Kako je propala Netanyahuova prijetnja

Razlog Netanyahuovog povlačenja je neočekivano jak otpor predsjednika Baracka Obame prema Netanyahuovim budalaštinama (AFP)

Piše: Gareth Porter

Ostatak svijeta može se prestati brinuti o prijetnjama izraelskog premijera Benjamina Netanyahua o navodnom bombardiranju Irana. Čini se da je Netanyahuov govor pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda prošle sedmice označio kraj njegove duge kampanje kojom je pokušavao da uvjeri svijet da bi mogao započeti sa jednostranim napadom na iranski nuklearni program.

Razlog  Netanyahuovog povlačenja je demonstracija neočekivano jakog otpora predsjednika Baracka Obame prema Netanyahuovim budalaštinama. A to bi mogla biti najbolja vijest kada je iranski nuklearni program u pitanju.

Iako je na alarmantan način prikazao da bi Iran do narednog ljeta trebao ući u “posljednju fazu” obogaćivanja uranijuma, nigdje u njegovom govoru Netanyahu nije sugerirao da postoji takva prijetnja. 

Komentari Netanyahuovog govora su očekivano bili usmjereni ka njegovom crtežu bombe i rukom povučene “crvene linije”, ali ono što je važno jeste nedostatak uobičajenog nagovještaja da je jednostrani napad na Iran možda neophodan ako se ne zaustavi iranski nuklearni program.

Alarmantan prikaz

Iako je na alarmantan način prikazao da bi Iran do narednog ljeta trebao ući u “posljednju fazu” obogaćivanja uranijuma, nigdje u njegovom govoru Netanyahu nije sugerirao da postoji takva prijetnja. Njegov očit cilj je bio da natjera SAD da usvoje njegovu “crvenu liniju” – što znači da bi Iranu zaprijetili vojnom silom ako oni odbiju da se povinuju zahtjevu za prekidanje obogaćivanja.

Novinar Jeffrey Goldberg, kojeg je Netanyahu dva puta iskoristio da prenese Amerikancima njegovu jasnu spremnost da će ići u rat protiv Irana, nazvao je govor “govorom prihvatanja”. Netanyahu je prihvatio, u principu, da su u potpunosti propali njegovi napori da natjera SAD da prihvate njegovu crvenu liniju.

Osvrt na zapise izjava  Netanyahua i Baraka o Iranu otkriva da su obojica pažljivo izbjegavali da konkretno zaprijete da će napasti Iran u bilo kojem slučaju.

Iako je Netanyahu ozbiljno shvaćen po pitanju prijetnji o ratu sa Iranom, postoje dobre osnove da se sumnja da su Netanyahu i izraelski ministar odbrane Ehud Barak zaista planirali da napadnu Iran. Osvrt na zapise izjava  Netanyahua i Baraka o Iranu otkriva da su obojica pažljivo izbjegavali da konkretno zaprijete da će napasti Iran u bilo kojem slučaju.

U stvari, Netanyahu je bio znatno pažljiviji po tom pitanju od svog prethodnika, Ehuda Olmerta, čija je Vlada dva puta otvoreno zaprijetila vojnom intervencijom Iranu, u februaru 2006. i ponovo u junu 2008.

Bivši izraelski zvaničnik, pod uvjetom anonimnosti, potvrdio mi je prošlog proljeća da osoblje koje je radilo za Netanyahua kao i za Olmerta i Ariela Sharona smatra Netanyahua “manje odlučnim” kada je Iran u pitanju, u odnosu na bilo kojeg od ta dva bivša premijera.

Otvorenije prijetnje

Uprkos Olmertovim otvorenijim prijetnjama za napad na Iran, sada znamo iz američkih diplomatskih depeša, koje je WikiLeaks objavio u dnevnom listu Haaretz, da su drugog decembra 2005. američke diplomate izvijestile da su na osnovu razgovora sa izraelskim zvaničnicima zaključili da ne postoji mogućnost vojnog napada na Iran.

Očitiji dokaz je izjava generala Gabija Ashkenazija, koju je prije odlaska u penziju sa pozicije zapovjednika glavnog štaba izraelskih Oružanih snaga u februaru 2011. dao zapovjedniku Združenog štaba, admiralu Mikeu Mullenu, gdje je naveo da je sva ta priča Netanyahua i Baraka o izraelskim vojnim opcijama protiv Irana ustvari samo “prazne riječi”, jer “Izrael nema vojnih opcija”, prema izvještaju Shimona Shiffera iz lista Yedioth Ahronoth.

Netanyahu je uspješno manipulirao Clintonovu administraju na “mirovnom procesu” u Oslu, a 2001. je, nesvjestan da ga snimaju.

Sada dostupni dokazi indiciraju da je Netanyahuova kampanja o jednostranom napadu na Iran od početka bila blef kojim se htio natjerati predsjednik Barack Obama da prihvati i “paralizirajuće sankcije” usmjerene ka iranskom izvozu nafte i da izričito zaprijeti ratom ako Iran ne prekine svoj nuklearni program.

Netanyahu je uspješno manipulirao Clintonovu administraciju na “mirovnom procesu” u Oslu, a 2001. je, nesvjestan da ga snimaju, rekao: “Amerika je nešto čime može vrlo lako da se upravlja, da ih pomjeraš u pravom pravcu. Neće nam stati na put”.

Očito je krajem 2011. računao na to da će njegov pritisak na Obamu podržati većina američkog Kongresa, kojeg su moćni proizraelski lobisti iz AIPAC-a često koristili da dobiju podršku za propise koji im odgovaraju.

Netanyahuova računica

Prema Netanyahuovoj računici, Obamina ranjivost na takve pritiske bi bila najveća tokom kampanje za predsjedničke izbore 2012.

Nije slučajnost da je ministar odbrane Ehud Barak sugerirao u intervjuu za CNN prošlog novembra da će Izrael biti primoran da donese odluku o ratu tokom ljeta ili jeseni ove godine. Nije bilo objektivnog, tehničkog razloga osim očite političke logike za predlaganje takvog perioda za akciju.

Moglo se očekivati da će republikanski kandidat za predsjednika biti znatno ovisan o Sheldonu Adelsonu, istom velikom finansijeru koji je platio za Netanyahuovu kampanju.

Počekom februara, kolumnist Washington Posta David Ignatius je objavio da je sekretar odbrane Leon Panetta bio upozoren na mogući izraelski napad koji bi se desio između aprila i juna.

Krajem 2011. i u prvoj polovici 2012., Obamina administracija je navodno bila uznemirena onim što su svi smatrali Netanyahuovom prijetnjom o jednostranoj akciji.

Kada su se SAD i Izrael dogovorili sredinom januara da odgode zajedničku vojnu vježbu originalno zakazanu za početak proljeća, zvaničnici američke odbrane i bivši zvaničnici su se redali da novinarki Yahooa Lauri Rozen i Jeffreyju Goldbergu iz Atlantica nezvanično kažu da su bili zabrinuti da Izrael priprema napad tokom tog perioda. Počekom februara, kolumnist Washington Posta David Ignatius je objavio da je sekretar odbrane Leon Panetta bio upozoren na mogući izraelski napad koji bi se desio između aprila i juna.

Ipak, ispod površine se krilo još nešto osim te očite zabrinutosti. Panettino ponašanje je izraelske prijetnje o napadu činilo vjerodostojnijim nego što jesu, a niko mu prigovorio.

Ovo su bili indikacije da je Obamina administracija koristila navodnu prijetnju o jednostranom napadu Izraela da pritisnu Iran u susret pregovora između Irana i grupe “P5+1” zakazane za proljeće.

Dijelovi slagalice

Dok se republikanska strana spremala da nominira Netanyahuovog starog prijatelja Mitta Romneyja kao predsjedničkog kandidata, svi dijelovi slagalice su bili tako raspoređeni da Netanyahu maksimalno ojača svoj blef o ratu sa Iranom.

Dvije sedmice prije konvencije, Netanyahu i Barak su poslali poruku da planiraju da preobrate njihove kampanje u čvrst utjecaj na američku politiku o Iranu. U razgovoru za Ynet 11. augusta, neimenovani “viši zvaničnik u Jerusalemu” je ponudio eksplicitne detalje dogovora sa Obaminom administracijom: Netanyahu bi “razmotrio” mogućnost jednostranog izraelskog napada ako Obama prihvati izraelsku crvenu liniju, što znači da bi zaprijetili da će napasti Iran ako ne prestanu sa procesom obogaćivanja urana do zakazanog datuma.

Ta Dempseyjeva izjava je bila prvi ukor Netanyahuu i Baraku, a bivši izraelski savjetnik za državnu sigurnost Giora Eiland  je bio iskren kako će ta izjava utjecati na Netanyahuovu strategiju.

Međutim, Netanyahua je dočekala neočekivano čvrsta otpornost SAD-a na njegove pritiske. Tridesetog augusta, zapovjednik Združenog štaba, general Martin Dempsey, je u razgovoru sa novinarima u Velikoj Britaniji kazao da bi izraelski napad na Iran bio neučinkovit, a zatim je bacio neočekivanu bombu. “Ne želim da budem saučesnik ako oni [Izraelci] odluče nastaviti s tim”, kazao je Dempsey.

Ta Dempseyjeva izjava je bila prvi ukor Netanyahuu i Baraku, a bivši izraelski savjetnik za državnu sigurnost Giora Eiland  je bio iskren kako će ta izjava utjecati na Netanyahuovu strategiju.

“Izraelski zvaničnici ne mogu ništa uraditi ako im američki predsjednik jasno kaže ‘ne'”, kazao je on. Netanyahu je tokom godine tvrdio da se Americi možda ” ne svidi” izraelski napad, ali da bi ga “prihvatili dan poslije”.

Ipak, nakon te “javne, otvorene izjave” Dempsyja, Eiland je kazao: “situacija se morala ponovo razmotriti”. Netanyahu i Barak su sada morali “istražiti koliko prostora za manevre imaju”.

Ultimatum Iranu

Taj prostor se dodatno skupio, obzirom da republikanska konvencija, održana u Tampa Bayu u periodu od 27. do 30. augusta, nije uspjela poslati jasan američki ultimatum Iranu, kao što je to Netanyahu tražio, što je trebala biti centralna tema konvencije.

Jedina utjecajna osoba po pitanju vanjske politike koja je održala govor bila je Condoleezza Rice, koju su prethodno vrijeđali neokonzervativni saveznici Izraela zbog preferiranja da se sa Iranom uspostave diplomatski odnosi.

Upitan u CBS-ovoj emisiji 60 Minutes od 24. septembra da li osjeća bilo kakav pritisak zbog Netanyahuovih napora da promjeni politiku SAD-a prema Iranu, Obama je odgovorio da je jedini pritisak koji on osjeća onaj da “uradi ono što je najbolje za američki narod”.

Obama i drugi viši američki zvaničnici su očito odlučili da je vrijeme da se u korijenu sasijeku  Netanyahuovi nezgrapni pokušaji da vrši pritisak na američku politiku. U radijskom intervjuu za Radio Bloomberg devetog septembra, državni sekretar SAD-a Hillary Clinton je izjavila: “Nećemo postavljati rokove”. A kada je Netanyahu pritisnuo Obamu 11. septembra u telefonskom razgovoru da prihvati njegovu “crvenu liniju” – prijetnjom da će napasti Iran ako odbiju zahtjeve “P5+1” – Obama je jasno odbio da se povinuje zahtjevima, javljaju američki izvori. Tri dana kasnije,  Panetta je magazinu Foreign Policy kazao: “Crvene linije su neka vrsta političkih argumenata kojim su se ljudi slali u ćošak”.

Upitan u CBS-ovoj emisiji “60 Minutes” od 24. septembra da li osjeća bilo kakav pritisak zbog Netanyahuovih napora da promjeni politiku SAD-a prema Iranu, Obama je odgovorio da je jedini pritisak koji on osjeća onaj da “uradi ono što je najbolje za američki narod”, a zatim je dodao: “Blokirat ću svu buku koja se digla oko toga”.

Nedvojbeni znak

Kao nedvojbeni Obamin znak da Netanyahu treba prestati gurati nos u američku politiku i kurs, Bijela kuća je odbila Netanyahuov zahtjev za sastanak tokom njegove posjete SAD-u, kako su Izraelci dojavili medijima.

Urednik Haaretza Aluf Benn je sugerirao da Netanyahuov govor u UN-u odražava ne samo neuspjeh kod Obamine administracije nego i realnost izraelskog javnog mišljenja. On je napisao da je premijer prilagodio svoj govor rezultatima anketa u kojem je rečeno da Izraelci žele da se SAD pozabavi problemom Irana, a ne Izrael. Benn je sumirao presudu javnosti: “Ne sada i ne sami”.

Netanyahu će bez sumnje pokušati da tokom kampanje za ponovni izbor demonizira Iran kao “stalnu prijetnju”, te da će nastaviti govoriti da su “sve opcije otvorene”. Ali njegovi pokušaji da ubijedi svijet da ozbiljno razmišlja o napadima na Iran su došli do kraja svog puta.

Netanyahu je ozbiljno precijenio svoj utjecaj na američku politiku, a kako Obamina prednost raste na anketama, izvanredni slijed septembarskih događaja možda je indikacija kakvi će se američko-izraelski odnosi razviti po pitanju Irana u 2013. i poslije.

Obzirom da Obama više nije zastrašen Netanyahuom ili izraelskim lobijem, moguće je da napokon bude spreman da prvi put ozbiljno pristupi diplomatskom rješenju sukoba oko iranskog nuklearnog programa.

Netanyahuov poraz mogla bi biti prva puknuta karika u dugom lancu akcija i reakcija koje su dovele do trenutnog testiranja odlučnosti sa Iranom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera