Kako je dječak Haso Hasanović pobjegao sa strijeljanja u Kravici

Dječak je brutalne likvidacije gledao svojim očima (EPA)

Izvor pored kuće još žubori. I ptice cvrkuću. Čini se, kao nikada prije. U avliji Hasanovića, zaronjenoj u srebreničko zelenilo, rodilo je i voće. Neobična je tišina u Lehovićima, mjestu nedaleko od Potočara. U bajkovitim predjelima dječiji glasovi sve manje se čuju.

Tišina je i u malinjaku ispod kuće. Tišina koja krije bol. Pogledom sa makadamskog puta posmatramo Hasu dok pažljivo ubire plodove maline. Ponosno ih pokazuje i nudi gostima, baš onako “velikog srca”, kako to narod Podrinja uvijek i čini. Reći će nam kasnije da prodajom malina zarađuje hljeb za svoju porodicu.

Haso Hasanović, čovjek čiji je životni pakao temelj najvažnijih presuda u našoj historiji

“A kod onog gore izvora smo se rastali”, govori nam Haso dok sjedimo u hladu između dva reda malina, započinjući prvi put kompletnu ispovijest o jednom od najvažnijih svjedočanstava o genocidu.

Pad Srebrenice

Bili su Hasanovići sretna porodica. Babo Edhem i majka Saliha su se borili da školuju i na pravi put izvedu svoje maksume – Hasu, njegovog brata i sestru. Sve do 1992. godine. Tada za ovu porodicu, ali i sve Bošnjake Podrinja, počinju najteži dani.

“Živjeli smo u vrlo teškim uslovima, bez hrane. Preživljavali smo od onoga što posijemo.”

U Lehovićima su preživljavali sve do pada Srebrenice. Tada je, pored izvora što žubori, uslijedio rastanak 10. jula 1995. godine.

Put do Lehovića

“Razmišljali smo da li da idem s majkom u Potočare, ili da idem s ocem preko šume. Onda je neko kazao da odvajaju mušku djecu u Potočarima. Kod ove vode smo se rastali s majkom, bratom i sestrom”, prisjeća se Haso.

“Tu se cijelo selo rastajalo”, dodaje on.

Tada 16-godišnji dječak, zajedno s babom, hiljadama komšija i sugrađana, iz mjesta Jaglići kreće na put koji ledi krv u žilama. Julski pakao je započeo nakon kraćeg pješačenja, u mjestu Buljim, kada je napadnuta kolona. Uprkos zasjedama, kolona je nastavila put.

“Tako je bilo sve do pada Bukve. Sjedili smo. Kolona je bila zaustavljena. Odjednom je počelo da puca sa svih strana, da ječi, da huči… Nismo znali šta se dešava. Onda je pala Bukva. Noć je bila. Nastala je vriska. Tada sam se izgubio”, priča Haso.

Krenuo je da bježi, a potom je udario glavom o drvo. Pao je u nesvijest.

“Ne znam koliko sam bio bez svijesti. Kada sam se probudio, nije nikoga bilo. Bila je noć. Oko mene su bili samo mrtvi i ranjenici, koji su tražili pomoć. Okretao sam tijela, dozivao sam babu, ali niko se nije odazivao”, govori Haso drhtavim glasom.

Brutalne likvidacije u Kravici

Nastavio se kretati kroz šumu i stigao je do puta. Nakon stotinjak metara, zarobila su ga četiri srpska vojnika. To se desilo, sjeća se, u šumi iznad zemljoradničke zadruge u Kravici.

“Svezali su mi ruke i doveli do magacina, koji je bio pun zarobljenika. Ljude koje su dovodili redali su ispred magacina, jer nije bilo mjesta unutra. Ujutro su izvodili po 10-15 ljudi i strijeljali ispred magacina. Tako su radili više puta dok sam ja bio tu”, svjedoči Haso o stravičnim događajima iz jula 1995. godine.

Tokom strijeljanja dječak se nalazio ispred zadruge u Kravici. Brutalne likvidacije je gledao svojim očima. Svi ostali koji su dovođeni boravili su ispred nekadašnje zadruge.

“Čekali smo ispred dok nisu ispraznili magacin, dok nisu poubijali ljude koji su bili unutra, kako bi druge mogli smjestiti tamo. Govorili su nam: ‘Ovako isto vas čeka, samo dok dođe red na vas'”, priča Haso.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Dok suze naviru, dodaje kako je u ovu stravičnu sliku ostao urezan još jedan ožiljak. Ispred zadruge je vidio svog školskog druga Nermina. Stajao je uplašen i izgubljen. Čekao je smrt.

“Dolazi jedan srpski vojnik i rafalno mu puca po nogama. Dijete pade, počne plakati i puštati krike. Dođoše dvojica vojnika i odnesoše ga iza hangara. I nikada se više nije pojavio”, sjeća se Haso ubistva svog druga iz školskih klupa.

U hororu ispred zemljoradničke zadruge u Kravici potom je uslijedio događaj koji je velikim dijelom odredio njegovu sudbinu i ostavio još jedan stravičan ožiljak. Prišao mu je vojnik u crnom odijelu, dao flašu i rekao da ide donijeti vode, koja se nalazila iza zadruge.

“Kada sam tamo došao, vidio sam crijevo iz kojeg ide voda. Ali, pored vode bila je djevojčica, koja je imala 15-16 godina, koja je bila tek zaklana i koja se tresla. Krv je tekla. Bila je još živa”, govori Haso.

Tada je, kaže, imao osjećaj da gubi pamet i razum. Bio je izgubljen, tražio je vodu. Izbezumljeno je gledao zaklanu djevojčicu i krv koja je tekla.

Bijeg

“I, na kraju mi je dragi Allah dao pamet. Rekao sam: ‘Šta tražiš? Šta gledaš? Što ne bježiš?’. Bacio sam flašu i počeo da bježim. Skočio sam u rijeku i preko rijeke pobjegao. Kad sam bio na livadi, počeli su da pucaju. Uspio sam da pobjegnem iz Kravice”, prepričava ovaj svjedok događaje koji su zauvijek promijenili njegov život.

Poslije bjekstva, lutao je sam dva-tri dana obližnjim šumama. Povremeno je dolazio i do rijeke, koja je bila puna mrtvih i ranjenika. Sjeća se i ranjene djevojke.

Hasanović prepričava događaje koji su zauvijek promijenili njegov život

“Pogledao sam je, a ona kaže: ‘Daj mi makar kap vode.’ Donesem vode i naspem joj u ruke, a ona se umije po licu. Ostala je tu. Bila je plava, dugu kosu imala. Imala farmer jaknu i pantole na sebi. Bilo je još nekoliko ljudi, koji su govorili: ‘Imaš li papir i olovku da zapišemo gdje su nam kosti ostale. Ti si mlad, preći ćeš.'”

Do mjesta Burnice je stigao nakon što je u šumama pronašao još jednog preživjelog. U tom mjestu su pronašli oko 500 ljudi koji su pokušavali preći na slobodnu teritoriju.

“Ništa nisam jeo dva-tri dana, od pada Bukve. Tu sam izgubio hranu koju sam ponio. U Burnicama mi je jedan čovjek dao komad hljeba. Kasnije smo u dimnjaku našli pčele i izvadili smo meda”, priča Haso, dodajući da su ubrzo srpski vojnici okružili selo sa psima, zarobili i žicom svezali sve koji su pokušali preći na slobodnu teritoriju.

“Psovali su nam majku balijsku. Rekli su: ‘Radi 500 balijaša, došlo je pola Srbije da vas hapsi.’ Vodili su nas do Konjević Polja. Jedan čovjek, koji je bio od mene metar-dva, pokušao je da pobjegne. Vojnik ga je ubio hicem u glavu”, govori jedan od najvažnijih svjedoka genocida.

Strah i neizvjesnost

Zarobljenici su natjerani da u mjestu Lolići kod Konjević Polja legnu na već ubijene zarobljenike. Uslijedila je pucnjava iznad njihovih glava, a potom i deportacija u Bratunac. Tada su Hasu i još dvoje djece izdvojili iz kolone.

“Pitali su: ‘Ima li ovdje djece?’. Ustalo je dvoje djece i ja. Jedan kaže: ‘Šta si ti ustao, ti ćeš za godinu nositi pušku?’ Ja kažem: ‘Pa i ja sam dijete.’ Komandir mu je rekao da me pusti. Rekli su da uđemo u autobus. Bio je jedan dječak iz Nove Kasabe i dvojica iz Gornjih Potočara, koji su imali osam-devet godina”, govori Haso.

U Bratuncu su Hasu i druge dječake odvojili u kasarnu, dok su ostali zarobljenici odvedeni na drugu lokaciju.

“Pitali su komandira šta će s tim zarobljenicima, a on je kazao: ‘Znate gdje se ubija, gonite u školu Vuk Karadžić'”, dodaje Haso, prisjećajući se dolaska u kasarnu.

“Bila je svinja na stolu. Jedan je odsjekao komad i ponudio mi. Rekao sam da ne mogu. On kaže: ‘Nećeš zato što je svinjsko meso, marš na spavanje, balijo!’ Zatvorili su nas u ćeliju.”

I dalje su vladali strah i neizvjesnost. Haso i zarobljeni dječaci nisu znali šta donose naredni dani. Sjeća se da je ujutro u kasarnu došao i osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, koji je ispitivao Hasu i druge dječake.

“Pitao nas je gdje je otišla vojska i šta jede vojska. Govorili smo da je vojska u šumi i da jede puževe. Okrenuo se ljutito prema svojim vojnicima i rekao: ‘Kako im ne možete ništa, imate topli obrok, a oni jedu puževe? Kako ne možete tu gamad da poubijate?’ Istjerao ih je iz kancelarije”, priča Haso, dodajući da su ih Mladić i drugi vojnici još nekoliko puta ispitivali i postavljali ista pitanja.

Dolazak na slobodnu teritoriju

Uskoro saznaju da će ići za Tuzlu. Priznaje da u tu priču nisu vjerovali, jer su svakodnevno svjedočili ubistvima. Prije polaska natjerani su da sa srpskim vojnicima igraju lopte.

“Oni su to snimali, da pokažu svijetu kako navodno oni ne ubijaju djecu. Morali smo da igramo lopte. Bili smo gladni i bosi. Sutradan je došao unproforski džip. Mislili smo da smo konačno spašeni. Sve je to bilo uredu, dok nismo krenuli prema Zvorniku. Tada su dva vojnika počela pričati i vidjeli smo da su to srpski vojnici koji su uzeli njihov džip i uniforme”, prisjeća se Haso.

Vožnja džipom niz Drinu prema Zvorniku donosi još neizvjesnosti i straha. Ispitivani su i u policijskoj stanici u Zvorniku. Traumatični dani su nastavljeni nakon što je komandir u Zvorniku pustio troje djece, a Hasu odlučio zadržati. Uslijedio je poziv iz Bratunca, nakon čega je i Haso pušten da ide prema slobodnoj teritoriji.

“Ljutito me pustio. Udario me nogom i pendrekom po leđima. Rekao mi je: ‘Da se sretnemo ponovo, ne bi otišao živ.'”

Sve mu je teže govoriti, suze su u očima kako se kroz priču približava slobodnoj teritoriji. Konačno su dovedeni do posljednje linije srpskih snaga, nedaleko od Nezuka. Za njihov dolazak niko nije znao. Pokazali su im gdje su linije Armije Bosne i Hercegovine i gdje trebaju ići.

“Počeli smo vikati: ‘Nemojte pucati, mi smo djeca iz Srebrenice, bili smo zarobljeni!’ Došli smo gore i neki ljudi su istrčali do pola livade. Nisu mogli vjerovati da su nas pustili. Počeli su da nas grle i ljube. Nisam mogao vjerovati, jer su ljudi bili u šarenim uniformama. Pomislio sam: ‘Bože dragi, opet su nas prebacili, samo drugim četnicima…'”

Potraga za porodicom

Šesnaest je dana prošlo od rastanka u Lehovićima. Haso, iako ni tada nije vjerovao, konačno je stigao na slobodnu teritoriju. Uslijedila je potraga za porodicom, koja tjera suze na oči. Haso je odvezen u bazu na Dubrave kod Živinica. U šatorima nije mogao naći svoje najmilije. Kazali su mu da je njegov amidža odveo porodicu u Tuzlu.

“Krenuo sam pješke. Nisam znao koliko je Tuzla udaljena. Stao sam na stanicu. Bio sam bos i iscrpljen. Stao je taksista i pitao gdje ću. Rekao sam da trebam u Tuzlu. Pitao je: ‘Imaš li marku?’ Nisam znao ni šta je marka. On je otišao. Sve je to gledala jedna žena, koja je imala prodavnicu. Rekla je da ću noćiti kod nje i da sutradan sa njenim sinom autobusom idem u Tuzlu”, priča Haso, koji je stigao u grad soli, novi dom za hiljade Podrinjaca.

Izašao je kod Doma zdravlja. Bio je izgubljen. Gledao je po zgradama. Nije znao gdje treba ići. Sreća mu se ipak osmjehnula kada ga je primjetio jedan čovjek koji je radio u banci. Vidio je Hasu bosog i iscrpljenog.

“On me odveo u Centar za socijalni rad. Našli su amidžinu adresu. Dovezao me autom pred zgradu. Moja sestra je pošla po hljeb u trgovinu. Niko nije znao da sam ja prešao. Kada sam se pojavio, njoj su zadrhtale ruke i ispao joj je hljeb”, plačući se prisjeća Haso.

U međuvremenu su majka i amidža otišli na Dubrave, da traže Hasu. Susret s majkom ne može ni opisati. Majka je pala u nesvijest i susret sa sinom je jedva preživjela. Bila je u komi.

“I danas me to proganja”, dodaje on.

A njegov babo Edhem ukopan je na drugoj dženazi u Potočarima. Nakon pada Bukve krenuo je prema slobodnoj teritoriji, tražeći sina po šumama. Na planini Udrč mu je rečeno da mu je sin Haso ubijen. Vratio se babo da zakopa tijelo sina. Zarobljen je i odveden u Pilicu, gdje je i ubijen. Tamo su mu i kosti pronađene.

I nakon pakla – pakao

Brišemo suze, pa Haso nastavlja priču o teškom životu poslije jula 1995. godine. Poslije pakla, opet pakao.

Porodica Hasanović je živjela u Gornjoj Tuzli, a potom i u Vozućoj. Završio je srednju školu u Tuzli. Tokom 2004. godine su se vratili u Lehoviće. Haso je svjedočio protiv Ratka Mladića u Hagu i više puta pred Sudom Bosne i Hercegovine. Njegovo svjedočenje je jedno od najvažnijih svjedočenja uopšte u sudskim procesima.

A danas…

“Gdje god pokucaš i kome kod pokucaš na vrata, svi nešto obećavaju. Zaposlit ćemo te ovdje… Sedamnaest godina čekam. Neću dozvoliti da moj sin, koji je završio srednju školu, čeka 17 godina. Poslat ću ga u svijet ako bude trebalo. Nema se više šta čekati”, ogorčen je Haso.

Pitamo ga od čega je posljednjih 17 godina hranio porodicu i školovao djecu?

“Od šume i od dnevnica. Više sam u šumi hljeba zaradio nego što je neko u firmi. Ne može više, i leđa odoše. Popušta i zdravlje. Glavni prihod mi je bio ako odem u šumu i koji metar drva prodam. Mogao sam djetetu da kupim knjigu. Znao je jedne pantole nositi po pet-šest mjeseci, i po godinu. Pa patike je znao poderati za mjesec dana na ovom našem putu. Vidjeli ste kakav je put. Dok siđe do kombija podere patike. Istina je bolna, ali se mora znati”, priča Haso o svojim povratničkim danima, uoči 25. godišnjice genocida.

Hasanović je u rodnim Lehovićima pokrenuo malinjak

Kaže da je takvo vrijeme došlo da iz jedne kuće može da radi četvero, a iz druge kuće da ne radi nijedno.

“To je žalosno i velika nepravda”, kazuje on.

Dok ustajemo i krećemo prema njegovoj kući, navodi da je malinjak, zajedno sa suprugom, pokrenuo vlastitim sredstvima. Niko mu nije pomogao. Morao je izdvojiti 900 konvertibilnih maraka (oko 450 eura) samo za navodnjavanje. Štedio je mjesecima kako bi mogao zasaditi vlastiti malinjak.

“I ovo je sve lutrija. Nikad ne znaš hoće li led sve uništiti i kolika će otkupna cijena biti.”

Jedan od najvažnijih svjedoka genocida

Ukoliko bude zapošljavanja, bit će i života i budućnosti za djecu. Ljudi sve više odlaze. U Lehovićima žive tek tri od prijeratnih 40 porodica. Iz svake kuće je neko ubijen. Ostali su “rasuti po svijetu”. 

“Evo, moje dijete završilo školu. Šta ono treba da radi? Da bere sa mnom maline i da čeka da mu ja dam marku? I pitanje je mogu li mu dati koju marku. Znači, zaposli ga i neka dijete radi. On je momak, hoće i da izađe. Dajte ljudima posao… Kada ima platu, onda može i da razmišlja šta će da kupi. Ja lično posao čekam 17 godina. Prije dva mjeseca sam poslao zahtjev i u jedan tržni centar, pa čekam da vidim šta će biti. Izgubio sam nadu.”

Loše spava, priznat će nam na odlasku. Nakon julskog pakla, mora popiti tabletu prije spavanja. Kada ispriča svoju julsku priču, nekada popije i dvije tablete prije spavanja. Niko u ovoj porodici ne radi. Njegova majka prima terapije, a injekcije su skupe.

Nemaju ni interneta. Niko neće da dođe da priključi. Dobio je televizor iz Amerike, ali ni njega ne gleda, jer mu treba transformator za struju. Uglavnom sluša radio. Ponekad dokupi interneta za tri marke, kako bi mogao pročitati vijesti.

Radost mu donose unučići i njegova kćerka, koji žive u Potočarima. Često dođu u Lehoviće. Igračke njegovih unučića su u avliji.

Sipamo ledenu vodu na izvoru što žubori i odlazimo u tišini niz loš makadamski put. U kesi su maline našeg domaćina. Najbolje maline na svijetu. U tišini svoje avlije, opasanom prelijepim potočarskim šumama, ostaju Haso i njegova porodica.

Haso, čovjek čiji je životni pakao temelj najvažnijih presuda u našoj historiji. Čovjek koji, kao niko, zaslužuje okusiti pravdu i bolji i sretniji život iznad Potočara.

Izvor: Al Jazeera