Kako je ‘Marš na Drinu’ postao strašilo za komšiluk

'Marš na Drinu' se danas izvodi na manifestacijama u Srbiji i bh. entitetu RS, a najviše se pjeva na stadionima, piše autor (Tanjug)

Postoje važni nacionalni simboli, o kojima se staraju sva društva i države, pa tako i Srbija. Zakonom se propisuju način isticanja zastava i grbova, ili izvođenja svečanih pjesama, kako bi se spriječile zloupotrebe. Postoje, međutim, i mnoge svečane i manje svečane pjesme koje su (postale) popularnije i od zvaničnih himni, kao što je to u Srbiji slučaj sa “Marš na Drinu (izvorno: “Na Drinu”), ali koje, istrgnute iz svojih istorijskih konteksta, izazivaju, osim patrotskih, i neka sasvim suprotna osjećanja. Pogotovo na malim prostorima kao što je Balkan, gdje se ukrštaju brojni narodi, religije, kulture, istorije i njihova (različita) čitanja i kolektivna pamćenja.

Priču o tome kako je stara vojna koračnica srpskog kompozitora i njemačkog đaka Stanislava Biničkog “Na Drinu”, od nekadašnje ode herojstva i slobode iz Prvog svjetskog rata, preobražena u himnu svih srpskih navijača, huligana, nacionalista i lažnih patriota možda valja započeti povratkom u zlosretne devedesete, kada je zapečaćena sudbina Jugoslavije. Ta je zemlja južnih Slovena imala i svoju zvaničnu himnu “Hej, Sloveni”, da li slučajno ili namjerno, privremenu, što nije bilo nepoznato, kao što je i Jugoslavija bila privremena, što je bilo apsolutno nepoznato čak i njenim najvećim protivnicima. Sve dok himni nisu počeli zviždati, najprije na utakmicama koje je reprezentacija igrala van Srbije, a nakon osamostaljenja zapadnih jugoslovenskih republika, ponovo na utakmicama sa istim intenzitetom istoj himni se zviždalo ovaj put u Srbiji.

Himna se, naravno uz zviždanje, nastavila izvoditi po strogo propisanim protokolima sve do 2006. godine, kada je, u okviru “na mišiće” proguranog Ustava za novu himnu progurana i stara srpska himna “Bože pravde”. Koju je do tada pjevala isključivo srpska nacionalistička opozicija na uličnim protestima protiv srbijanske vlasti, koja je prva na Balkanu pustila duh nacionalizma iz boce.

Zašto Adem ne želi pjevati himnu 

Konkursa za novu himnu nije bilo, jer je prevagnuo argument političke prirode da nezavisna Srbija – istina, prvi put kao republika – džavni i svaki drugi kontinuitet baštini iz državnosti kraljevine Srbije s kraja 19. i početka 20. vijeka. Sljedstveno tome, otpali su prijedlozi spominjani u javnosti da za himnu treba odrediti svečane pjesme, kao što su “Vostani Serbie”, “Tamo daleko” ili “Marš na Drinu”. Ovaj posljednji prijedlog je odbijen jer se, kako je objašnjavano u to vrijeme, radi o običnoj vojnoj koračnici, koja je, uprkos tome, ostala da živi kao nezvanična himna, između ostalog, i zbog toga što mnogi Srbi i drugi građani Srbije do danas nisu naučili tekst anahrone himne “Bože pravde”.

Ilustrativan u tom smislu je primjer srbijanskog fudbalera Adema Ljajića, koji je, zbog odbijanja da pjeva himnu “Bože pravde”, odstranjivan ili nije pozivan u reprezentaciju Srbije, zbog spornih stihova, u kojima se u zvanično sekularnoj Srbiji direktno od Boga traži da sačuva “sve srpske zemlje i srpski rod”, dok je Adem, kao što je poznato, Bošnjak, koji je, prosto, talentovan za igranje fudbala, ali ne i za pjevanje srpskih pjesama ma koliko zvanične one bile…

Za razliku od “Bože pravde”, nezvanična srpska himna “Marš na Drinu” naglo je počela da se (zlo)upotrebljava u ratnim devedesetim godinama, kao koračnica iz akademskih, političkih i crkvenih krugova vaskrslog i podržanog velikosrpskog nacionalizma, čiji su se taktovi zlokobno emitovali sa ozvučenih srpskih tenkova, na kojima su još bile oznake blagopočivše Jugoslovenske narodne armije, baš kao da su na suprotnoj strani bile austrougarske i slične agresorske trupe, a ne samoorganizovane komšije i teritorijalci, Slovenci, Hrvati ili Bošnjaci, koji su proglasili nezavisne države od bivših jugoslovenskih republika.

Od tada pa do danas marš “Na Drinu” je – uprkos tome, ili baš zbog toga – politički (zlo)upotrebljavan radi homogenizacije srpskog naroda, što je najočiglednije bivalo na sportskim priredbama, pogotovo kada bi se krnja (Savezna Republika) Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) ili kasnije i Srbija (nakon osamostaljenja Crne Gore) takmičila sa nekom od reprezentacija ili klubova iz bivših jugoslovenskih republika.

Tekst napisan tek nakon 50 godina

Vojne i političke poraze u ratovima devedesetih službeni Beograd je pokušao i pokušava i danas da prikrije vojnim i političkim uspjesima iz Prvog svjetskog rata, u kojem je kompozitor Binički, poslije velike pobjede srpske vojske u Cerskoj bici 1915. godine, napisao note čuvenog marša, koji 1992. godine, iako je dobio najviše glasova na referendumu, ipak nije postao himna SR Jugoslavije. Referendum nije uspio, za šta su najmanje bili krivi Binički i njegov marš. Kao i njegovo potonje skrnavljenje.

Mnogi od onih koji danas pjevaju “Na Drinu” na tribinima srpskih stadiona nikad nisu ni čuli za Stanislava Biničkog i misle da se radi o staroj narodnoj pjesmi, ili, u najboljem slučaju, kompoziciji posvećenoj učesnicima Cerske bitke i jednoj od dvije najveće pobjede srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. Najveći broj istoričara, međutim, slaže se da je Binički marš posvetio svom velikom prijatelju, pukovniku Milivoju Stojanoviću Brki, koji je poginuo u jurišu na Ceru pored Drine. Još manje je poznata činjenica da je koračnica dobila tekst čak 50 godina nakon što je komponovana, i to za potrebe snimanja istoimenog filma Žike Mitrovića, završenog 1964. godine. Tekst, koji počinje stihovima “U boj krenite junaci svi / kren'te i ne žal'te život svoj”, napisao je novinar Miloje Popović Kavaja, koji je u to vrijeme bio sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista beogradske opštine Palilula.

Popović je bio zadužen za ideološki rad i predsjednik Kulturno-umjetničkog društva “Ivo Lola Ribar”. U beogradskoj štampi je ostalo zapisano kako je “hor tog KUD-a htio da izvede delo velikog kompozitora”. “Ne znam odakle mi hrabrosti, ali sam napisao stihove. Trebalo je napisati reči koje će se pevati uz originalni ritam marša, sadržati sve ono što je inspirisalo autora kompozicije i dočarati duh tog vremena”, izjavio je Popović. Njegov tekst se svidio kćerkama slavnog kompozitora, koje su odobrile izvođenje marša uz horsko pjevanje. #Iako je bilo vreme komunizma i sigurno je bilo onih koji su u poemi videli nacionalizam, niko me nije dirao. Uvek sam bio umiljato jagnje režima, a i [Josip Broz] Tito je govorio da voli taj marš”, ustvrdio je Popović.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Jedan od najvećih skandala u vezi sa “Maršem na Drinu” priredio je srbijanski političar Vuk Jeremić u vrijeme dok je bio predsjedavajući Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. U zgradi na East Riveru, povodom Srpske nove godine, 14. januara (po crkvenom ili Julijanskom kalendaru) priredio je zabavu, na kojoj je hor “Vox”, bez muzičke pratnje, izveo “Na Drinu”. Poslije protesta bosanskohecegovačkih diplomata, tadašnji generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon se izvinjavao bošnjačkoj zajednici zbog očigledne zloupotrebe prostorija Ujedinjenih naroda. Ovaj skandal bio je povod za izbijanje velike polemike u Srbiji, koju je započela dramska spisateljica Biljana Srbljanović, pogotovo kada je “Na Drinu” uporedila sa himnom njemačkih vojnika u drugom svjetskom ratu “Lili Marleen”, zbog čega je na socijalnim mrežama prošla torturu ravnu “toplom zecu”.

Kao ‘Lili Marleen’ u Ujedinjenim narodima

Evo tog poređenja: “Slično bi bilo kada bi nemački predsedavajući odlučio da za novogodišnji koncert otpeva ‘Lili Marleen’. Lepa pesma, zloupotrebljena, aha. ‘Aus dem stillen Raume, / Aus der Erde Grund, / Hebt mich wie im Traume / Dein verliebter Mund.’ Nema ničeg lošeg u ljubavnim rečima, zar ne? Pa što to ne otpevaju za božićni koncert u UN-u? Bilo bi baš simpa. Može li iko da zamisli novogodišnji prijem u nemačkoj ambasadi na kojem svira ‘Lili Marleen’? Da ne govorim o UN-u. A ovoliko dranja nacionalista u odbranu pesme samo govori o pravim razlozima njenog izvođenja. Da nam je svejedno, onda bi pevali [Roling] ‘Stonese’. Znači, nije nam svejedno. I od toliko manje-više lepih srpskih pesama, mora baš bojna. Malo vređa inteligenciju.”

Kako je Srbljanović tačno ustvrdila, pjesma može biti lijepa, ali je zloupotrebljena u godinama ratova u bivšoj Jugoslaviji. “Za mene je zloupotreba ‘Marša na Drinu’, kao svojevrsnog soundtracka ratova devedestih, nesumnjiva. ‘Lili Marleen’ ili [Joseph Haydnova ‘Deutschlandlied” su odlični primeri i, uprkos masovnom neznanju, u intoniranju nemačke himne, zbog zloupotrebe od nacističke vlasti, u savremeno doba se izvodi samo treća strofa”, podsjetila je Srbljanović. Jedan od karakterističnih primjera zloupotrebe marša Biničkog zabilježen je još u doba buđenja srpskog nacionalizma, kada je ton “Marša na Drinu” montiran preko [Herbert von] Karajanovog dirigovanja “Radecki marša” na Bečkom božićnom koncertu, što srpskim nacionalistima, tada još u pelenama, uopšte nije smetalo.

Nedavno se i najbolji srpski sportista svih vremena Novak Đoković, nakon osvajanja i proslavljanja ATP kupa u Sydneyu, “proslavio” pjevanjem “Marša na Drinu” i našao na udaru kritike mnogih, pogotovo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, kojima je ta pjesma asocijacija na ratove devedesetih. Naravno, Đoković nije nacionalista, ali kao i ostali sportisti, voli da se identifikuje sa navijačima, kojima “Marš na Drinu” ne samo da “godi uhu”, nego ih podsjeća na srpske pobjede, istina vrlo daleke. Navijači, pak, i nemaju prevelikog izbora, jer se nekako pokazalo da se nijedna pjesma od lansiranih posljednjih godina nekako “nije primila” kao navijačka, niti kao nekad mogu jednostavno navijati sa pokličima “plavi, plavi…” Naime, reprezentacije Srbije sada igraju u crvenoj opremi, pa im je vjerovatno neprilično da uzvikuju “crveni, crveni…”

‘Laibach’, Johny Štulić, ‘Shadows’

Glad za navijačkim pjesmama najbolje je pokazala jedna od novokompanovanih “Pukni zoro”, koja je najprije osvojila srpske kafane, a potom i stadione, nakon što je bila muzička tema TV serija Draga Bjelogrlića Montevideo, bog te video i Montevideo, vidimo se o učešću reprezentacije Jugoslavije na prvom Svjetskom prvenstvu u fudbalu 1930. godine. Iako je serija prikazana tek prije nekoliko godina i nema nikakve veze ni s ratovima, ni s vojskom, mnogi misle da se radi o staroj narodnoj pjesmi, iako se već ovlašnim pretraživanjem na internetu lako može doći do informacije da je pjesmu komponovao Robert Pešut Manjifiko za potrebe serije. Da nema interneta, većina bi i dalje bila ubijeđena da je pisana ni manje ni više nego za slavni Gvozdeni puk srpske vojske u Prvom svjetskom ratu, ili čak i ranije, u balkanskim ratovima.

Ali, vratimo se Biničkom i “Maršu na Drinu”, koji, naravno, nemaju nikakve veze sa zloupotrebama i plašenjem komšiluka, pa makar i sa sportskih tribina. Danas je malo poznato da su kompoziciju – naravno, u vlastitim aranžmanima – svojevremeno izvodili i rokeri, britanska grupa “Shadows”, Johny Štulić, Radomir Mihalović Točak i slovenačka grupa Laibach, ali i mnogi drugi.

Ostalo je zabilježeno i da je “Marš na Drinu” bio jedna od omiljenih kompozicija Branka Ćopića, ali i da je 1961. godine Ivo Andrić donio ploču u Švedsku i da je Nobelovu nagradu za roman Na Drini ćuprija, na njegov zahtjev, primio uz zvuke ove pjesme, koja jeste bila himna herojstvu i slobodi. Nažalost, brojne zloupotrebe ove pjesme-simbola doprinijele su da oreol koji je imala ne samo izblijedi, nego se izvan granica Srbije, prvenstveno u susjednim državama, doživljava kao strašilo koje direktno ugrožava njihov suverenitet. Binički to sigurno nije zaslužio, kao ni mnogi drugi koji vole da slušaju i pjevaju “Marš na Drinu” isključivo kao himnu slobodi. Kompozicija se danas izvodi na svim manifestacijama srpske vojske i policije u Srbiji, ali i u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, a najviše se pjeva na – stadionima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera