Kako je Aluminij srušio ‘lik i djelo’ Dragana Čovića

Dragan Čović se hvali kako njemu treba zahvaliti što je Aluminij zadnje mjesece uopće radio, piše autor (Al Jazeera)

Između izjava kako “smo mi iscrpili sve mogućnosti” i najave da se ide u sanaciju, da “Dragan nikog nije zaposlio”, da su “isisani milijuni” i da će “netko odgovarati”, dogodilo se samo gašenje Aluminija i do sada neviđeni bunt pred središnjicom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, stranke Dragana Čovića. Unatoč prvotnim dizanjem ruku i predajom, uz riječi da je sve iscrpljeno, uz najave da dolazi “utakmica u kojoj bi netko želio igrati upravo preko leđa radnika”, Čović je, nakon prvog većeg bunta upućenoj njegovoj stranci od vlastitog biračkog tijela, preuzeo odgovornost samo jer nije znao što se to u Aluminiju događa.

U međuvremenu, od ljudi iz Čovićeve stranke, koja ima ozbiljnih problema s kriznim komuniciranjem na svim razinama, stigle su poruke kako oni stoje uz Vladu entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, koja je “poduzimala uzaludne poteze”, ali da je “sve vodilo ka gašenju Aluminija”. Ministrica financija Jelka Milićević, dopremijerka u Vladi Federacije, koja je i iz (vrha) stranke i iz tvornice označavana kao krivac za gašenje, rekla je kako se sve radilo kako bi “pripremili ljude u Aluminiju da je takvo nešto neizbježno”.

I neizbježno se, a to su valjda znali svi mogući vrhovi, ma koliko bili daleko od prekidača i neizvjesne mostarske noći, dogodilo. Aluminij je ugašen, a nakon bunta, zbog kojeg su neki dobili jezikovu juhu, a nejako hrvatsko tijelo je još jednom puklo, priča je okrenuta. Dodatno ulje na nikad ugašenu vatru i sol na gašenjem pogona upaljenu ranu dolijevali su, neshvatljivo nekažnjivi, pogani mediji, koji su navijali za pad i likovali nad jadom tisuća obitelji koje nisu ni bolje ni gore jadna od svih drugih jadnih obitelji u Bosni i Hercegovini. Dočekala su zubata pera, pa su se sa svih strana kezili zubi kako bi se srušili “lik i djelo”, a da se istinom zagrebu svi razlozi Aluminijeva mraka.

Sve preko leđa jadnih radnika

I upravo je to pogodovalo da se opet jedna priča o brojevima koji su curili zapetlja u politiku i gledamo utakmicu baš onako kako ju je Čović najavio. Politkom preko leđa radnika, koji su, unatoč brižno biranim riječima o zbrinjavanju, već počeli dizati sidro, jer nemaju vremena da se nađu krivci. Ako se oni pravi i nađu. Priča je, naravno, okrenuta na politiku, gdje se Čović, baš kao i svi oni što su zaduženi za sve naše brige, najbolje snalazi. Četveročlani bunt i (privremeno) istupanje stranaka iz Hrvatskog narodnog sabora zbog Aluminija, ali i zbog Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, protumačen je kao buđenje hrvatskog platformaštva i grbljenje političkih ciljeva preko leđa jadnih radnika.

Polibotovi su pod tekstovima o Aluminiju plasirali priče o prosvjedima pijanih ljudi iz drugih gradova i otkrivali politiku iza organizacije. No, činjenica je da HDZ BiH, kojem – a tako kažu izborni rezultati, vjerovali im ili ne – hrvatski narod najviše vjeruje, nikada do sada nije doživio da biračko tijelo i oni koji žive od tog tijela skandira o lopovluku pred zgradom. I da se čelnik jedne stranke u svoju središnjicu provlači kroz kordon policije, pod sloganom Zajedništvo, i to na stražnji ulaz. Težinu tome buntu, kojega sada iz HDZ-a BiH vješto tope, daje i činjenica da je slična masa branila stranku goloruka od SFOR-ovih tenkova u neka druga vremena, dok se povjerenja još imalo.

U prvom službenom obraćanju nakon mraka, najavljeni su ozbiljni obračuni s krivcima. Počele su se izvlačiti izjave, izlistavati papiri, iz arhiva oživljavati stare priče, na koje nitko nije reagirao. Ni opozicija – kad je bila opozicija, ni vlast – kad je preuzela vlast, koje je valjda i tada, kao što zna sada, znala tko je kriv. Nije se, očito je, reagiralo na brojne negativne stvari iz Aluminijeve poslijeratne povijesti. Čak se, a to vjerojatno biti nedokazivo i nikada raščišćeno, još dublje guralo ruke u džepove ugašenog diva. Ne reagira se ni sada, ni na najavljene istrage, ali ni onih pet slučajeva gdje su “predmeti već ranije završeni te su o njihovom ishodu upoznati podnositelji prijave i oštećeni”. Javnost bi, valjda, trebala, također, znati je li pala ijedna glava u predmetima koji se igrao i njihovim novcem.

Uzvišeni ciljevi i golemi apetiti

Čović je rekao kako bi se, ako bi se zahvaljivalo, trebalo njemu zahvaliti što je Aluminij zadnje mjesece uopće radio. Znači li to da je ipak već tada trebalo spašavati Aluminij i da je, nakon što su ga zivkali, shvatio da su se iscrpile sve mogućnosti? Očito je da nećemo tako lako otkriti tko je sve što znao o Aluminiju. Iskreno, pomalo je nevjerojatno da tako bitan igrač na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, ali i regije, ne zna što se događa u najvećem poduzeću na jugu. A Čović to tvrdi i kaže kako je njegova krivnja što se nije više zanimao.

Potom je, da bi okretanje priče dobilo najbolji zaokret, najavljena vrlo stroža politika kad je u pitanju odnos s koalicijskim partnerima, formiranje vlasti i koračanje svim onim putevima na kojima već godinama, bez obzira na pozicije i opozicije, tapkamo na mjestu. Dok nam životi, poput onih aluminijskih, brzim koracima bježe. No, kako je besmisleno analizirati brojke, jer vidjeli smo da se godine zatvora u nekoliko dana mijenjaju u oslobađajuće presude, tako je zamarajuće i okretanje priče sa života na imaginarne ciljeve.

Mostarski Aluminij pokazao je, kao mnogi prije njega, kako stradavaju uzvišeni ciljevi kad se apetiti otvore i kad poraste broj usta koja bi nakon jela ostajala gladna. Mrak u mostarskoj tvornici pokazat će kako politika ipak ide preko leđa jadnih radnika. Uvjerit ćemo se još jednom da živimo u društvu u kojem se preko ni krivih, a dužnih ljudi, šamaramo besmislenom politikom želeći umanjiti svoj jad nečijim tuđim jadom.

Ko će i kada pronaći krivce

Iz mostarskog mraka kao jači ipak će izaći čelnik HDZ-a BiH, koji uz sebe ima šutljive ministre, koji ne znaju umanjiti i preuzeti krivnju i nejake PR-ovce, koji nisu smjeli dozvoliti onoliko šutnje. Jer, galama je trajala samo do prve riječi. Potom se obećalo pronaći krivce. Bitno je bilo povike skloniti ispred stranke, pa je onda najavljen zaokret u politici kao lupanje šakom prema drugoj strani, koja je šutke gledala kaos kod federalnih partnera, prala i trljala ruke, radujući se još jednom klecanju onih s kojima se suživotari.

Obećano je zbrinjavanje radnika i nove strategije. Proizvodnja se, nikad onakva kakva je mogla i trebala biti, navodno i pokreće u jednom dijelu. No, tko će biti iskren u brizi o ovoj zemlji, sa zebnjom će pratiti prašinu koja je u gradu na Neretvi zasjenila čak i priču o otrovu. Neki će je, nažalost, pratiti iz daleka, a neki već, ne vjerujući u zaokret, izdaleka i prate.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera