Kako preživjeti kada ste novinarka u opasnoj zoni

Novinarka i aktivistkinja Natalia Estemirova ubijena je 2009. godine, nakon što je izvještavala o Čečeniji (Reuters)

Prije deset godina, novinarka i aktivistica za ljudska prava Natalia Estemirova (51) oteta je iz svog doma u Grozniju, upucana na smrt i bačena u susjednu Ingušshetiju. Niko nije krivično gonjen za njeno ubistvo. Estemirova je izvještavala o mučenju, nestancima i ubistvima ljudi u Čečeniji i znala je da je to opasno po život.

Dvije godine ranije njena prijateljica Ana Politkovskaja, novinarka i istaknuta kritičarka Kremlja, nasmrt je upucana u svom stanu u Senkt Peterburgu. U zajedničkoj izjavi objavljenoj u Washington Postu u ponedjeljak, žene dobitnice Nobelove nagrade i dobitnice Nagrade “Ana Politkovskaja”, koja se svake godine dodjeluje novinarkama ili aktivistkinjama u zonama sukoba u ime organizacije RAW in War, napisale su da “nije provedena nikakva adekvatna istraga Natalijinog ubistva, niti je iko odgovarao za njeno ubistvo”.

Amnesty International i Human Rights Watch su, također, među organizacijama koje su podigle uzbunu na ovu godišnjicu. Ove su organizacije zahtijevale od Rusije da nešto poduzme. Mariana Katzarova, čelnica organizacije RAW in War, koja je bila bliska i s Estemirovom, i s Politkovskajom, kazala je da se Estemirova usprotivila čečenskom lideru Ramzanu Kadirovom tokom sastanka u Grozniju 2000. godine, na kojem je prijetio da će ubiti Politkovskaju. “Srela sam ih obje samo nekoliko sati nakon ovog sastanka. Prvi put sam vidjela Anu da plače. Bilo je čudo da su sigurno otišle ovaj put. Sve zbog Natalijine hrabrosti.”

Prijetnje novinarkama su sve jače

Estemitova je 2007. godine postala prva dobitnica Nagrade “Ana Politkovskaja”, koja se dodjeluje jednom godišnje, za svoj rad u Čečeniji. “Nikada nije bilo opasnije biti novinar i aktivista za ljudska prava”, kazala je Sarah Clarke, šefica odjela za Evropu i centralnu Aziju u nevladinoj organizaciji ARTICLE 19, koja staje u odbranu slobode govora. Prijetnje protiv novinara su na najvišem nivou u proteklom desetljeću, kazala je ona.

Deseci novinara bivaju ubijeni svake godine širom svijeta u ratnim zonama ili u državama sa slabom vladavinom zakona, gdje počinitelji bivaju privedeni pred lice pravde u jednom od deset slučajeva. Novinarke i aktivistkinje za ljudska prava suočavaju se s većim prijetnjama. Izvještaj Međunarodne ženske medijske fondacije – IWMF iz 2018. godine otkrio je da su dvije trećine novinarki i medijskih radnica iskusile fizičko, seksualno i/ili online nasilje. Dvadeset posto žena nije prijavilo taj incident, više od polovine ove grupe nije mislilo da je to dovoljno važno ili da bi time nešto postigle.

Neprijateljstvo prema novinarima postaje normalizirano širom svijeta, usred globalnog uspona “moćnika”, populističkih lidera širom svijeta, koji rutinski demoniziraju novinare, kazala je Clarke. “S usponom populizma, institucije kao što su sudstvo, policija i istražna tijela koja trebaju štititi novinare su oslabile”, dodala je ona.

Američki predsjednik Donald Trump naziva medije “neprijateljem naroda”, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan neke je novinare nazvao “izdajicama”. Ovakva retorika je “iznimno opasna, jer otvara put za prijetnje i nasilje, koje u konačnici može dovesti do ubistava”, rekla je Clarke. Manjak zaštite za novinare i aktiviste u zonama sukoba prijeti da drži zloupotrebe ljudskih prava skrivenim.

Zvjerstva koja čini Assadova Vlada

Kholoud Helmi, sirijska novinarka i suosnivačica novina Enab Baladi, bila je prisiljena pobjeći iz Sirije 2013. godine. Napustila je svoj rodni grad Darayyu, predgrađe glavnog grada Damaska. “Odlazak nije bio stvar izbora”, izjavila je ova novinarka  i dobitnica Nagrade “Ana Politkovskaja” za 2016. godinu. Prethodne godine četiri osnivačice novina su uhapsile sirijske vlasti, od kojih je jedna mučena i ubijena u pritvornom centru. Helmi je pomogla u kreiranju platforme Enab Baladi 2011. godine, koja na vidjelo iznosi zvjerstva koja čini Vlada Bashara al-Assada.

“Nije bilo međunarodnih medijskih organizacija u Siriji koje bi izvijestile o tome šta se dešava. Režim ih je progonio, a državni mediji su iznosili samo tačku gledišta režima”, kazala je ona. Žene su činile 75 posto osnivača novina. “Mogle smo pisati o tome kako je rađati usred sukoba i kako je majci kada joj sin nestane”, rekla je Helmi. Žene su riskirale živote da dijele ove novine u sirijskim gradovima. “Mogle smo proći punktove jer stražari obično nisu pretresali žene”, kazala je Helmi.

Nekoliko puta su je, međutim, zaustavile sigurnosne snage i bila je svjesna da se nalazi između života i smrti. “Potražnja za ovim pričama i činjenica da su moje prijateljice izgubile živote dali su mi hrabrost”, rekla je ona. Godine 2013. ona i druge osnivačice Enab Baladija počele su putovanje u Tursku, gdje i danas rade. Ove novine i dalje izvještavaju iz cijele Sirije, preko reportera raspoređenih po ovoj državi.

U Pakistanu, u kojem su u sukobu između pakistanske vojske i naoružanih grupa ubijene hiljade ljude i istrijebljeni milioni u sjeverozapadnim regijama ove države od 2004. godine, novinari i aktivisti su sve češće mete napada. Autori zajedničke izjave o Nataliji Estemirovoj napisali su da su “ozbiljno zabrinuti” za aktivisticu za ljudska prava Gulalai Ismai, koja je prisiljena da se krije, budući da je optužena na osnovu zakona protiv terorizma i zabranjeno joj je da izađe iz države od prošlog juna. Ismai se našla na meti napada nakon što je progovorila protiv Vladinog pasivnog stava u vezi silovanja i ubistva 11-godišnje Farishte Mohmand u maju. “Ratna ekonomija je istisnula ljudskost iz ovog društva. Došlo je do znatnog porasta u seksualnom zlostavljanju i ubistvima djece zahvaljujući brutalizaciji društva. Rat povećava zločin seksualnog napada”, napisala je Ismai na Twitteru u maju.

Riskiraju živote jer pišu istinu

Human Rights Watch je 2018. godine pisao da se antiteroristički zakoni i dalje “zloupotrebljavaju kao instrument političke prisile”, između ostalog i protiv novinara i aktivista, i “mnogim optuženim je uskraćeno pravo na fer suđenje”. Žene nisu mete napada samo u ratnim zonama. U oktobru 2017. godine malteška istraživačka novinarka Daphne Caruana Galizia (53) ubijena je podmetanjem automobilske bombe. Nikome nije suđeno u vezi s ovim napadom. Vjeruje se da je njena smrt povezana s njenim radom u iznošenju na vidjelo veze Malte s curenjem dokumenata u okviru Panamskih papira, koji su otkrili identitete bogatih pojedinaca i javnih zvaničnika s offshore preduzećima.

Malteška Vlada, članica Vijeća Evrope i potpisnica Evropske konvencije o ljudskim pravima, “zakazala je u svim nacionalnim i međunarodnim standardima u istraživanju Daphneine smrti”, rekla je Clarke. “Nijedan od političara o kojima je Galizia pisala nije intervjuiran. To je neobično”, dodala je ona. Clarke je “ekstremno zabrinuta” što vidi da se krug nasilja protiv novinarki na Malti ponavlja. Caroline Muskat, osnivačica istraživačke online ispostave Shift News, koja je nastavila neke od istraga Caruane Galizije, suočava se s prijetnjama smrću i online maltretiranju. “To nam pokazuje da malteška Vlada nije ništa naučila.”

Autorice zajedničke izjave su napisale: “Međunarodna zajednica se doima bespomoćnom da spriječi napade i ubistva i da pruži zaštitu i sigurnost onima koji se suočavaju s ozbiljnom opasnošću.” Politička volja je najosnovniji način da novinari budu sigurni, rekla je Clarke. Bez nje, novinarke i aktivistkinje su prisiljene riskirati svoje živote, jer odbijaju dozvoliti da kršenja ljudskih prava prođu nezabilježena, jer pišu istinu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera