Oglasi

Kako je Rola Sleiman postala prva arapska pastorica

Rola Sleiman je ove godine u Tripoliju zvanično zaređena u evangelističku pastoricu.
''Nisam svjesno imala namjeru da postanem pastorica", rekla je Al Jazeeri pastorica SleimanAl Jazeera

Koliko je poznato, Rola Sleiman je prva pastorica u cijelom arapskom kršćanskom svijetu.

To je jasna priča: mlada djevojka koja ide u crkvu odlučuje studirati teologiju na univerzitetu, i nakon diplomiranja se vraća u crkvu svoje mladosti u Tripoliju, u Libanu. Jedina razlika je u tome što je ona prva žena s tim zvanjem.

„Ja stvarno nisam svjesno namjeravala postati pastorica“, kaže Sleiman dok sjedi u nacionalnoj evangelističkoj prezbiterijanskoj crkvi. Ipak, postala je zvanično zaređena pastorica 26. februara 2017. – što je bilo historijsko imenovanje u zvanje koje je bilo ograničeno na muškarce.

Očigledno je da su joj direktnost i dobar smisao za humor pomogli da dođe do propovjedaonice. Pastorica stoji na propovjedaonici, i namješta se tako da se pantalone ne vide dok se šali sa crkvenim orguljašem.

 „Slikaju me u farmerkama – bit će to skandal za našu kongregaciju!“ smije se ona.

Dok objašnjava kako je postala prva pastorica, prisjeća se prvobitnih okolnosti koje su je dovele do ove tačke: „Kako se sve okrenulo, kada se osvrnem, mislim da je to bila Božija volja da dam ovu izjavu .“

Kaže ovo oprezno, razmišljajući o značaju svog zaređenja.

Inspiracija za život u svetim knjigama

Sleiman ne potiče iz iznimno religiozne porodice: njeni roditelji su bili evangelisti prezbiterijanci, redovni posjetitelji crkve, ali ništa više religiozni od ostalih. Ona pripisuje svoj teološki put tinejdžerskoj fazi kada je, kao i mnogi drugi njeni vršnjaci, počela postavljati pitanja. Željela je odgovore, pa je čitala.

„Čitala sam Bibliju, Kur'an, Stari zavjet… uvjerila me moja vjera. Ne želim reći da je to 'Istina' za sve, ali što se mene tiče, ovdje se osjećam uvjerena.“

Njen put je bio jasan u dobi kada se većina tinejdžera bori sa pitanjima o svojoj svrsi. Kada je Sleiman imala 17 godina, aplicirala je za prijem u Nacionalni evangelistički sinod Sirije i Libana, krovnu instituciju ove denominacije koja formira evangelističke federacije širom Levanta.

Sinod ju je prihvatio i potom sponzorirao njen studij teologije i kršćanskog obrazovanja.

Nakon što je diplomirala, mogla je da bira između službi u nekoliko crkava širom Libana, uključujući i njen rodni grad Tripoli. Sleiman je privukao Tripoli i crkva u koju je išla dok je odrastala. „Osjećala sam da postoji nešto što sam morala uraditi ovdje, u rodnom gradu…jednostavno sam osjetila da moram otići.“

Bila je to intuicija koja se pokazala tačnom. George Bitar, pastor u crkvi u Sleimaninom rodnom gradu je 2006. godine odlučio napustiti državu zbog putovanja. Budući da je bila obrazovana teologinja, Sleiman je imala kvalifikacije da privremeno preuzme vođenje nedjeljne službe.

Međutim, kako je u julu 2006. izbio rat između Izraela i Libana, Bitar nije mogao rezervisati avionsku kartu da se vrati kući i Sleiman je obavljala njegov posao šest mjeseci.

Prvo privremena pastorica

Kada se pastor Bitar vratio, ostao je kratko. Dobio je vizu za SAD, i 2008. se tamo preselio s porodicom bez namjere da se vrati. U odsustvu zvanično postavljenog pastora u crkvi, Sleiman je nastavila obavljati funkciju privremene pastorice, gradeći vezu sa svojom kongregacijom, kako je vrijeme prolazilo.

„Ovo je moja crkva i nisam je namjeravala napustiti“, kaže ona samopouzdano.

Međutim, kako velečasna Sleiman nije bila zvanično zaređena pastorica, pojavile su se poteškoće. Nije mogla obavljati sakramente ili krštenja bez nadzora zaređenih klerika u sinodu, odnosu bez nadzora muškaraca.

Osim tog, odbori u okviru sinoda, grupe starješina i pastora iz cijele Sirije i Libana, nisu mogli glasati o čitavom nizu pitanja bez prisustva zaređenog predstavnika iz Tripolija.

Nacionalnoj evangelističkoj prezbiterijanskoj crkvi u Tripoliju je bio potreban pastor. Bilo je vrijeme da sinod zvanično imenuje predstavnika da bi se mogle donositi odluke.

Kada su pitali u crkvi koga žele za predstavnika, odgovor je bio očigledan. Nakon što je godinama bila privremena pastorica, „Moja ckrva bila je naviknuta na mene. Nisu razmišljali o meni u pogledu roda, kao o ženi ili muškarcu. Služila sam im, posjećivala ih, dobro propovijedala, i ubijedila sam ih kroz svoju službu“, kaže Sleiman.

U konačnici je na glasanju da se zaredi velečasna Sleiman u sinodu bilo 23 glasa za i jedan protiv, uz nevjerovatno mali otpor.

Požar u biblioteci

Grad Tripoli, poznat kao „druga prijestolnica Libana“, teško je pogođen građanskim ratom u susjednoj Siriji, a sektaške borbe i auto-bombe su na naslovnicama. Nadalje, u 2014., napadači su podmetnuli požar u kršćanskoj biblioteci Al-Saeh, zapalivši dvije trećine od 80.000 knjiga i rukopisa u napadu o kojem se pisalo kao o vjerski motivisanom.

Ali vodeći mediji su prikazali njen voljeni grad u iskrivljenom svjetlu, insistira Sleiman, fokusirajući se na iskrivljene sektaške podjele i mali broj omladine koja se priključuje organizacijama kao što su grupa Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL).

Iako je delikatni vjerski sistem Libana historijski propatio zbog sektaških podjela i građanskog sukoba, Sleiman vjeruje u predstavljanje svoje denominacije mirnim putem. „Za mene, suština je predvođenje naše male grupe, kako bih vodila brigu o njoj i osigurala [naš] kontinuitet“, kaže ona.

Tripoli je historijski multikonfesionalan grad, ali njegova kršćanska populacija se smanjila tokom 15-godišnjeg građanskog rata u Libanu, koji je počeo 1975. Teška ekonomska situacija izmiješala se sa vjerskim tenzijama, zbog čega su mnogi imigrirali. Prema procjenama, kršćani sada čine šest posto populacije u Tripoliju.

Evangeslisti prezbiterijanci su mala denominacija prisutna u Libanu i Siriji, i predstavljanje njihovog prisustva značajan je faktor u odluci da vodi i brine se o svojoj kongregaciji na njenoj trenutnoj lokaciji, koja se sastoji od otprilike 33 porodice.

Središte crkve u centru grada

Iako postoji evangelistička prezbiterijanska škola za žene van grada, sama nacionalna evangelistička crkva nalazi se u centru starog grada, okružena i dobro poznata vlasnicima radnji, koji su uglavnom muslimani.

Njena kongregacija je u sjajnim odnosima sa zajednicom koja je okružuje, ističe Sleiman. „Ne mogu zamisliti da živim u bilo kojem drugom gradu“, kaže ona. „Ljudi [u Tripoliju] su puni podrške.“

Biti prva pastorica u arapskom svijetu je odgovornost koja Sleiman nekada izgleda obično; dok joj značaj ovog historijskog imenovanja nekada pritišće pleća.

„Sama titula nije dodala ništa što već nisam radila. S druge strane, osjećam da je više očiju sada uprto u mene, ljudi čekaju da ili uspijem ili propadnem.“

Osim historijske vjerske odluke, Sleiman je gurnuta na poziciju promotorke rodne jednakosti u libanskom društvu kroz svoj rad.

Zbog delikatne političke strukture u Libanu, mnogo tog je ostalo u sferi želja u pogledu politike, pogotovo za žene, koje često ispaštaju zbog većine društvenih i ekonomskih problema. Osmog marta se obilježava Međunarodni dan žena.

Ove godine, dok su stotine žena marširale ulicama Bejruta zahtijevajući jednaka prava, velečasna Sleiman je počela raditi kao zvanično zaređena pastorica u Tripoliju.

Sleiman se smatra Libanonkom

Velečasna Sleiman, čiji je otac Sirijac, a majka Libanka, rođena je u Tripoliju, gdje živi cijeli život i smatra se Libankom, ali nema libansko državljanstvo. Iz razloga što libanske majke ne mogu prenijeti državljanstvo na djecu, Sleiman mora periodično obnavljati svoj sirijski pasoš i dozvolu boravka kako bi održala svoj pravni status u Libanu.

„Mi imamo zakone koji ugnjetavaju žene“, kaže ona, dok pojašnjava svoj stav protiv ugnjetavanja svih naroda. „Vrijeme je da sve to ostavimo iza sebe.“

„Neki ljudi bi vam rekli da sam ja zaređena kasno. Ja mislim da je bolje i kasno nego nikad. Bar su se jedna vrata otvorila“, razmišlja sleiman. „Ova vrata trebaju biti otvorena svuda.“

Po mišljenju Sleiman, njen put nije uzaludan. „Elhamdulillah“, kaže ona, upotrijebivši arapsku riječ koju koriste i kršćani i muslimani kada se žele zahvaliti Bogu.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.