Kako nam je holandska ministrica pokazala diplomatiju budućnosti

Tokom posjete Tunisu, prije nekoliko dana, holandska ministrica vanjske trgovine i razvojne saradnje Sigrid Kaag iznenadila je sve prisutne na zajedničkoj konferenciji za novinare, obrativši im se najprije na arapskom jeziku, a zatim na francuskom (također, u izvjesnom smislu, jeziku zemlje domaćina). U uvertiri na arapskom, ministrica Kaag se zahvalila svom formalnom domaćinu, tuniskom ministru vanjskih poslova Khemaisu Jhinaouiju, na dobrodošlici i prijemu te iskazala posvećenu brigu svoje zemlje za stabilnost i (naročito ekonomsku) budućnost Tunisa. Ministar Jhinaoui je govorom svog tijela odao da njime, u tim trenucima, više nije vladala diplomatska suzdržanost, već ugodna iznenađenost. Kaag ga je jednostavno “oborila s nogu”, kao vjerovatno i mnoge druge slušaoce (ne samo Tunižane i muslimane) svojim sugestivnim načinom izražavanja poštovanja i zahvalnosti za dobrodošlicu.

Naravno, nije neobično da se diplomati, u svojstvu pristojnih gostiju, obraćaju na jeziku domaćina, kada vladaju njime. Navedeni postupak holandske ministrice crpi svoje naročito značenje iz konteksta narastajuće islamofobije u Evropi, koja arapski jezik i kulturu vidi kao civilizacijski inferiornu te – paradoksalno – izražava ogroman strah, fobiju da će evropska kultura biti presudno “zaražena” arapskom kulturom.

Možete li zamisliti jednog Gerta Wildersa da uopće posjećuje zemlje kao što je Tunis, a kamoli da se obrati na arapskom jeziku? To bi čak i za nešto “umjereniji” politički rakurs (moderate islamofobija), koji predstavlja njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer, bio znak popuštanja pred “arapskom kulturnom najezdom”, odnosno “pristanak na asimilaciju Evrope i gubljenje njenog identiteta”. Za liberalnodemokratsku političku volju, koju, pak, predstavlja ministrica Kaag, kulturalno uvažavanje nije nipošto znak slabosti, već snažne samosvijesti i, štaviše, psihološki dominantne pozicije. Neka ranjivo-agresivna arogancija Wildersa ili Seehofera, koja je uvijek spremna uputiti uvrede na račun islama, proizvela bi – i proizvodi – defanzivnu reakciju kod muslimansko-arapske strane, odnosno antikolonijalno nepovjerenje i potencijalno agresivni strah.

Ursula von der Leyen bez marame

S druge strane, diplomatska ljubaznost ministrice Kaag sugestivno jasno izražava spremnost vlade koju predstavlja na uspostavljanje međusobnog povjerenja i razumijevanja, a ta političko-kulturna empatija, uz ostale aspekte pojavnosti (naprimjer činjenicu da Kaag ne nosi maramu), istovremeno je snažan izraz identitarne spokojnosti i političkog samopouzdanja. Taj decentno odmjereni spoj samouvažavanja i uvažavanja drugog nešto je što, recimo, nedostaje različitim državnicima i državnicama. S jedne strane, naći ćete državnike koji, s ciljem isticanja samouvažavanja, naglašavaju razlike između evropske moderniziranosti i zastarjele arapske tradicionalnosti.

Njemačka ministrica odbrane Ursula von der Leyen tokom posjete Saudijskoj Arabiji 2016. godine nije htjela nositi maramu, kao, uostalom, nešto ranije i Angela Merkel, Michelle Obama ili Condoleeza Rice, ali za razliku od njih, ministrica Von der Leyen je, tokom posjete, u svojim izjavama stavila naglasak na kulturnu razliku između rodno ravnopravne Njemačke i ultrakonzervativne Saudijske Arabije, na što ima puno pravo. Međutim, samo isticanje samouvažavanja, odnosno naglašavanje razlike među kulturama u korist vlastitog osjećaja supriornosti, bez (dobre) volje da se ukaže poštovanje drugome (u ovom slučaju islamu i arapskoj kulturi) kroz iznalazak neke sličnosti među kulturama, ili na neki drugi način (naprimjer zahvalnica na arapskom ministrice Kaag), ne omogućuje postizanje potrebne mjere povjerenja.

Naravno, nesumnjivo da postoje razlike između kultura, ali pitanje hoćete li isticati samo razlike, ili i sličnosti, pitanje je vaše dobre ili loše volje. Ukoliko vam je jedini cilj da drugoj strani ukažete na neumoljivu različitost i dominantnost vaše ideologije, onda je nerazumno očekivati bilo šta drugo osim straha, nepovjerenja i ranjive agresivnosti. Da ne bude zabune, potpuno pogrešan pristup bio bi eventualna snishodljivost prema konzervativizmu odnosno prekomjerno poštovanje prema drugom, uz suspenziju samouvažavanja. To se vidjelo na deplasiranom odijevanju Maje Gojković, predsjednice Narodne skupštine Srbije, tokom posjete Iranu, kada se karikaturalno pokrila u većoj mjeri nego što su i tražila očekivanja domaćina.

Više kultura, više jezika…

To odsustvo samopoštovanja loše je i za konzervativne domaćine, kojima ne treba slati poruku da su dominantni, jer itekako imaju potrebu za napredak ne samo po pitanju rodne ravnopravnosti. Nekadašnje jednokulturno obrazovanje, pojašnjavaju teoretičari mirovnih studija, nedovoljno je dobra priprema za život u multikulturalnoj realnosti, ne samo na globalnom nivou, već i u lokalnoj ravni. Intenzivna razmjena s pripadnicima drugih kultura više nije samo privilegija diplomata, avanturista ili trgovaca, već neminovnost za sve staleže. Na polju jezika to je već jasno: ljudi koji govore samo svoj maternji jezik sve teže funkcioniraju u globaliziranom svijetu, gdje jednojezičnost predstavlja vrstu nove nepismenosti.

U društvu koje je imalo malo dodira s drugim kulturama unikulturalno obrazovanje se moglo donekle i pravdati. Međutim, unikulturalna osoba u današnjem (a posebno sutrašnjem) svijetu će nailaziti na ogromne poteškoće. Ne samo nedostatak deklarativnog poštovanja, već i nedostatak osnovnih znanja o drugim kulturama bit će shvaćeno kao izraz “loših manira”, kao nešto što otežava uspostavljanje povjerenja i onemogućava efikasnu socijalnu interakciju.

Prava roditelja da odgajaju djecu u svojoj nacionalnoj kulturi, jeziku, religiji, mitovima, kolektivnim ushitim i traumama – nisu upitna. Niko vam ne treba oduzeti pravo na to. No, roditelji u sadašnjosti, a posebno u budućnosti, neće biti odgovorni ukoliko budu djecu ograničavali na okvire vlastite kulture. To će u budućnosti biti kao da danas zabranjujete djeci da uče engleski ili neki drugi strani jezik. Kao što kad učite strani jezik ne traži se od vas da ga više (niti manje) volite nego svoj, već samo da ga dobro naučite i poznajete – tako imperativ nije da vjerujete u drugu kulturu više nego u svoju, već da budete kompetentni. Treba li govoriti da udomljenost u više kultura predstavlja jednako vrijednu socijalnu vještinu kao i poznavanje više jezika, bilo da je riječ o politici, trgovini, obrazovanju… (Vidjeli smo to na primjeru Sigrid Kaag i Maje Gojković.)

Sve kulture su jednako dobre

Tolerancija, koja je, u svakom slučaju, bolja od netolerancije, ipak se svodi na stav pasivne koegzistencije, gdje “velikodušni” domaćin dozvoljava gostu da živi, unatoč njegovoj “kulturnoj inferiornosti”. Umjesto pasivne tolerancije, bolja je znatiželja, dubinsko upoznavanje drugih kultura. Progesivna politika suzdržava se od dehumanizacije kultura i polazi od svijesti da su sve kulture oblikovane suviše ljudskim težnjama i potrebama (npaprimjer sigurnost, blagostanje), koje su negdje za savremeni ukus nepotrebno prešle granicu. Recimo, težnja tradicionalne arapske kulture je da zaštiti individuu, posebno žensku. Jedan od rezultata toga je da je, naprimjer, nasilje tazbine nad nevjestom skoro pa nepoznata arapskoj kulturi, za razliku od kineske, ruske ili naše tradicije, gdje je to bila uvriježena višemilenijska praksa. Saberite samo koliko je to spriječenog nasilja. No, kroz dijalektički proces prekomjerna zaštita pretvara se u ograničavanje slobode individue.

Ista je stvar s njemačkom kulturom, u kojoj je disciplina kao vrhovna vrijednost, temelj fascinantnih organizacijskih sposobnosti ili radne etike. Istovremeno, u političkom smislu ta prevlast vrijednosti discipline i hijerarhije, čije je naličje vjera u fundamentalnu nejednakost ljudi, pa i naroda, odnosno osjećaj nacionalne superiornosti, svakako je suspektna sa savremenog demokratskog stanovišta.

Sve su kulture jednako dobre, sve imaju nešto za ponuditi, što ne znači da su svi aspekti svih kultura dobri: naprimjer racionalizacije fizičkog nasilja, represije ili eksploatacije. Ljudi koji su zaronjeni isključivo u vlastitu kulturu uglavnom ne osjećaju negativnost tih aspekata, koji im se čine kao prirodni i vrednuju ih samo na osnovu motiva (naprimjer zaštita), ne i nuspojava (potčinjavanje naprimjer).

Najveći magacini ljudskog iskustva

Liberalna demokratija, za razliku od drugih društvenih uređenja, ne objašnjava pojedincu kako treba živjeti, već mu ostavlja na volju da sam odluči šta je najbolje za njega. Za razliku od ostalih, to je jedini okvir koji počiva na priznanju o vlastitom neznanju o tome kako pojedinci treba da žive. To liberalni okvir čini i privlačnom, i odbojnom: privlačnim u smislu društveno-pravnog poretka;  neprivlačnim u smislu moralnog kompasa. Individui je dato da sama ispunjava prazninu slobode, što kako svjedoči moderna umjetnost, počev, recimo, od Dostojevskog do egzistencijalizma i dalje, može biti i pravo prokletstvo.

Tradicionalne kulture su, sa svojim višemilenijumskim akumulacijama, najveći magacini ljudskog iskustva. Religije, recimo, još uvijek nude vrijedna saznanja o upravljanju vlastitim i tuđim emocijama. Značaj gospodarenja sobom, koje naglašava islam, ili moć empatije, koju prepoznaje hrišćanstvo, kao i mnoge druge forme spiritualnosti, ponašanja i kulture tijela spadaju u vrijedne principe, kojima se, unutar širokih okvira liberalne demokratije, može usmjeravati ispunjavanje polja individualnih sloboda raznim emocionalnim i životnim sadržajima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera