Kako je četnička propaganda ubila doktora Željka Sikoru

Tijelo, preciznije maleni fragmenti kostiju doktora Željka Sikore, Čeha po nacionalnosti, čovjeka po opredjeljenju, pronađeni su u masovnoj grobnici (EPA)

Ljetnje jutro u koncentracionom logoru Keraterm pored Prijedora. Sedmi je jun 1992. godine. Jedan kontejner, star, smrdljiv i izlizan i pored njega okrvavljeno tijelo isprebijanog muškarca. Mrtvo tijelo. Ovako bi glasila „česta“ priča u sistemu logora smrti u Krajini, koji su napravljeni za nesrbe na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Ali ovo nije obična priča.

Ubijeni čovjek se zove Željko Sikora i on ja bio liječnik. Doktor medicine i specijalizant ginekologije u prijedorskoj bolnici. Doktor Sikora je Čeh po porijeklu, čovjek, ljudina, stručnjak i humanista po određenju i opredjeljenju. I njegov leš leži na jutarnjem suncu u Keratermu tog 7. juna 1992. godine.

A kako je počelo?

Kao i sve što je imalo veze sa velikosrpskim projektom bilo gdje na teritoriji raspadajuće Jugoslavije -lažima, prevarom i propagandom.

Laži o kastriranju dječaka, uvod u elitocid

Doktora Sikoru, ljudinu koga su svi u Prijedoru znali po smijehu, po radu, trudu, po predanosti i stručnosti, Kozarski vijesnik, a potom i Radio Prijedor, optužili su da je “doktor monstrum“.

Pa, za šta je optužen?

Pazite sad, doktor Željko Sikora optužen je u navedenim medijima da je sa kolegama dr. Osmanom Mahmuljinom i dr. Mirzom Mujadžićem „izazivao abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu i kastrirao srpske muške bebe“.

Zamislite tu monstruoznost, gebelsovske produkcije četničkih fabrika medijskih laži?! Da, to su iste one fabrike, koje su hranile hipnotisane Srbe lažima kako se u Sarajevu lavovi hrane sprskom djecom, kako se u Vukovaru pletu narukvice i ogrlice od zuba ubijene srpske djece. To je ta monstruozna kuhinja, koja je jednom čovjeku, zbog „pogrešnog“ imena i przimena, tek tako napakovala najstrašniju moguću laž.

Za jednog ljekara, za jednog pravednika poput doktora Sikore, ovo je bilo nečuveno, ali u isto vrijeme, laž je bila tek uvertira za njegovu golgotu.

Željkova tetka Antonija, Tona, kako ju je odmilja zvao, sjetila se za Avaz posljednjih Željkovih riječi u prijedorskoj policiji juna 1992.

„Bio je u farmericama, plavom sakou i bordo majici, a na nogama imao patike.

– Tono moja, ja ovo ne mogu izdržati. Gurali su mi pištolj u usta da priznam. Ne znam šta?!“

Nakon toga uslijedile su torture, mučenja, mučenja i još mučenja. Dok tijelo izdrži. Pa opet premlaćivanje. I tako do smrti. A smrt je stigla tog 7. juna ‘92.

Kako se umire prirodnom smrću od premlaćivanja?

I neko bi rekao to je sve. Tek jedan ubijeni nesrbin od preko 3.200 njih u prijedorskom genocidu. Tek jedno ljudsko biće koga je velikosrpska medijska propaganda doslovno pojela i kao pseto ispljunula kraj onog kontejnera u Keratermu.

No, jedna od logorašica, sjeća se tog jutra. Stajala je iz kontejnrea, tik do tijela ubijenog doktora Sikore.

Jasno je vidjela sklupčano mrtvo tijelo, a pored stražara je bila dr. Dušanka Anđelković. Logorašica je čula njene riječi: „Evo, napisala sam da je umro prirodnom smrću“.

I tako je sraman čin klevetanja i ubistva jednog prijedorskog ljekara završen. Nevin čovjek, liječnik, koji je donosio na svijet prijedorsku djecu, prvo je optužen za izazivanje pobačaja i kastriranje muške djece, pa je premlaćivan, pa ubijen, pa je na koncu njegova smrt proglašena ”prirodnom“. Od strane doktorke.

Nikada nikakvih podataka ni dokaza o abortusima, o kastriranim dječacima. Do dan danas. A i kako bi bilo, kada je riječ o gnusnim lažima.

Eto, to je Prijedor kakav je bio, ali i kakav je danas. Jer danas, 28 godina nakon sramnog ubistva mladog doktora Željka Sikore, vlasti i mediji u ovom gradu, sramno šute. Bez trunke empatije, bez želje da se makar mrtav čovjek rehabilituje. Željko iza sebe nije ostavio potomstvo, ubijen je sa 35 godina i njegovom smrću ta loza prijedorskih Čeha, zauvijek je ugušena. Zaludna je bila borba Željkovog oca i majke, Ivana i Danice da makar u smrti povrate dignitet ubijenom djetetu.

Umrli su 2009. ili bolje reći presvisli od bola, a svi zajedno su sharanjeni u porodičnoj gobnici u Požegi.

Čovjek koji bi se i mravu sklonio s puta

A kakav je bio „monstrum“ doktor Željko Sikora, možda najbolje svjedoče riječi njegove studentske ljubavi doktorice Danijele Tomić, koja je za Kozarac.ba rekla:

„Kad sam čula za sve te nevjerovatne optužbe i konstrukcije o ‘doktoru monstrumu’ koje normalan um ne može da prihvati, zanijemila sam. Željko je bio toliko neiskvaren da, valjda, ne postoji čovjek na Zemljinoj kugli poput njega. On bi se i mravu, onako krupan, sklonio s puta.“

Eto, takvog ste čovjeka ubili, monstrumi! I niste ga tek ubili. Prvo ste oklevetali najstrašnije ljekara, pa ste ga mučili, pa ubili, pa lažirali uzrok smrti i nikad rehabilitovali. Eto, to je realnost Prijedora, tada i sada.

Za one koji traže faktografiju, tijelo, preciznije maleni fragmenti kostiju doktora Željka Sikore, Čeha po nacionalnosti, čovjeka po opredjeljenju, pronađeni su u masovnoj grobnici Jakarina Kosa.

A njegove ubice ili njegov ubica? Naravski, niko nikada nije odgovarao za smrt Željka Sikore. I ti neljudi ili taj nečovjek, najvjerovatnije se i danas kreće sasvim slobodno po Prijedoru i okolini.

Svi naši Gebelsi

A što se tiče propagande, ima jedan sjajan citat Marka Kopića u beogradskom „Peščaniku“, koji za Gebelsa kaže:

“U Goebbelsovom razmišljanju postoji samo svijet simbiotičkog jedinstva pod nebom totalne ideje i svijet neprijatelja. Pluralitet, različitost, drugi u svojoj drugosti za njega je nepodnošljiva prijetnja. Ono što izmiče simbiotičkom jedinstvu, zato što se razlikuje, mora se negirati. Uništiti. Prvo u mišljenju, potom i na djelu. I tako je započelo jedno od zlodjela 20. vijeka.“ (Mario Kopić, Izbavljenje po Goebbelsu, Peščanik, 2010.) 

E to ništenje, drugog i drugačijeg je osnova fašiozma. U ovom slučaju srpskog fašizma. To ništenje je bilo imperativ, koji je natjerao lokalne medije da osobu koja spasava ljudska bića, pretvori prvo u monstruma, pa ga onda uništi. Prvo u mišljenju, pa u djelu i na kraju biološki.

Da se ne zaboravi! 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera