Kako je nakon 26 godina uhapšen jedan od najvećih osumnjičenika za genocid
Dana 16. maja, 84-godišnji državljanin Ruande pod imenom Felicien Kabuga uhapšen je u stanu u Asnieres-sur-Seineu, u predgrađu Pariza.
Bio je u bjekstvu 26 godina.
Biznismen koji pripada narodu Hutu nekada je bio jedan od najbogatijih ljudi u Ruandi, a optužen je da je finansirao milicije koje su masakrirale najmanje 800.000 pripadnika naroda Tutsi i umjerenih Huta 1994. godine.
Kabuga je poznat i kao suosnivač radio stanice RTLM za koju se vjeruje da je podsticala genocid u Ruandi. Ova stanica je redovno nazivala pripadnike naroda Tutsi “žoharima“ a kada je počeo genocid, objavljivala je imena onih koji će biti ubijeni i informacije gdje se mogu pronaći.
Godine 1997, Međunarodni tribunal za Ruandu (ICTR), koji je uspostavilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija kako bi se osobe odgovorne za genocid privele pravdi, optužio je Kabugu po sedam tačaka, među kojima je i ona koja se odnosi na genocid.
No, ICTR, koji je bio lociran u Arushi, u Tanzaniji, zatvoren je krajem 2015. godine.
Zaključio je 55 slučajeva, a nakon zatvaranja, njegova nadležnost prebačena je Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove (IRMCT).
Hassan Bubacar Jallow bio je glavni tužilac ICTR-a od 2003. do 2015. godine. Od 2012. do 2016, bio je tužilac IRMCT-a, a trenutno je prvi čovjek pravosuđa Gambije.
Bubacar Jallow je govorio za Al Jazeeru o značaju hapšenja Kabuge.
- Kada ste prvi put čuli za Feliciena Kabugu?
– Privukao nam je pažnju na početku mog mandata, iz brojnih razloga. Bio je velika riba zbog učešća RTLM-a i umiješanosti u kupovinu i distribuciju oružja. Sigurno je bio jedan od najvažnijih bjegunaca.
- Koliko daleko ste stigli sa istragom o Kabugi?
– Do trenutka kada sam napustio ICTR, došli smo jako daleko. Slučaj je jako dobro istražen, a potvrđena je optužnica. Imali smo svjedoke koji su govorili pred sudijom, u nastojanju da prikupimo dokaze u slučaju da oni više ne budu dostupni kada Kabuga bude uhapšen. Do 2014, slučaj je predan novom mehanizmu, IRMCT-u.
- Jeste li znali gdje je Kabuga?
– Imali smo čvrste dokaze da je napustio Ruandu nakon genocida i da je otišao u Keniju. Dokazi su govorili da je bio u Nairobiju. Kenijci su nam kasnije poručili da je napustio njihovu zemlju. To smo saznali 2012. godine. No, nismo imali informaciju gdje je otišao.
Nastavili smo ga tražiti u Keniji i na ostalim mjestima, kao i u Evropi. Nakon 2004, promijenili smo strategiju potrage i počeli smo ga tražiti u zemljama za koje smo sumnjali da bi mogle kriti bjegunce.
- Da li je Kabuga putovao u Keniju pod svojim imenom?
– Viza za Keniju iz 1994. glasila je na njegovo ime. Tada mnogi bjegunci iz Ruande nisu smatrali da je potrebno mijenjati ime. Desetak, ili više njih, otišli su u Keniju. Mnogi od njih su uhapšeni i prebačeni u Arushu na suđenje. Jedino je Kabuga tada izbjegao hapšenje.
- Ko ga je još tražio?
– ICRT je sarađivao sa Interpolom u potrazi za bjeguncima. No, u ovom slučaju, radio je naš tim za potrage. Zaista su radili naporno. To je opasan i rizičan posao, ali su uspjeli ostati anonomni.
- Da li je tim ICTR-a pronašao druge bjegunce?
– Optužili smo 93 osobe. Svi oni bili su napustili Ruandu. Tim za potrage je locirao njih 87. Među onima koji nisu bili dostupni bili su Kabuga i Protais Mpiranya, bivši komandant predsjedničke garde.
- SAD je ponudio pet miliona dolara za Kabuginu glavu. Kako je to funkcionisalo?
– Pomoć međunarodnom tribunalu je dio američke politike. Zato su nudili nagrade i to je mnogo pomoglo. Ponukalo je mnoge da dođu sa informacijama koje su vodile hapšenju mogih bjegunaca.
- Da li suđenja daju doprinos procesu zaliječenja rada u Ruandi?
– Uporedo sa pravosudnim aspektom, potrebni su i drugi elementi, kao što je zaliječenje u zajednici. Tokom svog mandata, vidio sam ono najgore u ljudskim bićima, ali i ono najbolje.
- Možete li izdvojiti najvažnije momente svog mandata?
– Jednom prilikom posjetio sam koledž u Murambi. To je bilo poprište jednog od najvećih pokolja u genocidu. Tamo je za sedmicu ubijeno više od 50.000 ljudi. Kada sam došao tamo, kao što sam radio i sa ostalim lokacijama na kojima su počinjeni masakri, vidio sam da je pokopano najmanje 30.000 žrtava, a svaka učinioca bila je popunjena leševima, mladim i starim, ženama i muškarcima. Na nekima su se još vidjele rupe od metaka, mačeta i ostalog oružja. To je bio užasan trenutak.
Posjetio sam i crkvu u Nyamati i vidio slične stvari. Bilo je još krvi po zidovima. Nije bilo tijela, ali jeste odjeće i stvari koje su pripadale žrtvama masakra.
No, bilo je i lijepih stvari, kada sam vidio da je dosta Hutua riskiralo živote kako bi spasili Tutsije. Imamo i dokaze da je muslimanska zajednica ustala protiv genocida. Štitili su Tutsije koji su tražili spas u džamijama, iako nisu pripadnici iste vjere. Vidio sam lijepe stvari i kada su preživjeli Tutsi, oni koji su izgubili članove svoje porodice, uspjeli oprostiti počiniocima zločina. To je ono najbolje u ljudskim bićima.
Izvor: Al Jazeera