Kako je istočna Njemačka postala uporište krajnje desnice

Krajem avgusta, njemački državljanin je nasmrt izboden u istočnom gradu Chemnitzu. Dok je policija pokrenula istragu, najavili su da su uhapsili dva osumnjičena, identificirajući ih po nacionalnostima – Sirijac i Iračanin.

Iako su istražitelji potom izvijestili da pravi identiteti dvojice napadača ne mogu biti odmah potvrđeni i da je jedan od njih odmah pušten zbog nedostatka dokaza, šteta je već učinjena. Javno mnijenje je okrivilo izbjeglice za ubistvo.

Grupe krajnje desnice su odmah iskoristile javni gnjev i organizovale velike antimigracione proteste. Nekih 7.000 ljudi se pridružilo demonstracijama, koje su obilježili govor iz mržnje i nasilje prema nenijemcima.

U međuvremenu, Kršćanska demokratska unija (CDU), vladajuća stranka u istočnonjemačkoj državi Saskoj, gdje Chemnitz nalazi, uradila je malo da smiri javnost i suoči se sa govorom mržnje krajnje desnice.

Ne iznenađuju niti protesti u Chemnitzu, niti uplašena reakcije političke elite. U nedavnoj historiji Njemačke, desničarsko nasilje je često zvanično osuđivano, ali rijetko je shvatano dovoljno ozbiljno. To je omogućilo desničarskim grupama da rastu i cvjetaju, posebno u istočnoj Njemačkoj.

Uspon krajnje desnice 

Iako su političke stranke i grupe bile zabranjene u istočnoj Njemačkoj tokom komunističke ere, nakon ujedinjenja 1990., krajnja desnica je pronašla plodno tlo na manje razvijenom istoku.

 

Dok su brojni urbani dijelovi zapadne Njemačke postali raznovrsniji 70-ih i 80-ih, istok je bio homogen i ostaje takav do danas.

U ranim 90-im, Njemačka je svjedočila talasu nasilja krajnje desnice, a glavni incidenti su se desili u istočnim državama. U septembru 1991., istočnonjemački grad Hoyerswerda svjedočio je sedmici rasističkih nereda u kojoj su neonacisti napali tražitelje azila i privremene radnike vijetnamskog i mozambičkog porijekla, koje je godinama ranije dovela komunistička vlada da rade u obližnjem rudniku uglja.

Nasilna rulja je opkolila i napala hostel u kojem su boravili radnici, dok su lokalni stanovnici gledali i navijali. Budući da su napadi ustrajali, lokalne vlasti su bile prisiljene da evakuišu strance. Neonacisti su onda usmjerili svoje napore na spavaonicu koja je udomljavala tražitelje azila iz istočne Evrope, Azije i Afrike. Opkolili su zgradu i bacali Molotovljeve koktele na nju dok lokalne vlasti nisu odlučile iseliti više od 200 stanovnika.

Iako je preko 80 ljudi uhapšeno u neredima, samo je četvero osuđeno. „Uspjeh“ neonacističkog pogroma u Hoyerswerdi potom je inspirisao slične napade na strane radnike i tražitelje azila širom države.

Narednih godina, gradovi širom istočne Njemačke postali su neonacistička uporišta. Tako je u gradu Jena u istočnoj Njemačkoj zloglasna neonacistička ćelija „Nacionalno socijalističko podzemlje“ (NSU) prvi put pojavila. 

NSU je sarađivao sa vodećim članovima neonacističke Nacionalne demokratske stranke (NSU), koja je vodeća ekstremističko-desničarska stranka još od kraja Trećeg rajha. Osnovana u zapadnoj Njemačkoj 1964., NPD nikada nije prešla izborni prag od pet posto na federalnim izborima. Jeste, međutim, uživala u regionalnom uspjehu, posebno u Saskoj, gdje je izabrana u državni parlament 2004. i 2009.

U novije vrijeme, krajnja desnica je osnažena usponom ksenofobnih grupa koje kombinuju tradicionalni njemački etnocentrizam sa rasističkim sentimentom protiv više od jednog miliona novopristiglih arapskih i afričkih izbjeglica.

Islamofobni pokret Pegida (Patriote Evropljani protiv islamizacije Okcidenta), osnovan je u glavnom gradu Saske Dresdenu 2014. i redovno organizuje rasističke manifestacije u istočnoj Njemačkoj. Politička stranka AfD (Alternativa za Njemačku), osnovana 2013, također je bila dosta popularna među glasačima u istočnoj Njemačkoj. U Saskoj je čak bila najjača stranka na federalnim izborima 2017, nadjačavši CDU. Grupe u stilu NSU također su se pojavile – u toku ove godine osam ljudi je osuđeno na zatvor zbog organizovanja „odbrambene grupe“ koja je napadala izbjeglice u gradu Freital u Saskoj.

Kao rezultat trajnog i snažnog neonacističkog prisustva i pojavljivanja ovih novih ksenofobnih grupa, nasilje protiv stranaca i tražitelja azila sasvim je često u istočnoj Njemačkoj. Gradovi u Saskoj kao što su Leipzig, Dresden i Bautzen, svjedočili su neonacističkim marševima, napadima na smještaj izbjeglica i pojedinačnim zločinima iz mržnje. Dok su zločini iz mržnje postepeno umanjeni u zapadnim državama, na istoku, njihov broj ostaje značajno visok.

U 2017., istočnonjemačka država Branderburg imala je najveći broj napada po glavi stanovnika – 85 na milion stanovnika. Nakon toga ide Saska – 61 i  Saska-Anhalt – 51. Poređenja radi, zapadne države Hamburg, Sjeverna Rajna-Vestfalija i Bremen imale su 7,5 i 3 na milion stanovnika.

Kako umirenje pomaže krajnjoj desnici

Umjesto da poduzme ozbiljne mjere da se suprotstavi opasnom porastu krajnje desnice u istočnoj Njemačkoj, vladajuća stranka CDU, u stanju je poricanja godinama.

Reakcija premijera Saske Michaela Kretschmera na ono što se desilo u Chemnitzu dobar je primjer toga. Iako je Kretschmer priznao da je desničarski ekstremizam najveća prijetnja za njemačku demokratiju i da mu se do sada nije efikasno suprotstavljalo u Saskoj, on je rekao da nije bilo rulje ni pogroma u Chemnitzu. Umjesto toga, on je kritikovao medije što su predstavili Sasku nepovoljno.

„Stanovnici Saske su imuni na desničarski ekstremizam“, jednom je rekao Kurt Biedenkopf, koji je služio kao premijer Saske između 1990. i 2003.

U 2015., on je odbacio napade krajnje desnice protiv izbjeglica, tvrdeći da nemaju politički značaj i izgledao je da pokazuje razumijevanje za proteste Pegide.

Ovo javno poricanje od vladajuće stranke da su prisustvo i snaga krajnje desnice u Saskoj i šire stvarni i da su njeni postupci zaista ozbiljni upravo im je i omogućilo da rastu.

Također gotovo da nije bilo nikakve ozbiljne akcije poduzete da se suprostavi i krivično goni govor mržnje organizacija kao što je AfD. Rijetki su osudili njihovu toksičnu retoriku o potrebi za „samoodbranom“ protiv onoga što oni zovu „nož migracija“ (termin koji sugeriše da svu svi migranti potencijalni kriminalci).

Stanislaw Tillich, vodeći političar CDU-a i premijer Saske do 2017, odgovorio je na uspjeh AfD-a na izborima 2017. rekavši:

„Ljudi žele da Njemačka ostane Njemačka. Ne žele da se izbjeglice uključe u vjerske i političke rasprave ovdje.“

U intervjuu 2015, on je također rekao da „islam ne pripada Saskoj“.

Takav populizam od vladajuće stranke spriječio je građansko i političko suočavanje da prijetnjom krajnje desnice i dozvolio je javnom diskursu da nastavi biti opsjednut imigrantima i muslimanima.

Kako mi je rekao njemački stručnjak za desničarski ekstremizam Robert Claus, u postupanju prema AfD-u „CDU pokušava usvojiti neke od zahtjeva AfD-a kako bi privukli neke od glasača AfD-a.“ To znači da CDU „konstantno ponavlja poziciju AfD-a i da je jača.“

Na ovaj način, centrističke političke snage su omogućile AfD-u i drugim grupama krajnje desnice da se pridruže njemačkoj mainstream politici. Kao rezultat, njihov rasistički populizam je postao dio političkog diskursa u Njemačkoj i počeo je dominirati javnom debatom dalje od Saske i istočne Njemačke.

Historijski gledano, ova vrsta prihvatanja grupa krajnje desnice imala je katastrofalne posljedice.

Vrijeme je da centrističke političke sile Njemačke to prepoznaju i da poduzmu hitnu akciju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera