Kako je Vule Žurić spojio Tita, Krležu, Đilasa i Crnjanskog

Bogati gledaju da investiraju u garanciju da nikada neće morati da umiru, kaže Vule Žurić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Godina strašnog pomora od kuge s kraja XVIII veka, koja je u Irigu odnela veći deo stanovnika, inspirisala je književnika Vuleta Žurića da napiše svoj deseti roman Pomor i strah za koji je dobio nagrade ‘Zlatni suncokret’ i ‘Stevan Sremac’. Iako je roman inspirisan tragičnim okolnostima, Žurić u veštom pripovedačkom stilu oblikuje likove i narativ bojeći atmosferu sivila vedrijim bojama, stvarajući raskošnu sliku jedne epohe i galeriju karakterističnih likova.

Jedan od najznačajnijih savremenih književnika govori o inspiraciji, savremenoj književnosti, fudbalu i aktuelnom romanu Pomor i strah.  

  • U svojim delima se bavite rekonstrukcijom događaja iz prošlosti i mahom ste fokusirani na XX vek. Koliko je bilo zahtevno autentično građenje epohe u romanu Pomor i strah i zbog čega ste se odlučili da istražujete događaj iz 1795. godine?

– Knjigu lekara Radivoja Simonovića Kuga u Sremu iskopirao sam pre gotovo desetak godina, prikupljajući građu za roman koji verovatno nikada neću napisati. Tražeći nešto sasvim drugo, nabasao sam na taj tekst koji se u celini zasniva na izveštaju koji je peštanskom univerzitetu podneo dokor Šraud, čovek koji je krajem osamnaestog veka rukovodio iskorenjivanjem zaraza po obodima Habsburške monarhije. Odmah sam shvatio da je to ono čime ću da se bavim narednih godinu i kusur. U Simonovićevoj knjizi objavljenoj na stogodišnjicu sremske epidemije imao sam, na prvi pogled, sve – i mesto i likove. Trebalo je sada još ‘samo’ stvoriti književni svet Pomora i straha i ispričati priču o onome što se od avgusta 1795, pa do avgusta naredne godine dešavalo u Irigu i okolini. Iščitao sam onoliko građe koliko je bilo potrebno da znam gde će se neki junak probuditi, na koju stranu Iriga krenuti da bi stigao do manastira Hopovo, ali treablo je, pre svega, stvoriti jezik koji će čitaocu omogućiti da se namah nađe u epicentru događaja i tu oseti vonj sirćeta kojim su se besomučno prali radi dezinfekcije. Kao i u knjigama u kojima sam se bavio, na primer, partizanima u Drugom svetskom ratu, mene su i ovde pre svega interesovali ljudi, a potom njihovi odnosi koji stvaraju situaciju što se kasnije pojavi kao neki istorijski podatak. A ljudi koji se suočavaju sa smrtonosnom zarazom suočavaju se prvo sami sa sobom i svojim strahom, a potom sa pravilima igre čiji je cilj da njen kraj dočekate živi i nerazboljeni.

‘…Ovaj još pri dolasku beše ugledao devojku koja je i sada stajala na onom istom mestu, kod samog ulaska u raštel. Od glave do stopala umotana u ne više tako belo sukno… Znate li da ovdašnji narod čvrsto veruje kako je kuga u stvari devojka odevena u belo?… Pojavljuje se u selima u gluho doba noći skače ljudima na ramena…’

  • U romanu spominjete lepu i misterioznu devojku. Prisustvo devojke u epidemiji kuge protkano je velom misterije i sujeverja. Koliko se u narodu takvih verovanja zadržalo i danas?

– Onoliko koliko se naroda zadržalo na ovim prostorima. Devojka koju pominjete je jedini lik koji sam izmislio, to jest njeno ime nisam našao u Simonovićevoj knjizi. Ni tu, ni u Šraudovim zapisima nije bilo mesta za strast i sve ono što strast i žudnja sa sobom donose. A ja sam pisao roman, koji bez takvih i sličnih emocija ne može.

  • Na koju zanimljivost ste naišli tokom istraživanja ali ona nije pronašla svoje mesto u romanu?

– Nisam ja nailazio na zanimljivosti, nego su one pronalazile mene. A kada ste blizu početka pisanja i kada sve ono što ste saznali valja na neki način zaboraviti i prepustiti se pravilima pripovedačkog sporta, e tad se već treba kriti od novih informacija, koje ne prestaju da vas saleću sa svih strana kao kod Nušića rodbina Živku Ministarku.

  • U saopštenju žirija za nagradu ‘Stevan Sremac’ koji su činili Enes Halilović, prof. dr Adrijana Marčetić i doc. dr Jelena Jovanović navodi se da je priča opisana u romanu Pomor i strah ‘univerzalna metafora o svetloj i tamnoj strani ljudske prirode, o veri, požrtvovanju, ljubavi i strahu’. Šta je pomor i strah savremenog čoveka?

– Zavisi na kog savremenog čoveka mislite. Bogati gledaju da investiraju u garanciju da nikada neće morati da umiru, dok se od siromašnih uzima i poslednja para kako bi mogli da umru politički korektno.

  • Interesuju vas sudbine umetnika, posebno pisaca, o kojima najčešće pišete u romanima i radio-dramama: Bora Stanković, Ivo Andrić, Petar Kočić, Branko Ćopić… Koja ličnost Vas sada inspiriše i priziva? Koliko su takvi umetnički zadaci obavezujući i ograničavajući?

– Završeno je snimanje televizijskog filma po mome scenariju u kome se bavim kratkim periodom života Ive Andrića na samom početku Drugog svetskog rata, a jedan od likova romana koji se spremam da pišem biće E. M. Forster, pisac svetski poznatog romana Put u Indiju, ali i neuspele i nikada ni objavljene, ni igrane drame Srce Bosne. A zadati sebi, kako kažete, ‘zadatak’ da fikcionalizujete svima nama dobro poznate istorijske ličnosti nikad nije ograničavajuće, već je to uvek sve veći izazov. Da bi ste stvorili autentični književni lik od, na primer, imena i prezimena nekog pisca, treba pre svega odlično poznavati njegovo delo, jer je u delu ceo njegov život. To sam naučio tokom rada na radio-drami posvećenoj životu Bore Stankovića u Beogradu tokom okupacije u Prvom svetskom ratu. Pročitao sam na desetine knjiga svedočanstava, memoara, radova koji su se bavili istorijom grada, rata, ali sam jezgro priče o geniju koji ne ume da se snađe u ratnom vihoru pronašao upravo na stranicama koje je taj genije ispisao. Ispostaviće se da je to ‘dobitna kombinacija’ i u slučaju moga pisanja o Branku Ćopiću i Petru Kočiću. Naravno da moraš da se detaljno upoznaš sa biografijom pisca čijim se životom baviš, ali je za pronalaženje ritma i tona priče mnogo važnija piščeva bibliografija. To ulaženje u jezik ti omogućava da kod čitaoca izazove iluziju da čitajući tvoj tekst, zapravo čita nenapisano delo pisca o kome pišeš. Da ne bude zabune, tu nije štos u nekoj vrsti imitacije, već upravo u kreiranju neke vrste avatara. Takođe, odmah na početku bavljenja životom nekog umetnika morate znati šta je tačno tema vašeg preduzeća, jer reći: pisaću nešto o Andriću ne zvuči obećavajuće. Morate osetiti šta vas u životnoj priči tog umetnika najviše privlači, koje je to pitanje na koje želite da makar pokušate da date odgovor. Tako sam, na primer, pišući priču o Andriću hteo da pokušam da shvatim kada se desio taj sudbonosni obrt da pisac Ex ponta napiše Put Alije Đerzeleza, dok sam u Republici Ćopić pokušao da proniknem u motive Ćopićevog samoubilačkog skoka sa Brankovog mosta.

  • U knjizi Tajna crvenog zamka za koju ste dobili Andrićevu nagradu junaci priča su: Tito, Crnjanski, Nazor, Kočić, Krleža, Đilas i drugi. Šta spaja pomenute ličnosti da biste ih smestili među iste korice?

– Spaja ih moja potreba da pre svega probam da sagledam svet u kome i dalje živimo i koji se hiljadama godina nije promenio ni za dlaku. Takođe, spaja ih moja čitalačka strast, glad za poniranjem u bezbrojne svetove naseljene faktorima koji svedoče o svetu fantastičnijem od sveta koji naseljavaju hobiti i vilenjaci. Sve ličnosti koje pominjete u pitanju učesnici su i svedoci vremena u kojima se kriju koreni ovog istorijskog kijameta koji ne prestaje da nas snalazi. Jedna od fatalnih posledica ovog (ne)vremena jeste i potreba za generalizacijama i pojednostavljivanjima tumačenja prošlosti koja se ili proglašava arhineprijateljem svetle budućnosti, ili se falsifikuje preko svake mere. Moje pisanje dolazi iz potrebe da se takvim procesima pruža stalni i organizovani otpor, a najefikasnije umjetničko oružje u toj borbi je konstantno menjanje perspektive i insistiranje na formi. Samo tako možemo sačuvati sadržaj.

  • Prilikom svakog razgovora sa Vama nemoguće je zaobići fudbal. Autor ste knjige sa Božom Koprivicom Derbi, moj derbi – Mnogo smo jači, gde ste u pričama o večitom derbiju između Partizana i Crvene Zvezde zapravo ispričali priču o očevima. Kako su se na književnom terenu dva sportska rivala uskladila? Kakav se fudbal igra danas?

– Danas se ne igra ni za raju, ni za taktiku, već za kladioničarske kvote. Zato i nema fudbalera o kojima bi Božo Koprivica mogao da kaže ono što ume da kaže o, na primer, nekom mađarskom fudbaleru iz vremena Puškaša. Pa ipak, Zvezda je prošle godine umlatila budućeg osvajača Lige šampiona. Pretpostavljam da se Jirgen Klop te novembarske večeri 2018. na Marakani osećao kao doktor Šraud u Irigu 1795. Dakle, nemoćno, jer na našim livadama važi metafizika Banović Strahinje, koju ne možete da objasnite, već morate da je živite i pride volite takvu egzistenciju.

  • U kolikoj meri savremeni pisci mogu da utiču na svest društva?

– Dobro je ako neki od savremenih pisaca nekim svojim delcem to društvo, makar na tren, baci u nesvest. Umetnost je pobuna protiv svake vrste neslobode, a mi već uveliko živimo u društvu u kome je biti neslobodan vrhunska vrednost.

  • Jednom ste izjavili da biste voleli da pišete scenario za slet. Zbog čega?

– Mora da su bili dobri honorari, a i to je jedinstvena prilika da pišeš kako ljudi treba da se ponašaju na fudbalskom terenu.

  • Koja savremena dela pisaca iz regiona zaslužuju da se nađu u lektiri?

– Verovatno mislite na pisce jugoslovenskih književnosti i njihova dela koja nastaju na srpskohrvatskom, slovenačkom, makedonskom i albanskom jeziku. Bojim se da je reč o perfidnoj trampi, to jest korporacijskom poigravanju ljudskim resursima. Daj ove mlađe, koji tvrde da su živi, umesto ovih starih, koji odbijaju da umru. Hoću da kažem da u lektiri, onoj školskoj, pravoj, mora da bude pre svega mesta za dela na kojima počiva kultura, a to su sve od reda klasična dela svetske književnosti plus knjige Andrića, Crnjanskog i Krleže. Što više njihovih knjiga. Ali, ne bojim se ja za sudbinu školske lektire, već za budućnost škola, koje sva prilika nameravaju da ukinu, jer su poslovođama modernog sveta potrebni jedino nepismeni nadničari. Od obrazovanog čoveka posao samo može da trpi.

  • Koje su knjige obeležile Vašu mladost?

– Prilično sam kasno počeo da čitam, tek negde na prelazu iz osnovne u srednju školu, tako da se može reći da su to sve knjige koje je do tada trebalo da pročitam, a nisam.

  • Kakvo je bilo vaše detinjstvo u Sarajevu? I koliko Vam je rodni grad inspiracija?

– Prelepo, čim nisam imao vremena ni volje da čitam. A roman koji sam pominjao trebalo bi da govori pre svega o mom rodnom gradu, koji meni već dosta dugo više nema šta da kaže. Tako se može reći da inspiraciju crpim iz prećutkivanja onoga što se gotovo već tri decenije zaista dešava u Sarajevu.

Izvor: Al Jazeera