Kako je Andrić doživio Nobelovu nagradu

Andrić je nekoliko godina zaredom bio kandidat za Nobela

Deseti decembar, godina 1961. Koncertna dvorana u centru Štokholma, u kojoj se, po tradiciji, uručuju Nobelove nagrade.

“Moja domovina je zaista ‘mala zemlja među svetovima’, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore i to upravo u vreme kada je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet… Vaše priznanje jednom književniku te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom području: stoga nas ono obavezuje na zahvalnost i ja sam srećan što vam u ovom trenutku i sa ovog mesta, ne samo u svoje ime, nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim”.

Ovo je dio kazivanja koje je Nobelovac Ivo Andrić izgovorio u Koncertnoj dvorani u Štokholmu. Sve je bilo kako i dolikuje trenutku: i otmjeni skup, i otmjeni Andrić, na čijem licu nije moglo da se primijeti veliko uzbuđenje, koje ga je, kako je kasnije priznao, pratilo tokom boravka u Švedskoj.

Andrić je u Štokholm stigao 9. decembra, u pratnji supruge Milice i mnogobrojnih novinara i snimatelja. Svo vrijeme je bio pod reflektorima javnosti i to je ono što mu je, kako je kasnije priznao, najviše i smetalo. Jedva je čekao da se na taj trenutak njegovog života navuče zastor, kako bi mogao da se vrati svakodnevici.

“Nekim ljudima publicitet godi, ali mene i od same pomisli na to spopadne strah… Ja sam posve bio propao. A kako i ne bih od onolike trke i novinara. Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam u pitanju bio samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu. Videvši kako sam ubledeo, prijatelji su mi govorili: ti kao da ideš u aps, a ne po Nobelovu nagradu”, ispričao je kasnije Andrić.

Najveće priznanje za pisanje koje poznaje svet – zlatnu medalju, povelju i ček na više od milion dolara – Andriću je uručio tadašnji kralj Gustav Adolf VI. U Koncertnoj dvorani bili su premijer Tage Erlander i član Švedske akademije dr Andreas Esterling…

Andrić je nekoliko godina zaredom bio kandidat za Nobela. Vijest da se njegovo ime našlo na listi besmrtnika obišla je svijet 26. oktobra u 13.05 časova. Agencije su se utrkivale: Ivo Andrić je ove godine dobio Nobelovu nagradu kao priznanje za epsku snagu kojom je prikazao motive i sudbine iz historije jednoga naroda.

Andrić se tog lijepog jesenjeg dana, kao i obično, zatekao u šetnji u Beogradu. Kada se vratio kući na ručak, dočekala ga je grupa novinara, pisaca, prijatelji. U početku nije povjerovao. Bio je zbunjen, kao dijete, iako mu je tada bilo 69 godina, piše Tanjug.

“Najiskrenije vam kažem, nisam ovo očekivao. Veoma sam uzbuđen i iznenađen. U prvom trenutku nisam poverovao da sam zaista dobio ovo visoko priznanje, visoko za mene i za jugoslovensku literaturu uopšte”, izjavio je tada Andrić.

Znam, govorio je, da nagrada može pripasti jednom čoveku… A čast koju ona čini proširujem na celu moju zemlju i na sve njene narode, govorio je tada Andrić.

I u tim trenucima nije mogao da zaboravi svoje ishodište, o kome je inače često govorio i pisao.

“Moja je želja da se ova sredstva (od Nobelove nagrade) upotrebe za unapređenje narodnih biblioteka u Bosni i Hercegovini.”

Kada su ga znatiželjni novinari upitali šta namerava da radi sada kada je postao slavan, bogat, kad se sve ovo završi, on je odgovorio da jedva čeka da se vrati svom jednostavnom životu: pisanju.

“Radni dan je za mene najveći praznik”, odgovorio je nobelovac.

Izvor: Agencije