Kako je Hasan spasio vojnika JNA u Dobrovoljačkoj

Dobrovoljačka ulica u Sarajevu predmet je sudskih sporova, nadmetanja, ali i različitih priča. Mnoge negativne priče vežu se za ulicu u kojoj je 3. maja 1992. godine kolona JNA iz tadašnje komande na Bistriku izlazila iz Sarajeva i bila zaustavljena.

Međutim, malo je onih koji pišu i pričaju i o pozitivnoj priči koja se veže za Dobrovoljačku, piše Anadolija. Priči o drugarstvu, rizicima koji se poduzimaju zbog tog drugarstva, dobrim ljudima u lošim vremenima, navodi ova agencija.

Sarajlija Hasan Jusović je tada bio pripadnik Teritorijalne odbrane, a toga dana se našao u Dobrovoljačkoj i spasio srpskog vojnika Acu Nenadića.

Odveo ga je svojoj kući gdje je proveo mjesec dana. Pucalo se po njegovom naselju, sarajevskom naselju Sedrenik, ispod Špicaste stijene, ubijane su mu komšije, ali on i njegova porodica su, uprkos svemu, čuvali jednog srpskog vojnika. Ipak je, kako je kazao, i on čovjek koji je i njemu ranije pomogao da izađe iz JNA i vrati se kući.

Tokom mjesec dana, koliko je Aco bio kod Hasana, zajedno su pili, jeli i provodili dane ispunjene strahom, pucnjevima. Ljudi su ginuli, među njima je bilo i djece. U to vrijeme nije bilo baš jednostavno čuvati vojnika JNA. Međutim, uspjeli su u tome.

Danas, 23 godine nakon, Hasan se za Anadoliju prisjeća događaja i svog prijatelja Ace. Kako kaže, tog 3. maja 1992. godine, kada je komanda na čelu sa generalom Milutinom Kukanjcem izlazila iz Sarajeva, nalazio se u Dobrovoljačkoj ulici.

Komšije ga primile

“U jednom trenutku sam vidio da vojnici i starješine izlaze iz vozila i da ta vozila idu u drugom pravcu. Tačnije, to su uzimali naši borci Armije BiH i odvozili u drugom pravcu. Svi koji su bili u vozilima ostajali su na trotoaru. Bili su bez vozila i praktično su bili zarobljeni. Kada je kolona ponovo krenula, oni koji nisu imali prevozna sredstva, ostajali su. Mi smo njih kao zarobljenike poveli prema FIS-u. Poznavao sam dosta vojnika i starješina. U jednom trenutku sam ugledao vojnika koji je bio moj dobar drug iz armije koju sam služio kao civil”, prisjetio se Hasan trenutka kada je ugledao Acu među srpskim vojnicima.

Ugledao je vojnika i tada je samo razmišljao kako da ga spasi, kako da ga izvuče iz kolone. Sjetio se da mu je Aco pomogao kada je bježao iz JNA. Obratio mu se tada i on je rekao da shvata da on mora da ide isto tako kao što on mora da ostane.

“Mi smo se izgrlili. U tom trenutku sam se sjetio da sam jednim kanalom i ja pobjegao iz armije. Tada sam mu prišao otpozadi, udario ga nogom i kada me pogledao rekao sam mu: Šuti, dok sam ja ovdje, ostat ćeš živ. Držao sam ga na oku, sve dok nismo došli do FIS-a.”

Prilikom dolaska do FIS-a, Hasan je zamolio komandanta da ga povede sa sobom. Upitali su Acu da li želi da ostane u FIS-u ili ide sa Hasanom. Pristao je da ide sa svojim drugom iz vojske.

“Nakon toga sam pokucao na vrata prvog stana i zamolio jednu gospođu da mi da neke pantalone i košulju da se presvuče, jer je bio u uniformi i morali smo doći do moje kuće. Kuća se nalazila na Sedreniku i već su bile barikade. Tada sam mu rekao da se zove Mirsad, a ne Aco kako bi bezbjedno došli do kuće. Moja porodica ga je primila i kod mene je bio mjesec dana”, prisjeća se Hasan 3. maja 1992. godine.

Srećom, i komšije su ga dobro primile, hranili, oblačili…

Emotivan susret

“Ginuli su ljudi, a ja sam hranio srpskog vojnika. Tada su telefonske veze radile s vremena na vrijeme. Nazvao sam jednog komšiju koji je živio malo dalje od moje kuće, Mirka, i rekao sam mu da imam jednog srpskog vojnika, pa da li ima kakve šanse da mu ga prebacim, jer se bojim za njegov život. Dogovoreno je da prebacim na Špicastu stijenu, da će Mirko tamo biti i da ga prebacimo na drugu stranu. To je uradio moj otac. On ga je odveo i predao ga”, ispričao je Hasan.

Ističe da “duguje veliku zahvalnost komšijama što im nisu naudili”.

“Teško je objasniti da ginu ljudi, a tu je jedan srpski vojnik. Pazili su ga. Niko ga nije prijeko pogledao. Nije se nalazio u podrumu, nije bio sakriven, nalazio se u njihovom društvu”, naglasio je Hasan.

“Ponovo smo se vidjeli 16 godina nakon tog događaja. To je bio strašno emotivan susret. Plakao je i on i ja. Tada je ostao još dva dana u Sarajevu da obiđe sve te komšije. Ostao je da se zahvali svim ljudima”, dodao je Hasan.

Hilmija Kozica je bio jedan od Hasanovih komšija koji su pomagali Acu. On mu je davao odjeću, jer mu je jedino njegova odgovarala.

“U to vrijeme sam mogao pomoći, jer mu je odgovarala moja odjeća. Moja odjeća mu je odgovarala i ja sam ga obukao. Pazili smo ga ono vrijeme koliko je bio kod nas i uz nas. Jedno vrijeme je sa mnom obilazio i gledao gdje su bili rovovi i linije. Kasnije je predat. Bilo je jako nezgodno u to vrijeme dovesti jednog takvog vojnika ovdje gdje nema nijedne srpske kuće. Tako da su i komšije izašle ususret, jer niko nije pravio probleme ni bunio se”, ispričao je Hilmija za AA.

Kako kaže, to je bilo tako, jer su se svi u komšiluku slagali dobro i prije rata.

“U našem naselju ne postoji skoro nijedna kuća u kojoj neko nije poginuo ili ranjen. Pucali su na nas sa Špicaste stijene. Tu je bio i rezervoar za vodu, kroz šumu se ovdje prolazilo i na liniju”, dodao je Hilmija.

Ne možemo svi biti isti

Hilmija je oko 16 puta bio na nišanu srpskih vojnika.

“Ne možemo svi biti isti, nisu ni svi Srbi isti. Ni jedna, ni druga strana”, poručio je.

Svi koji su bili zarobljeni s Acom pušteni su nakon par dana. Hasan dodaje da su svi izašli sutradan, drugi ili treći dan, a jedino je Aco prošao najgore, jer je ostao mjesec kod njega. Međutim, dodaje, ko je mogao znati da će se tako sve odigrati.

Inače, kolona vojnih vozila JNA je, napuštajući Sarajevo, 3. maja 1992. godine, krenula iz kasarne na Bistriku u kojoj se nalazila komanda tadašnje Druge vojne oblasti JNA. Izlazak ove kolone iz grada prethodno je dogovoren u zamjenu za puštanje na slobodu dan ranije na aerodromu u Sarajevu kidnapovanog i zatočenog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije izetbegovića, koji je zarobljen od strane JNA dok se vraćao sa mirovnih pregovora u Lisabonu.

U okršaju branitelja Sarajeva i pripadnika bivše JNA u tadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici, prema podacima Tužilaštva BiH, smrtno je stradalo sedam, a ranjeno 14 osoba.

U jednom od posljednjih intervjua prije smrti 2002. godine, general Milutin Kukanjac, tadašnji komandant Druge vojne oblasti JNA, koji je i naredio povlačenje JNA iz Sarajeva, potvrdio je da je u Dobrovoljačkoj, 3. maja 1992, stradalo šest osoba.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je u januaru 2012. godine obustavilo istragu protiv 14 osoba za slučaj “Dobrovoljačka”. Među njima su bili penzionisani general Armije RBiH Jovan Divjak i ratni član Predsjedništva RBiH Ejup Ganić. O slučaju “Dobrovoljačka” stav je dao i Haški sud, koji je ustanovio kako je kolona JNA u Dobrovoljačkoj ulici bila “legitimna vojna meta”.

Izvor: Agencije