Kako je sultan Fatih doživio Aja Sofiju
Danas će u Aja Sofiji, kojoj je ponovno vraćen status džamije, biti obavljena prva zajednička molitva petkom (džuma), nakon 86 godina. Posljednjih dana bilo je mnogo ostrašćenih rasprava oko ove odluke Turske. Niko, naravno, ne može osporavati suvereno pravo države Turske da upravlja posjedima na svojoj teritoriji, kao što se, uostalom, danas niko ne usuđuje osporavati Španiji pravo upravljanja nad desecima crkava koje su nekada, za vrijeme muslimanske vladavine Andaluzijom, bile džamije.
Međutim, uz neke dobronamjerne kritike, koje su stizale Turskoj sa raznih strana, javljala su se i nekorektne i mrzilačke historijske paralele, nipodaštavanja i čista krivotvorenja historijskih činjenica. Nažalost, i oni koji danas ushićeno podržavaju ovu odluku Turske nasjedali su na brojne neutemeljene činjenice o Aja Sofiji i generalno o Osmanskoj carevini, usmjeravajući tako čitavu debatu na izvještačeni trijumfalizam, od kojeg nema koristi u budućnosti, a koji i samu prošlost na izvjestan način muti i obezvrjeđuje. Stoga ćemo ovdje podijeliti nekoliko refleksija o osvojenju Konstantinopolja 1453. godine i pretvaranju Aja Sofije u džamiju, oslanjajući se na dokazane svjetske autoritete u poznavanju osmanske kulture i civilizacije, i turske i zapadne.
‘Živi dijalog s bizantskom prošlošću’
Među najočiglednijim činjenicama koje dokazuje sama opstojnost Aja Sofije jeste ona da je sultan Mehmed II Fatih pretvaranjem Aja Sofije u džamiju zapravo sačuvao ovaj monumentalni spomenik od propadanja. Veliko je pitanje da li bi Aja Sofija danas postojala da nije bilo temeljitih obnova i ojačavanja potpornih zidova objekta, koje su uradili čuveni osmanski graditelji. Postoje čak i fetve vrhovnog vjerskog autoriteta (šejhu-l-islama) koje upozoravaju na nužnost njene obnove i očuvanja, jer je bilo onih koji su smatrali da Aja Sofija, budući da su je sagradili nemuslimani, ne treba biti očuvana. Carski fermani iz tog doba zapriječuju smrtnom kaznom onima koji su opstruirali njenu obnovu. Sve ovo, zapravo, govori o nastavku života ove monumentalne građevine, koji se odvijao i kroz svojevrsnu dinamičku interakciju i živi dijalog između prošlosti i sadašnjosti.
Bizantski izvori spominju kako je gotovo pola stoljeća prije nego što je Mehmed II osvojio Konstantinopolj, njegov pradjed Bajazid I polagao nade da će Aja Sofiju pretvoriti u svoju kraljevsku džamiju. Izvješća navode kako se on tokom jedne ranije opsade grada, krajem 14. stoljeća, divio njenoj monumentalnoj raskoši izdaleka. Taj san osmanskih vladara da Konstantinopolj učine prijestolnicom svoje carevine, a Aja Sofiju centralnom kraljevskom džamijom, ostvario je Mehmed II 29. maja 1453. godine. Turski historičar Halil Inalcik navodi kako je nakon osvojenja grada Mehmed II već prvog dana zaustavio pljačkanje grada, koje je, po tadašnjim standardima standardima, nakon vojnog poraza, trajalo tri dana. Razlog je jednostavan – Mehmed II je želio očuvati grad kojeg je proglasio prijestolnicom svoje carevine.
O sultanovom susretu s Aja Sofijom američka historičarka umjetnosti i profesorica na Univerzitetu Harvard, rođena Turkinja Gulru Necipoglu, oslanjajući se na osmanske izvore, piše kako je nakon formalnog sultanovog ulaska u osvojeni grad prva njegova destinacija bila Aja Sofija. “Njeno ga je urušeno stanje navelo na razmišljanje o prolaznosti svjetovne moći i nadahnulo melankoličnim meditacijama. Osvrćući se na kupolastu crkvu i obližnje ruševine bizantskog Velikog dvorca, on je navodno izrecitirao na perzijskom jeziku: Pauk plete zastore kao vratar na Luku Husrevovom, / Sova oglašava noćne sate u dvorcu Afrasijaba, distih koji naglašava carske poveznice tih spomenika. Poput svog djeda, Mehmed II je ubrzo priznao Aja Sofijin imperijalni ugled i monumentalnu veličanstvenost. Njen impozantni fizički izgled neizbježno je potaknuo dijalog s bizantskom prošlošću, koja će obavezati osmanske vladare Konstantinopolja, kojeg je Mehmed II proglasio novim glavnim gradom svoje imperije bez promjene njegovog imena”, ističe profesorica Necipoglu.
Kraljevska džamija za ‘cara univerzima’
Službeno ime glavnog grada nije promijenjeno kako je to bilo u klasičnoj imperijalnoj tradiciji, već je ostalo Konstantinijja i nastavilo se koristiti u osmanskim carskim dokumentima i na kovanicama. Prema ovoj autorici, ta tradicija je suptilno spojena s turko-islamskom baštinom univerzalnog suvereniteta i bila oživljena upravo u trenutku kad je klasična prošlost bivala ponovno otkrivana u drugom dijelu mediteranskog svijeta, renesansnoj Italiji. Profesorica Necipoglu u svojoj studiji o životu carskog spomenika nakon pada Bizanta, koja je objavljena 1992. godine, potom citira suvremenika Mehmmeda II, dvorskog historičara Tursun Bega, koji je opisao kako je sultan s divljenjem i poštovanjem hodao kroz Aja Sofiju, “koja je bila nalik raju”, zajedno s grupom učenih ljudi i dostojanstvenika, razmišljajući o prostranstvu i veličini njene “nebeske kupole” te njenim ukrašenim mramornim podovima nalik valovitom moru i njenim umjetničkim zlatnim mozaicima.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
“Tursun veliča stručnog majstora portreta (musavvir-i mahir), koji je komadima obojenog stakla prikazao u vrhu kupole ‘portret zadivljujućeg čovjeka, tako da se činilo da okreće svoje lice prema bilo kojem smjeru iz kojeg se posmatra’, što upućuje na iluzionističku sliku Hrista Pentokratora, kojeg muslimanski historičar nije mogao prihvatiti da bude svojevrsna predstava Hrista kao Boga. Tursun nastavlja opisivati kako se ‘car svijeta (padisah-i cihan)’ uspeo do kupole ‘kao što se duh Božiji uspeo na četvrti kat nebesa’, nakon što bijaše odozdo promatrao izvanredne i čudesne mozaike. Potpuno shvativši značaj građevine, ‘car univerzuma’ je naredio da se ona popravi i preinači u njegovu kraljevsku džamiju.” Mehmedovo estetsko uvažavanje Aja Sofije također je potvrđeno i u njegovoj vakufnami (darovnom dokumentu), gdje se ona naziva “izvrsno ukrašenom crkvom (kenise-i nefise-i munakkase)”.
Upravo ovi zajednički načini izražavanja, koje je učeni sultan Mehmed II Fatih prepoznao i njegovo poznavanje imperijalne ikonografije Aja Sofije, doprinijelo je njenom očuvanju. Čuveni grčki filozof Georg Trabizond (1395-1486), koji se ponosio svojim bizantskim porijeklom, u svom latinskom traktatu o Vječnoj slavi autokrate i njegovoj svjetskoj vladavini, kojeg je 1466. godine napisao i posvetio svom suvremeniku sultanu Mehmedu II Fatihu, nadajući se da će ga preobratiti na kršćanstvo prije nego što osvoji Rim, posvjedočio je kako se svi na Zapadu slažu da je u Konstantinovo vrijeme univerzalno kraljevstvo prešlo u grad kojim je sada vladao Mehmed II Fatih: “Sjedište Rimskog carstva je Konstantinopolj… Stoga, Vi ste zakoniti car Rimljana… A onaj ko jeste i ostaje car Rimljana također je car cijelog svijeta”, napisao je Trabizond sultanu Mehmedu II. Možda je i danas, uz činjenicu da živimo u 21, a ne u 15. stoljeću, ključni problem nedostatak tog prepoznavanja?
Očuvana ikona Marije s dječakom Isusom
I doista je i na Zapadu i na Istoku daleko više dokumenata o toleranciji, znanju i mudrosti ovog uistinu markantnog vladara. A o njegovoj širini dovoljno govori očuvana ikona časne Marije s djetetom Isusom u prednjoj potkupoli iznad molitven niše (mihraba), koja je ostala netaknuta i nakon što je Aja Sofija pretvorena u džamiju. Prema osmanskim izvorima, sačuvana je po uzoru na poslanika Muhammeda, koji je tako postupio nakon osvajanja Mekke, kada je iz svetišta Kabe uklonio sve paganske idole, osim slične ikone Marije s dječakom Isusom koji joj sjedi u krilu. Iako se islam teološki beskompromisno protivi učenju hrišćanstva o Mariji i Isusu, ipak ona se u Kur'anu više puta spominje nego u Bibliji.
Ta ikona je u Aja Sofiji ostala netaknuta sve do 1750. godine, kada je zastrta, a razlozi koje historičari navode su sukobi i ratovi s katoličkim Habsburgovcima i pravoslavnim Romanovima. Umjesto reorganizacije, liberalizacije sistema i promoviranja različitosti među mnogim nacionalnostima i religijima koje su živjele u Osmanskoj carevini, izbor je bio bespogovorna poslušnost vladaru i jače isticanje vjerskog identiteta – a svima je poznato kuda je takva politika odvela.
Tako je i jučer, uoči prve zajedničke molitve petkom, ova ikona bila zastrta, samo što su sada zavjese električne i vjerovatno praktičnije. Međutim, upravo u ovim potezima i manifestacijama još jednom se potvrđuje izvještačeni trijumfalizam te jako izražena potreba reafirmacije neke davno prošle slave i moći. A možda ove manifestacije upravo signaliziraju dublju krizu koja se skriva iza blještavila ili čak neuspjeh, kako je to vispreno primjetio profesor Oliver Roy, predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, “koji nije mogao islamizirati umove, pa sada pokušava islamizirati kamenje”.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera