Kako je Vučić uzdrmao ideju o bojkotu izbora

Udruženje '#1od5miliona' je godinu dana vodilo kampanju za bojkot izbora, a zatim najavilo izlazak na birališta, piše autor (EPA)

Ako se dio opozicionih stranaka u Srbiji okupljen oko Saveza za Srbiju i Pokreta slobodnih građana ne predomisli i ostane pri svojoj odluci o bojkotu redovnih parlamentarnih izbora, budući parlament Srbije mogao bi zaličiti na onaj bjeloruski, u kojem neće biti mnogo protivnika postojeće vlasti oličene u predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Što apsolutno ne odgovara, prije svega, Aleksandru Vučiću. Kako objasniti ovakav apsurd? Uspjeh bojkota obesmišljava političku utakmicu i povećava pritisak na Vučića i iznutra i spolja da konačno poradi na onome što opozicija traži: poboljšanju izbornih uslova. Istina, on je već pokazao dobru volju izmjenama nekih zakonskih rješenja, koje je opozicija ocijenila “kozmetičkim”.

Srbija će, ipak, ostati podalje od Bjelorusije, jer je bilo i biće onih koji za pristojne apanaže pristati da glume opoziciju, u rasponu od radikala Vojislava Šešelja do liberala Čedomira Jovanovića, ili socijaldemokrate Nenada Čanka, naprimjer, koji će u svemu bitnom podržavati predsjednika Srbije. Ili Udruženja #1od5miliona, koje je godinu dana vodilo kampanju za bojkot izbora, a koje je najavilo izlazak na izbore, što u suštini ne mijenja apsolutno ništa.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Odgovor na pitanje zašto se Vučić odlučio da smanji izborni cenzus sa pet na tri odsto, što od njega nisu tražili ni opozicija, niti evropski parlamentarci, koji su prošle godine posredovali u podsticanju makar rudimentarnih formi dijaloga vlasti i opozicije, treba tražiti u Vučićevom porivu za daljim jačanjem lične vlasti, jer, kao što je poznato, ni parlamentarizam, kao jedna od osnova evropske demokratije, a kamoli njegovanje dijaloga i pluralizma u parlamentu i van njega, nisu nikad bili među prioritetima njegovog načina vladavine.

Glasaj(te) ‘kako tata kaže’

Pogotovo što sam Vučić, objašnjavajući svoju inicijativu o smanjenju cenzusa, uporno ponavlja da je takva inicijativa dobra prije svega za sve druge stranke i političke organizacije, a najmanje za njegove novoradikale, odnosno Srpsku naprednu stranku. Što, formalno, uopšte nije netačno. Samo što parlament neće postati reprezentativnija slika političkog raspoloženja građana Srbije, kako objašnjava predsjednik Srbije, i što bi bilo logično. Ali, nikako, po cijenu bojkota. Umjesto toga, manje stranke i političke organizacije (one koje se upecaju i izađu na izbore) postaće isključivo reprezentativnija podrška Vučiću i konglomeraciji više se tačno i ne zna koliko koalicija i stranaka, koje možda i ne misle o svemu isto, ali obavezno glasaju “kako tata kaže”. Što je Vučiću jedino važno, kao i da bojkotaša bude što manje. Ostalo su “trice i kučine”.

Otuda je glavni Vučićev cilj dvojak. Pod jedan, da svom političkom ocu iz SRS-a Vojislavu Šešelju, sa jedne, i dvojcu Nenad Čanak – Čedomir Jovanović olakša eventualni ostanak u parlamentu; i pod dva, da podstakne što veću izlaznost kako bi osigurao kakav-takav legitimitet budućem sazivu Skupštine i osujetio namjere onih koji su već odavno najavili da će bojkotovati izbore dok se ne osiguraju izborni uslovi za ravnopravnu političku utakmicu. Zato Vučiću odgovara svaki bojkot koji će on moći predstaviti kao minoran.

Izvjesno je da će Vučić slavodobitno proglasiti pobjedu, kakva god izlaznost bila, i uživati u još jednom trijumfu nad političkim neistomišljenicima kako god ishodila njihova akcija bojkota, kako kažu, lažnih izbora, i nastavka borbe za prave izbore, čija je pretpostavka ponajprije oslobađanje “zarobljenih” medija. Tako se posljednjih dana u Srbiji rasplamsala rasprava između raznih “pravih” i raznih “lažnih”. Tako je sasvim bjelodano da su se neki opozicionari iz “prave” opozicije, za razliku od “lažne” (one koja ne bojkotuje rad postojećeg skupštinskog saziva), već upecali na Vučićevu udicu zvanu smanjenje izbornog cenzusa sa pet na tri osto. Preciznije, u zavisnosti od broja izašlih birača, umjesto oko 150.000 osvojenih glasova, za ulazak u parlament biće dovoljno i osvajanje glasova oko 100.000, a možda i nešto manje građana. Što zvuči jako primamljivo, ali i teško ostvarljivo.

Obradovićeve gadosti o Mićunoviću

Pa je tako ničim izazvana izjava Dragoljuba Mićunovića, najstarijeg člana Demokratske stranke, ali i lidera struje koja je izgubila unutarstranačke izbore u Demokratskoj stranci, članici Saveza za Srbiju, da je bojkot izbora besmislen, izazvala pravu konsternaciju svih u pomenutom savezu. Najradikalniji u tom opozicionom savezu, dverjanin Boško Obradović, koga vlast označava kao “ljotićevca”, zbog njegovih poznatih nacionalističkih stavovava, spočitao je prvom predsjedniku Demokratske stranke razne gadosti, uključujući i onu staru Šešeljevu dosjetku još iz doba komunizma, kada je navodno Mićunović “jahao popove”.

To je otvorilo silnu debate na društvenim mrežama, čiji su se učesnici toliko zanijeli da su namah zaboravili na sve otvorene afere koje raskrinkavaju nezakonite radnje vezane za imena ključnih Vučićevih ljudi, kao što je ona o (pre)prodaji oružja valjevskog Krušika ili proizvodnji marihuane pod pokroviteljstvom države. Istini za volju, tu je aferu iz udarnih vijesti već ranije skoro u jednom danu uklonilo “događanje naroda” u sukobu crnogorske države i Srpske pravoslavne crkve na ulicama crnogorskih gradova, ali je operacija sijanja razdora u takozvanoj pravoj opoziciji, pored Mićunovića, sasvim neočekivano dobila i nove aktere.

To su javnosti malo poznati organizatori protesta #1od5miliona, koji su najprije priprijetili da će i oni izaći na “lažne”, izbore iako već duže od godinu dana na uličnim protestima na najvećem transparentu nose riječ ispisanu najvećim slovima: “Bojkot!” Postavili su i ultimatum od sedam dana Novoj stranci i Stranci za modernu Srbiju, minornim članicama opozicionog spektra, da proglase bojkot, jer su i one, zajedno sa ostalima, potpisale dogovor sa narodom, a onda i zvanično saopštili da – izlaze na izbore. Što je izazvalo brojme reakcije subotnjih šetača i najavu lidera Pokreta slobodnih građana da će preuzeti ovu vrstu protesta i rekavši da će već naredne subote pokazati da će protesti biti masovniji nego do sada ili će dobiti samo nove predvodnike.

Dvije strane istog novčića

Ne treba biti posebno politički pismen pa ne vidjeti da sve ove stvari odgovaraju isključivo jednom čovjeku, Aleksandru Vučiću, koji i dalje ima nepodijeljenu podršku Istoka i Zapada. Uredno obilazi i Osviencim u Poljskoj i Yad vashem u Izraelu i šalje poruke tipa “mir, brate, mir” po bijelom svijetu, dok u Jugoistočnoj Evropi nema dobrosusjedske odnose skoro ni sa kim, osim možda sa Trumpovim izaslanikom Richardom Grenellom, s kojim je ugovorio čak i direktne letove Bograd – Priština avionima Lufthanse, što je doskora izgledalo nezamislivo.

Nevolja je u tome što je Jugoistočna Evropa, šta god neko mislio o njoj, oduvijek bila u Evropi iz koje stižu sasvim drugačije (pr)ocjene političkih prilika u Srbiji, pogotovo iz usta Slovenke Tanje Fajon iz Evropskog parlamenta, koja, za sada uzalud, Vučiću poručuje da mu njegovi marifetluci neće proći i da ih ona čita kao otvorenu knjigu. U takvoj atmosferi, dvojica glavnih igrača na političkoj sceni Srbije, predsjednik Vučić i Dragan Đilas, predsjednik Stranke slobode i pravde, nezvanični lider svega što je protiv Vučića i njegove Srpske napredne stranke, osim što razmjenjuju optužbe na dnevnom nivou, nedavno su i zvanično građanima poslali poruke koje nedvosmisleno svjedoče da su i jedan i drugi uveliko u predizbornoj kampanji, koja se, zapravo, nikad u Srbiji i ne prekida, suprotno svim zakonskim ograničenjima i dobrim običajima. Vučić je, naime, obećao prosječne plate od 900 evra do 2025. godine, a Đilas uzvratio da će za samo šest mjeseci podići startne plate ljekarima na 1.000 evra, a nastavnicima na 700 evra.

A onda je progovorio i Đilasov mlađahni kadrovik Jovan Ličina, koji je ustvrdio da su građanska Srbija i ona patriotska i mitomanska dva lica istog novčića. “Da li su traume iz devedesetih toliko jake da nam najgori među nama kroje sudbinu, jedni iz rova nametanja kolektivne krivice pred sobom i svetom i posipanja pepelom 30 godina, a drugi iz rova nametanja mitova o potpuno nepravedno optuženom slobodarskom narodu?”, pita se ovaj član predsjedništva  Đilasove stranke.

Je li Zapad već izabrao?

“Dokle će da bude normalno da je neko fašista ako ne misli da je simbolu OVK [Oslobodilačka vojska Kosova] mesto u Beogradu, pa makar i u okviru izložbe? Da bude ‘nastavljač Miloševićeve politike’ ako spomene prava Srba u regionu? Dokle će da bude normalno da, sa druge strane, budeš izdajnik i manji Srbin ako ne kličeš onima koje bi vojvoda Bojović streljao na prekom sudu u toku Prvog svetskog rata zbog kršenja običaja rata?”, pita se Ličina i sam odgovara: “To je realnost naše javnosti. Javnosti koju smo prepustili pojedincima i manje ili više organizovanim grupama sa obe radikalne i jednako agresivne strane spektra.”

Ovakva razmišljanja daju za pravo mnogima koji smatraju da srpska opozicija, uprkos tome što se verbalno profilira kao oponent Vučiću, prečesto liči na samog Vučića i da zbog toga i ne može zadobiti širu podršku i povjerenje birača, ali ni međunarodne zajednice, koja i dalje podržava Vučića, i pored mogućnosti da Srbija u skoroj budućnosti može da zaliči na Bjelorusiju, u kojoj već dugo neprikosnoveno vlada jedan drugi Aleksandar – Lukašenko, u zemlji u čijem parlamentu ne postoji nijedan poslanik iz opozicije. Čak ni lažni. Lukašenku se to može, jer nije član, niti ima namjeru da se učlanjuje u Evropsku uniju. Za razliku od njega, Vučić, navodno, želi u Evropsku uniju i ima podršku ne samo zapadnih lidera, nego i Vladimira Putina, onog istog za koga se u Srbiji priča da, osim Vučića, podržava i srbijansku opoziciju, jer namjerava da osigura svoje trajne interese.

Kakve interese ima Zapad, znaće se u narednim danima i mjesecima pred nama, pogotovo nakon majskog samita u Zagrebu, gdje će biti objavljena nova pravila za priključenje Evropskoj uniji. Ali, do tada će se uveliko znati i učinci bojkota “lažnih” izbora u Srbiji i da li će srbijanski parlament, makar i privremeno, izgledati kao onaj u Bjelorusiji. Nema nikakve sumnje da će opozicija već i prije njegovog konstituiranja tražiti nove “prave” izbore i pomoć međunarodne zajednice u njihovom organizovanju pod ravnopravnim uslovima. Sudeći po sadašnjim dešavanjima, biće to u prvom redu bitka za slobodne medije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera