Kako je hrvatska ministrica odlučila biti usvojeno dijete
Po službenim državnim statistikama, najmanje 1.300 bračnih parova u Hrvatskoj u ovoj trenutku čeka na posvojenje djeteta. Nakon što su položili psihotestove, odradili liječničke preglede i probili se kroz mračnu i neprohodnu birokratsku šumu, prepunu činovničkih monstruma i njihovih skrivenih klopki, napokon su se uvrstili na famoznu listu koja bi im trebala garantirati obitelj u pravom smislu, koju žele i ne mogu imati.
Trebala bi, kažem.
U isto vrijeme domovi za nezbrinutu djecu krcati su do čepa, nesretni mališani na usvajanje čekaju godinama, a kilava država iz godine u godinu i iz desetljeća u desetljeće ne uspijeva riješiti naoko jednostavan problem. Djeca odrastaju, njihovi potencijalni roditelji stare, vrijeme prolazi. I što radi, recimo, ministrica kojoj je pripao resor “demografije, obitelji, mladih i socijalne politike”?
Ona je na jedan dan odlučila ponovno postati djevojčica.
Neslana, zapravo morbidna šala
Vijest je na prvi mah djelovala kao neslana, gotovo pa morbidna šala: iz kabineta Nade Murganić – dosta bezlične i donedavno potpuno anonimne HDZ-ovke koja je do fotelje u vladi prosperirala prije svega zahvaljujući dugačkom metiljanju na nižim stranačkim pozicijama – službeno su obavijestili javnost da će gospođa “provesti jedan dan kao dijete u udomiteljskoj obitelji i kao korisnica podrške Centra za pružanje usluga u zajednici”.
Najavljen je i precizan raspored ostatka njenog dana iz snova, pa smo tako doznali da će se “nakon upoznavanja sa svojom novom udomiteljskom obitelji” ona pridružiti drugoj djeci u pripremama za predstavu “Ježeva kućica”, gdje će igrati ulogu poštara, a potom i na nekakvoj keramičarskoj radionici. Medijski izvještaji zabilježili su i da je u međuvremenu – opet kao djevojčica – pripremala princes krafne.
Neobičan i na prvi pogled ekstremno neetičan primjer ministričinog PR-a u stvari je akcija UNICEF-a, koji na ovaj način promovira svoju akciju “Svako dijete treba obitelj” i de facto se ne odnosi na usvajanje, nego na udomljavanje kao oblik humanog i “bržeg” zbrinjavanja djece bez normalne roditeljske skrbi, kako bi što manje vremena boravila u državnim ustanovama.
Problem je, naravno, što u Hrvatskoj i to šteka: sama Murganić će, u pauzi svojih dječjih obaveza, priznati da tradicionalno udomiteljsko ne pokazuje napredak, da su udomitelji demotivirani i u prosjeku vrlo stari, te da nesretna djeca izravno ili neizravno trpe zbog države koja je, ponavljamo, nesposobna riješiti jednu naoko jednostavnu situaciju. Čak i kad bismo se izrazili krutim rječnikom slobodnog tržišta, ovdje ponuda i potražnja postoje na svim stranama. Samo zapinje kod posrednika.
Lice sistema koji šteka
Ministrica Nada Murganić već gotovo dvije godine predstavlja lice tog sustava i UNICEF-ova akcija stoga je dobro došla kao svojevrsna relaksacija, kao dan odmora od napornih obaveza koje se gomilaju i nikako da se prebace na hrpu s oznakom “riješeno”. Nije ovdje stvar samo u djeci bez roditeljske skrbi, jer u njenom resoru poteškoće naviru sa svih strana: mjera s povećanjem dječjeg doplatka doživjela je fijasko, standardi u vrtićima ispod su svake razine, na mjesto u staračkim domovima u prosjeku se čeka pet do šest godina, a kad bismo o demografiji počeli pričati…
I za to nema velike potrebe, dovoljno je kazati da se ne nazire kraj negativnim trendovima i da prijeti realna opasnost da za koju godinu Hrvatska naprosto i fizički nestane. Njen prvi suradnik i jedan od najvećih stručnjaka na tom polju prošle godine teatralno je dao ostavku i vrlo plastično pojasnio da Vlada ne radi apsolutno ništa kako bi se stvari promijenile. I na tome je ostalo.
Jednodnevne predstave ovog tipa, dakako, nisu loša ideja i bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi izgledalo da se ministrica Murganić po istom principu uživi u ulogu drugih ljudi iz svog resora, od roditelja petero djece do umirovljenika ili socijalnih slučajeva koji vrijeme između dvije penzije krate kopajući po kontejnerima. Možda bi još ponešto naučila, kao i recimo predsjednica države koja se žali da “nema novca za otići na utakmicu u London” ili bivši premijer koji je nakon odlaska s državne plaće od debelih 3.000 eura najavio da “napokon ide zaraditi neke pare”.
Nije to loša ideja. Problem je kada ministrica to ne čini samo na jedan dan, nego djevojčicu glumi i na svom radnom mjestu. Barem ako ćemo suditi po rezultatima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera