Kako je Donald Trump izgubio Balkan

Diplomatija “ne vidimo zlo”, koju provodi američka administracija Donalda Trumpa na Zapadnom Balkanu, proizvela je opasan rasplet događaja u regiji, piše za Foreign Policy Edward P. Joseph, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu “Johns Hopkins”, koji je više od deset godina radio na Balkanu, u sklopu američke vojske te kao zamjenik šefa OSCE misije na Kosovu.

“Na Balkanu glas supersile vrijedi mnogo. Arogantne riječi američkog državnog sekretara Jamesa Bakera u junu 1991. godine – ‘U toj borbi nemamo psa’ – pomogle su da se pokrene nasilno raspadanje Jugoslavije. Slična dinamika dešava se danas”, piše Joseph.

Dodaje da je ekonomska agenda “ne vidimo zlo” Trumpove administracije doprinijela najvećem pogoršanju odnosa od kako su ratovi u regiji završili prije dva desetljeća.

Administracija se, prema njegovim riječim, hvali da je Trump uspio “okrenuti ploču” na Balkanu sa svojim fokusom na ekonomiju i odbacivanjem političkog angažmana.

Joseph se slaže s ovim te dodaje da zbog toga sada šest zemalja – Srbija, Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Bugarska i Sjeverna Makedonija – prolazi kroz opasne nivoe međuetničkih napetosti.

Bugarski ataci na Sjevernu Makedoniju

“U posljednjem živopisnom primjeru, visoki američki zvaničnici su ovog mjeseca nenamjerno ohrabrili jednu članicu NATO-a, Bugarsku, da prijeti vojnom intervencijom drugoj članici, Sjevernoj Makedoniji. Američki ministar odbrane Mark Esper 6. oktobra se susreo s bugarskim kolegom Krasimirom Karakačanovim, oštrim nacionalistom s dugom listom provokacija prema susjednoj Sjevernoj Makedoniji. Prošlog mjeseca, usljed pritiska njegove vlade, Karakačanov je ponovio prijetnju Sofije da će blokirati dugo odgađane pregovore Skoplja za članstvo u Evropskoj uniji, što je stub u transatlantskoj strategiji da se stabilizira Balkan.”

Umjesto pritiska zbog ovih provokacija, dodaje Joseph, bugarski ministar je nagrađen viskijem i pohvalom u Washingtonu, dok su zvaničnici pregovarali o desetogodišnjoj “mapi puta za odbrambenu saradnju” i prodaju osam borbenih aviona F-16. Ovo je popraćeno posjetom visokog zvaničnika State Departmenta Clarka Coopera Bugarskoj 20. oktobra, gdje je izrazio “zahvalnost SAD-a Bugarskoj za njenu posvećenost Alijansi”.

Dva dana kasnije Karakačanov je šokirao regiju otvoreno prijeteći da će poslati bugarsku vojsku u Sjevernu Makedoniju, tvrdeći da Skoplje prijeti “teritorijalnom integritetu Bugarske”.

“Ne samo da Trumpova administracija nije poslala nikakav značajan signal prije ovoga, već SAD nije rekao mnogo ni nakon eskalacije. Ostalo je na ministrici odbrane Sjeverne Makedonije Radmili Šekerinskoj da izda prikladan, dostojanstven odgovor: ‘Bugarska je članica NATO-a, i mi smo članica NATO-a, ovo nije način na koje članice Saveza komuniciraju ili bi trebale komunicirati.’ Šutnja SAD-a nema opravdanja… Američka prodaja aviona F-16 Bugarskoj nije izgovor za Esperovu šutnju, ili onu koja dolazi od njegovih kolega u State Departmentu”, piše Joseph.

Kako je ublažen pritisak na Beograd

Također, Sofija je prošle sedmice blokirala ulazak Skoplja u Frontex, evropsku agenciju za upravljanjem granica, čime je oslabila sposobnost Sjeverne Makedonije da zaustavi ilegalne migracije na granici s Bugarskom.

Kao i u slučaju Bugarske, Trumpova kratkovidna diplomatija dovela je do druge opasne šutnje, ovaj put u slučaju Srbije, smatra Joseph.

Na sastanku u Bijeloj kući između Srbije i Kosova 4. septembra, predsjednik SAD-a je pohvalio sporazum između dvije strane kao “historijski” i “veliki napredak”, zbog čega je Trump na okupljanjima nakon toga govorio da zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, s ozbirom da je njegova inicijativa “zaustavila masovna ubijanja između Srbije i Kosova”.

Međutim, piše Joseph, fokus Trumpa i njegove administracije na ekonomska pitanja ima tri posljedice, a prva je da je dogovor o “ekonomskoj normalizaciji” ublažio pritisak na Beograd.

“Učestvujući u inicijativi Bijele kuće, autokratski predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, još jedan oštri nacionalista, popravio je svoj imidž bez pritiska da napravi značajan ustupak svom oponentu. Trumpov specijalni izaslanik za Srbiju i Kosovo Richard Grenell stalno je naglašavao da je Washington fokusiran na ekonomske dogovore te da će se okrenuti esencijalnim pitanjima međusobnog priznanja (koje Vučić želi izbjeći) nakon što se provedu ekonomske mjere. Kao što se moglo predvidjeti, dijalog Srbije i Kosova pod vodstvom Evropske unije – koji se odvija oko teških političkih pitanja – posrnuo je. Ovo je pogotovo problem za izolirano, nepriznato Kosovo, jer se, pod pritiskom SAD-a, odreklo prava da aplicira na članstvo u međunarodnim organizacijama.”

Vulinovi uvredljivi epitete za Albance

Druga stvar je da, zbog toga što Trumpova administracija toliko ulaže u imidž uspjeha, Beograd, kao i Sofija, zna da može promovirati svoj nacionalizam bez straha od američkog odgovora. U iskalkuliranim provokacijama, ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin nekoliko je puta upotrijebio veoma uvredljive epitete za Albance u svojim zvaničnim komunikacijama. Tadašnji ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izdao je prijetnju protiv Srba koji pomažu u identificiranju nestalih osoba u procesu koji vodi EU, odnosno ljudi ubijenih tokom 90-tih na koje se Trump referira.

“Kao mafijaš, Dačić je upitao televizijske gledatelje prijeteći: ‘Šta ćemo uraditi sa Srbima koji pokazuju Albancima gdje su tijela zakopana?'”

Na ovo su američki zvaničnici ostali nijemi, ali je reakcija iz Prištine bila oštra.

Na kraju, zato što je administracija već proglasila trenutni uspjeh, zažmirila je na obaveze Srbije. U nekoliko dana od potpisivanja u Bijeloj kući, zvaničnici Srbije okrenuli su leđa zabrani korištenja 5G opreme od “nepovjerljivih prodvača”, u prevodu od Huaweija. U samo dvije sedmice premijerka Srbije Ana Brnabić otvorila je inovacijski i razvojni centar Huaweija u Beogradu, hvaleći kompaniju kao “jednu o naših najvećih i najboljih partnera” u “digitalnoj transformaciji naše ekonomije” u 5G tehnologiji i više od toga.

U međuvremenu Kina nastavlja širiti odnose sa Srbijom, evropskim “sidrom” Pekinga, a ministar odbrane Vulin nedavno je prisustvovao vježbi tek kupljenih kineskih dronova.

Vučić je ovog mjeseca obećao ruskom amabsadoru da će gasovod biti završen ove godine, između ostalih projekata u energetskoj sferi, što je u suprotnosti obećanju datom Bijeloj kući o diversifikaciji energetskih zaliha.

“Nakon što je primio ponižavajući ukor zbog svoje servilnosti u Bijeloj kući, Vučić je morao izrecitirati pokornu listu obećanja Kremlju, uključujući to da se Srbija nikada neće priključiti NATO-u, nikada neće promijeniti svoje pogled na NATO bombardiranje Srbije 1999. godine, nikada neće nametnuti sankcije Rusiji te da će nastaviti prijateljsku i nezavisnu politiku prema Rusiji uprkos kritikama EU-a. Vučić je pokrenuo pravni proces za otvaranje misije ruskog ministarstva odbrane u Beogradu, produbljavajući vojne veze s Moskvom.”

Hibridna kampanja u Crnoj Gori

Veliko iznenađenje administracije bilo je uključivanje Izraela u dogovor, što bi moglo približiti Izraelce s Albancima i Srbima, ali ne i Srbe i Albance.

Izrael nema ambiciju niti sposobnost pomiriti dvije strane, ističe Joseph.

“Ukratko, nema znakova da je ova diplomatija uradila išta po pitanju rastućih odnosa Srbija s Kinom ili njene dugogodišnje ovisnosti o Rusiji… I zaista, Moskva i Beograd su likovali nad izbornim rezultatima u Crnoj Gori krajem augusta, na kojima su pobijedili proruske, prosrpske i anti-NATO snage.”

Američki zvaničnici su uveliko ignorirali izvještaj State Departmenta iz juna u kojem se navodi zabrinutost analitičara i Vlade Crne Gore zbog “koordinirane kampanje dezinformacija, propagande i provokacija, od kojih neke dolaze iz trećih zemalja, pokušavajući pojačati etnonacionalističke podjele i isprovocirati konflikte kroz proteste”.

“S hibridnom kampanjom dezinformacija, koju su neki analitičari uporedili s ruskim miješanjem u američke izbore 2016. godine, srpski i ruski faktori su teško utjecali na predizborne narative i zaoštrili polarizaciju uoči crnogorskih izbora. Dok su sprski botovi širili lažne vijesti na društvenim mrežama, ruski mediji su promovirali borbu Srpske pravoslavne crkve protiv novog zakona crnogorske Vlade o imovini religijskih zajednica. Kada su sveštenici SPC-a odbili da se poštuju COVID-19 restrikcije, Moskva je stala uz sveštenike, navodeći da se radi o antikršćanskoj propagandi. Kroz ovu kamapnju, koja je trajala mjesecima, Trumpova administracija je bila zadovoljna, ne prozivajući Srbiju i Rusiju zbog miješanja.”

Nakon izbora, piše Joseph, “srpski nacionalisti” napali su Bošnjake te ispisivali grafite koji slave genocid počinjen u Srebrenici.

U susjednoj Bosni i Hercegovini su se međuetnički odnosi nastavili pogoršavati. Svjestan američke nezainteresiranosti, lider bosanskih Srba Milorad Dodik, klijent Moskve i Beograda, zaoštrio je prijetnju da će odvojiti bh. entitet Republika Srpska od države Bosne i Hercegovine.

Nije upozoren ni zbog tvrdnji da će priznanje Kosova značiti i da se Republika Srpska mora priznati.

Tenzije prijete novim sukobima

Joseph smatra da se balkanske zemlje suočavaju s krizom zbog odlaska stanovništva, dok političke tenzije prijete ponovnim pokretanjem sukoba, što znači kraj ekonomskih reformi, stranih investicija i novih poslova.

Ekonomija može dati samo dio odgovora na to kako poboljšati regionalnu integraciju, normalizaciju odnosa i prijem zemalja u EU.

“Čak i incijativa ‘mini Schengen’, koja se navodi u Trumpovom ekonomskom dogovoru – kojom se žele smanjiti barijere kako bi se ubrzao protok ljudi, robe, usluga i kapitala – donosi komplikacije. Manje zemlje s velikim trgovinskim deficitom kao Kosovo brinu se da će to zapečatiti dominaciju veće ekonomije Srbije.”

Joseph na kraju teksta ističe da je EU obećala devet milijardi eura za razvoj, modernijzaciju i povezivanje ekonomija Jugoistočne Evrope.

“Posao Washingtona nije da nadmaši EU brzim, neiskordiniranim projektima, koji bi mogli završiti samo trošenjem novca građana. Ključna uloga Amerike je da ima stalni glas autoriteta, principijalnosti i hitnosti, osiguravajući da ni evrospke ni balkanske prijestolnice, kao što su Sofija i Beograd, ne odlutaju od teških zadataka rješavanja regionalnih političkih sporova.”

Izvor: Agencije