiju? Da li ona zaista nudi zaustavljanje propadanja Srbije, ili je cilj protesta samo rušenje Vučića?

Makedonski scenarij

Savez za Srbiju je prošle godine formiralo devet političkih subjekata, gde na njihovom sajtu i u medijima figurira Srpski pokret Dveri i manje nacionalističke stranke (Zdrava Srbija, “Otadžbina” sa Kosova), dok paletu zatvaraju levičari i sindikati, koji su spremni na kompromis sa desnicom. Čista sintetička tvorevina, koja u startu najavljuje da je reč o populizmu, jer je nemoguće povezati toliko ideološki različite opcije.

Savez za Srbiju je objavio Sporazum sa narodom, a ne sa građanima, što u startu govori kojoj se ciljnoj grupi obraća. U srpskom društvu poslednjih godina dominira revizionistički javni diskurs, od bajki o “ljotićevcima” u Politikinom Zabavniku i serije Ravna gora na Radio-televiziji Srbije, do pokušaja da se uspostavi “istorijsko pomirenje” – od Nikole Pašića, preko rehabilitacije četničkog pokreta i nacionalne viktimizacije ratova 90-tih. Nacionalizam je na Balkanu univerzalan trik da se izbegne i zamagli ozbiljna socijalna pitanja.   

S obzirom na to da u Savezu za Srbiju mnogi briselske pregovore smatraju izdajom, u borbi protiv Vučića oni sa takvom politikom sigurno neće dobiti podršku Zapada (države Evropske unije i SAD). U svom programu Savez za Srbiju čak ni ne pominje integraciju u EU. Kosovo, ipak, ostaje ključno spoljnopolitičko pitanje, za koje opozicija ima još maglovitije rešenje od Vučićevog. To jedino odgovara Rusiji, jer ona za Kosovo ne želi rešenje, već održavanje status kvo.

Opozicija je nesigurno ušla i u bojkot institucija, od Narodne skupštine do lokalnih samouprava, što govori o tome da su se odlučili ne za ukrajinski, već za makedonski scenario. Međutim, kako primećuje novinarka N1 Jovana Štetin Lakić, parafraziram, praksa pokazuje da je bojkot mač sa dve oštrice – u Makedoniji on je za Zorana Zaeva bio pobednička taktika, dok u Crnoj Gori bojkot opozicionara više godina ne daje nikakve rezultate. U Makedoniji su bojkot i protesti izazvali političku krizu, iz koje se izašlo uz međunarodno posredovanje, prelaznu tehničku vladu i pripremu fer i demokrtaskih izbora.

Ako se krene od teze da se srpska politika poslednje tri decenije vrti u krug – kao u Danu mrmota, onda u političkoj projekciji mogućih ishoda vlastita prošlost može biti veoma korisna. Demokratska opozicija Srbije – DOS, odnosno Demokratska stranka, kao njihov spritus movens, došla je na vlast nakon masovnih protesta 5. oktobra 2000. godine, uz pomoć neistrošenih političkih lica onih “koji uvek smeju da vas pogledaju u oči” i koja je na izborima podržao široki elektorat. To su, pre svih, bili Vojislav Koštunica i Demokratska stranka Srbije – DSS.

Ulica kao pritisak na vlast i opoziciju

Ubistvom premijera Zorana Đinđića stvoreni su uslovi da DSS formira vladu i da se Rusija kroz otškrinuta vrata iskrca na Balkan. Rusija i danas ima ogroman uticaj na vlast i opoziciju, s tim da su pojedini lideri iz Saveza za Srbiju spremni već sutra da Rusko-srpskom humanitarnom centru u Nišu dodele diplomatski status. Kao u DOS-u i “Bager revoluciji”, Demokratska stranka i njeni kadrovi i danas su ključni akteri u Savezu za Srbiju i, po starom receptu, u prvi plan guraju relativno neistrošene političare sa desnice – Boška Obradovića iz Pokreta Dveri i Vuka Jeremića iz Narodne stranke.

Srpska opozicija može da se nada kombinaciji nekoliko modela – od petooktobarskog do makedonske mirne promene vlasti podržane protestima. Samo što ovaj put u Srbiji na vlast revolucionarnim putem mogu doći i nedemokratske snage: revizionističke, antiliberalne i proruske. Bila bi to prva desničarska antizapadna revolucija u Evropi. Primer Ukrajine i Majdana bi i tu mogao biti koristan: opozicija je 2013/14. godine aktivno učestvovala u protestima i njihovoj logistici, ali je bila inferiorna u odnosu na građanske pokrete. U najdramatičnijim trenucima pregovora sa predsednikom Viktorom Janukovičem, uz posredovanje Poljske, Nemačke i Francuske, opozicioni politički lideri bili su javno izviždani i skoro skinuti sa scene na trgu kada su donosili odluke samo za svoj interes. Znači, ulica kao pritisak i na vlast, i na opoziciju.

Upravo zbog toga lideri građanskih protesta u Srbiji ne bi smeli dopustiti da proteste u potpunosti preuzme Savez za Srbiju. To proročko pitanje je već na bini javno postavio jedan od organizatora, glumac Branislav Trifunović: “Hoćemo da nam napišete kako ćemo da vas kontrolišemo i kako ćemo da vas smenimo.” Lideri protesta bi trebali iskoristiti ovaj momenat političke neutralnosti dok glumci, pisci, studenti i javne ličnosti drže mikrofon – usmeravati birače u pravcu građanske svesti i kontrole. Promena diskursa sa nacionalističkog na socijalni ključ je za stabilizaciju srpskog društva. U fokusu moraju da ostanu antifašističke vrednosti, fer i slobodni demokratski izbori, slobodni mediji, suočavanje sa prošlošću i neupitna integracija Srbije u EU. I nipošto ne dozvoliti da iz tih protesta politički profitiraju desničarske stranke i pokreti poput Dveri.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera