Kako će izgledati sarajevski Tunel spasa

Deset godina nakon što je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu na temu tunela Spasa, rad mlade arhitektice Sabine Tanović izabran je na konkursu za najbolje idejno rješenje prema kojem će spomenički kompleks ovog jedinstvenog ratnog objekta konačno dobiti svoj izgled.

Njen koncept memorijala ručno iskopanog tunela, jedinog ulaza i izlaza iz Sarajeva pod opsadom, kroz koji je dnevno prolazilo i hiljade ljudi, ali i hrana, lijekovi, oružje, nafta i ranjenici, rezultat je dosadašnjeg naučnog i praktičnog rada u memorijalnoj arhitekturi iz koje je stekla i doktorat u Holandiji, ali i brojna priznanja za svoje projekte u svijetu.

“Odlučila sam se da se prijavim na ovaj konkurs iz simboličkih razloga, jer je bilo tačno deset godina od tog diplomskog rada, koji je bio neki početak i zainteresirao me da saznam više o memorijalnoj arhitekturi, iz koje sam na kraju i tretirala i u svom magistarskom i doktorskom radu. U tom periodu shvatila sam potencijal takvih projekata i danas su u svijetu oni prepoznati kao strateški projekti, jer imaju ogromni potencijal na međunarodnom nivou, naprimjer u edukaciji, ali je to neminovno i biznis u turizmu”, objašnjava Tanović.

U Evropi ima nekoliko tunela koji su imali sličnu funkciju kao sarajevski za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, od kojih su neki danas veliki memorijalni centri koji privuku i do milion posjetilaca godišnje u takozvanom ‘crnom turizmu’, dodaje.

Jedan od njih je i ‘podzemni grad’ u francuskom gradu Arrasu, mreža tunela i prostorija pod zemljom koje su prokopali vojnici u Prvom svjetskom ratu, gdje su živjeli i spavali, a tu je čak bila napravljena i bolnica sa 700 kreveta.

Međutim, sarajevski Tunel D-B ispod aerodromske piste, kopan sa dvije strane, iz naselja Dobrinja i Butmir, koje su se u ljeto 1993. spojile, unikatan je i ne postoji nijedna takva struktura u Evropi, naglašava Tanović.

“I mislim da ne postoji objekat koji se može porediti s njim u smislu njegove namjene, strukture, veličine i načina na koji je napravljen, a on je i svjedok najduže opsade jednog grada u modernoj historiji. Broj posjetilaca svake godine raste i on će biti sve popularniji, jer nestaju generacije, svjedoci, i to je način da pričamo o ovoj temi.”

Zemlja kao simbolika

Njeno idejno rješenje, objašnjava, predstavlja umjereni arhitektonski pristup, jer se radi o autentičnoj lokaciji koju treba sačuvati, a bazira se na istraživačkom radu i simbolici. Zbog toga je, dodaje, glavni materijal koji će se koristiti – nabijena zemlja.

“Postoji par objekata u Evropi koji su napravljeni od tog materijala, zemlja se nabija i tako se prave slojevi i dobiju zidovi, tako da će objekti izgledati kao slojevi tla odignuti od zemlje. Također, da bi se tunel napravio, ogromne količine zemlje su se morale izvući na površinu, ta zemlja je stajala oko izlaza i ulaza u tunel, a moj simbolički pristup je vraćanje te zemlje na istu lokaciju.”

Objašnjava da će jedini dio iznad zemlje biti ulaz. Objekat će polako ponirati pod zemlju i taj momenat spuštanja posjetiocima će govoriti da se sve dešava ispod – tu će biti veliki broj sadržaja, od komercijalnih, kafea i suvenirnice, do stalnih i privremenih izložbi o tunelu.

“Kada se uđe na glavni ulaz spuštamo se blagom rampom u nivo lobija i onda imate izbor kao posjetilac da idete na komercijalne sadržaje ili na stalnu postavku, od koje se objekat nastavlja spuštati i polako postaje klaustrofobičan i ide prema jednom laktu, koji je zamišljen kao mapa sarajevske opsade u 360 stepeni. Posjetilac odatle može nastaviti izložbu o gradnji tunela, a onda iz tog uskog prolaza, koji je dosta mračan i usmjeren na muzejske eksponate, izlazi se na svjetlo dana, gdje je omogućen ulaz u autentični segment tunelske trase, trenutno otvoren za turiste pored kuće Kolar – što je simbolika svjetla na kraju tunela. To je zamišljeno za butmirsku stranu.”

Tu je također predviđen i vanjski trg, koji bi prema ideji Tanović trebao izgledati kao nasip zemlje, a zamislila je i postavljanje ‘memorijalnih ploča’ – višeslojnog stakla na kojem bi se postavljale dokumentarne fotografije i postavile na mjesto gdje su prvobitno napravljene.

Sa dobrinjske strane, objekat je usmjeren na opsadu Sarajeva i zamišljen kao edukativno-istraživački centar, koji će imati veliki dvoranu, amfiteatar, biblioteke, te također stalnu i privremenu izložbenu postavku.

Postoji opcija da će tunel dug više od 700 metara jednog dana biti ponovo otvoren, međutim, Tanović smatra da je to sada apstraktno zbog čega se usmjerila samo na ono što je već tu.

Sarajevske ruže, Titov bunker, most pod mostom u Goraždu

“Bitno je da se na emotivnom nivou komunicira sa posjetiocima, ali je bitno i naći neki kvalitetan arhitektonski pristup. Kod nas postoji taj tradicionalistički pristup gdje se nažalost simbolika poziva na patriotizam, ali u praksi to vrlo lako postaje kič. Zato su memorijalni projekti specifični i delikatni jer vrlo lako postanu neukusni”, objašnjava.

BiH ima ogroman potencijal za stvaranje memorijalnih prostora, koji privlače ogroman broj turista u svijetu, ali je on neiskorišten. Od Prvog svjetskog rata i ubistva Franza Ferdinanda, preko Drugog svjetskog rata, pa do posljednjeg rata.

‘Sarajevske ruže’, tragovi od granata u asfaltu ispunjene crvenim pigmentom kao simbol krvi ubijenih ljudi, kao i most pod mostom u Goraždu, sagrađen kako bi ljudi mogli prelaziti sa jedne na drugu obalu Drine zaštićeni od metaka željeznom konstrukcijom pravog mosta, jedinstveni su memorijalni projekti, smatra Tanović.

“Recimo, perforacija od gelera i tragovi metaka postoje u Budimpešti, ali ‘ruže’ su jedinstvene. Kod nas se radi o memorijalnim lokacijama na koje su ljudi i danas osjetljivi i dio su procesa shvatanja onoga što nam se desilo, jer dvadeset godina je neki period kada se počne promišljati o memoraliziciji. Tu je pitanje i etike i političke situacije, recimo u Njemačkoj postoji diskusija da li Hitlerov bunker treba zadržati ili ne.”

Što se tiče ranijeg perioda historije, prema mišljenju Tanović, Titov bunker u Konjicu je fenomenalan primjer unikatnog prostora.

Džiho: Dobiti saglasnost za korištenje Tunela

Nakon što je rad Sabine Tanović jednoglasno proglašen najboljim na anonimnom konkursu kojeg je raspisao Fond memorijala Kantona Sarajevo u saradnji s Asocijacijom arhitekata BiH, sljedeći korak je pravljenje projekta i utvrđivanje koliko je sredstava potrebno za njegovu implementaciju.

“Organizovana je prezentacija na koju smo pozvali sve institucije od kojih zavisi implementacija idejnog rješenja. Sljedeći korak bi bio da se od idejnog rješenja napravi idejni projekat, nakon čega slijedi urbanistički projekat koji treba da napravi Zavod za planiranje razvoja Kantona Sarajevo”, kaže direktor Fonda memorijala Nurudin Džiho.

“Suština je da hitno uradimo idejni projekat i da se otprilike ustanovi cifra koja je potrebna da se to implementira. Menadžment Fonda bi putem Ministarstva za boračka pitanja predložio Vladi i Skupštini Kantona da se podigne kredit za koji bi Fond svake godine vraćao pola miliona maraka.”

Međutim, dodaje, prije toga se mora dobiti saglasnost svih institucija za korištenje tunela koji se nalazi ispod Međunarodnog aerodroma Sarajevo.

“Mi smo uputili Direkciji za civilno vazduhoplovstvo da odredi uslove pod kojima bismo mogli koristiti kompletan tunel. Kanton Sarajevo je 1997. uložio četiri miliona maraka da se izbetonira 700 metara tunela, i ako mi vrlo brzo ne postignemo dogovor da se napravi ozračenje tunela koji je već 17 godina zatvoren, jer se već počeo osipati beton, vidi se armatura, za tri godine će to samo propasti.”

Predviđeno je i uvođenja vozića koji bi prevozio posjetioce kroz tunel, a tako bi se mogla ostvariti zarada od šest do sedam miliona maraka godišnje, kaže Džiho.

“Spomenici iz Drugog svjetskog rata koji postoje kod nas predstavljaju neki socijalistički izražaj, oni su ogromni i specifični za Evropu, jedinstveni su, pa se zadnjih godina desilo razotkrivanje tog naslijeđa Jugoslavije, dosta je pisano o tome, rađene su monografije. Njihova arhitektura je kvalitetno odgovorila tadašnjim zahtjevima i još uvijek je intrigantna, međutim, danas graditi slične spomenike bio bi kič.”

Memorijali vješticama i robovima

Ipak, kao najbolje primjere memorijalne arhitekture u Evropi, ova uspješna arhitektica izdvaja spomenik u Vardu, u Norveškoj, koji je radio Peter Zumthor, posvećen 91 osobi spaljenoj u 17. stoljeću zbog optužbi za vještičarenje.

“To je predivan memorijal koji komunicira sa klimatskim uslovima, sa vjetrom, zidovi se pomiču, napravljen je od platna, što je vezano za lokalne uslove i za ribarske mreže, a za svaku žrtvu je ponuđen jedan prozor i opis, ime i prezime i šta se desilo, u kombinaciji sa umjetničkom instalacijom. Također, u francuskom Nantu napravljen je memorijal posvećen trgovini robljem, jer je to bila jedna od glavnih luka u koju su stizali brodovi sa robovima. Kao arhitektonski prostor on je jako zanimljiv.”

Tanović je za svoje projekte dobila nekoliko priznanja, između ostalog počasnu nagradu za memorijal u New Yorku, spomenik u sjećanje na mlade žene koje su poginule u požaru početkom 20. stoljeća, rad koji je izabran između 150 iz cijelog svijeta.

Ipak, kako kaže, iako se kroz svoj rad najviše bavila memorijalnom arhitekturom u inostranstvu, uvijek se vraćala toj oblasti u Bosni i Hercegovini.

Izvor: Al Jazeera