Kako preživjeti beogradski vječiti derbi?

Derbi 115. po redu poznat je po tome što je počeo u oktobru, a okončan u martu sljedeće godine (AP)

Piše: Dragoljub – Draža Petrović

Najverniji zvezdaš svih vremena, Miodrag Milosavljević zvani Mile Srbin, u vreme SFRJ radio je kao prodavac u piljarnici u centru Beograda. Pred svaki susret Crvene zvezde i Partizana stavljao je u izlog radnje fotografije Zvezdinih igrača. Nekoliko puta se dešavalo da mu partizanovci kamenom razbiju izlog, pa se Mile jednog dana dosetio spasonosnog rešenja: posred izloga kačio je Titovu sliku.

Od tog momenta nisu mu više razbijali izlog, zato što je u to vreme drug Tito bio važnija stvar čak i od “večitog derbija”, najvažnije sporedne stvari na svetu. Naravno, ukoliko navijate za Zvezdu ili Partizan.

U subotu, u 17:00 časova, kada počne 150. jubilarni prvenstveni derbi ljutih gradskih rivala, Mile Srbin neće biti na tribinama. Umro je prošlog avgusta, u 94. godini. Kuću od 27 kvadrata u beogradskom naselju Denkova bašta zaveštao je testamentom voljenom klubu.

Njegov dom ličio je na muzej “Crveno-belih”, u čijem središtu je živeo Mile, jedini čovek na svetu koji je imao vizit kartu na kojoj je pisalo: “Mile Srbin, legenda Crvene zvezde”. Zidovi i ormani bili su prepuni fotografija, postera, ulaznica, suvenira, svakakvih sitnica, zato što je Mile bio hodajuća istorija srpskog kluba i odgledao je uživo gotovo sve utakmice na Marakani, stadionu u čijoj izgradnji je i sam učestvovao.

Mnogo se nervirao i strefilo ga

Mile je bio na stotinjak “večitih derbija”. Na onom prvom 5. januara 1947. godine Zvezda je pobedila 4:3 kao gost. Ali, pričao mi je Mile kada sam ga posećivao u njegovom crveno-belom kućerku, problem “večitih derbija” jeste u tome što ne pobedi uvek onaj za koga ti navijaš. Što može biti opasno po zdravlje.

Mile je, recimo, zbog tog čuda zvanog “večiti derbi” proveo 27 dana na oporavku u bolnici. Lekarska dijagnoza je bila: mnogo se nervirao i strefilo ga. Bitan je, međutim – datum. Kao i rezultat. Strefilo ga je 6. decembra 1953. godine, kada je Partizan “demolirao” Zvezdu, pobedivši 7:1. Mile to prosto nije mogao da izdrži. Dobroćudni čiča sa šajkačom bio je među prvim “žrtvama” “večitog derbija”, svima dragog događaja koji je ušao i u lekarske dijagnoze. Tako da lekari ponekad preporučuju da izbegavate, slatko, slano, ljuto i – “večiti derbi”.

Ma koliko neki pokušavali da sedamdesetogodišnje rivalstvo Zvezde i Partizana stave u kontekst politike, “večiti derbiji” su odavno ušli u domen jednodnevne, ponekad patološke mržnje među rođenom braćom, komšijama, prijateljima i, naravno, neprijateljima.

Tek devet dana posle revolucije 5. oktobra 2000. godine, kada je pao režim Slobodana Miloševića, igrao se “večiti derbi”, 115. po redu, poznat po tome što je počeo u oktobru te godine, a okončan u martu sledeće, pošto je na samom početku – prekinut.

Tog dana je na stadionu pročitano pozdravno pismo novog predsednika, intonirana je prvi put sadašnja srpska himna Bože pravde, ispred zapadne tribine stadiona jedan od lidera srpske opozicije Vladan Batić naišao je na neku televizijsku ekipu koja je došla da pravi priču o prvom susretu večitih rivala u “demokratskoj Srbiji”. Batić im je objasnio kako neće biti tenzija, kako se oseća dah slobode i tome slično.

Dokazano fatalna kombinacija

Već pola sata kasnije, kada se na terenu Marakane, iz nepoznatih razloga, međusobno tuklo hiljade klinaca u crno-belim i crveno-belim tonovima, demantovana je svaka priča da veliko rivalstvo ima veze sa politikom. Ili demokratijom. Ili činjenicom da su kroz istoriju Partizan smatrali vojnim, a Zvezdu policijskim klubom. Ili da su “Grobari” bili za Slobu, a “Delije” protiv Slobe, pa su čak za učešće u njegovom rušenju dobili priznanje Radija B92. Ili, aktuelna priča – da je Zvezda klub koji protežira Aleksandar Vučić, a Partizan je simpatisao Boris Tadić.

Ili da je, kao u slučaju River Plate i Boke Juniors, razlika klasna. Ili, možda, verska, kao kod Seltika i Rendžersa. Niko živi ne zna da objasni zašto toliko mrzi one s druge strane stadiona, a da to objašnjenje koliko-toliko razumno deluje. Izuzev ako iza svega ne stoji uobičajena netrpeljivost Srba prema prvim komšijama. Biće da je to. Mnogo volimo da komšiji crkne krava, pa makar i na Topčiderskom brdu, gde se, u razmaku od nekoliko stotina metara, nalaze stadioni Zvezde i Partizana.

Ima onih koji više mrze Zvezdu nego što vole Partizan, i, normalno, onih koji kažu: “Ne volim ja toliko Zvezdu koliko, brate, mrzim Partizan.” Dokazano fatalna kombinacija. Partizanovac Zoran to ovako objašnjava:

“Sinoć me drugar, lekar, pitao idem li na derbi u subotu, a ja mu kažem kako su me sa mojih 14 godina u seoskoj ambulanti smirivali inekcijom, a bolest je nazvana – ljubav prema Partizanu. On se nasmejao i rekao mi da i on voli Partizan, ali da sam ja ludak. Tadašnji doktor iz ambulante, popularni Čika Bata, inače veliki partizanovac, još tada mi je rekao: ‘Sine, i ja volim Partizan, ali ti ga voliš ludo. Prepisaće tebi čika Bata jednu inekciju, da se malo smiriš i upamtiš: nemoj nikada, ali baš nikada, da odeš da gledaš derbi uživo, nemoj da ga gledaš na televiziji, da slušaš prenos na radiju, ako ti je do života. Kad se utakmica završi, saznaj rezultat i odgledaj snimak.’ Sećam se samo da je posle tog njegovog monologa majka plakala kako ima bolesnog sina, da je bila uzbuna u kući…”, pričao mi je Zoran.

Ništa ne boli kao poraz u derbiju

Jednom su Zvezdinim igračima zbog kiksa na derbiju demolirali automobile. Njihovi navijači. Drugi put su ih jurili sa bejzbol palicama tokom treninga na pomoćnom terenu. Zato što ništa ne boli kao poraz u derbiju. Možda se sva ta gungula oko “večitih derbija” i dešava samo zbog tog bola. Koji se ispoljava već sutradan, kad dođete na posao, a navijači onog drugog tima se okupe u vašoj kancelariji. I počnu da bockaju. Ukoliko je vaš tim izgubio. U suprotnom, vi idete kod njih u kancelariju. Naravno, da ih bockate.

Možda je zato najbolje kada je nerešeno. To se desilo 44 puta za 149 “večitih derbija” u prvenstvima bivše Jugoslavije i, kasnije, Srbije. Iako se oba kluba ovih dana spremaju da u subotu svečano obeleže 150. susret u prvenstvu, a mediji donose čitave serijale o derbijima, istina je, zapravo, da su se ljuti fudbalski rivali sastajali u istoriji ravno 238 puta, računajući tu razne prijateljske ili kup utakmice, mada se to, kako kažu pedantni statističari, ne računa.

Zašto je to tako samo je još jedna misterija “večitih derbija”, utakmice u kojoj je najvažnije pobediti, ali još važnije – preživeti.

Izvor: Al Jazeera