Kako bi opozicija u Srbiji riješila kosovsko pitanje

Akleksandar Vučić, Donald Tusk, Johannes Hahn, Hashim Thaci
Uoči sastanka predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Kosova Hashim Thaci ponovo su poslali različite poruke (EPA)

“Obavezaćemo buduću Vladu da odmah podnese program konkretnih mera Savetu bezbednosti UN-a kojim bi se omogućila dosledna primena Rezolucije 1244 o Kosovu, očuvao teritorijalni integritet i suverenitet Srbije, garantovala prava na miran i siguran život svim stanovnicima Kosova i podstakla njegova integracija u nove demokratske institucije zemlje”.

Iako bi nekima moglo da zaliči, gore pomenuti citat nije izvučen iz programa tek formiranog, opozicionog Saveza za Srbiju. Nije ni izjava nekog od funkcionera Srpske napredne stranke iz vremena dok su bili opozicija. Rečenica je stara 18 godina i izvučena je iz programa Demokratske opozicije Srbije, a odnosi se na jedan od deset akata, koje je parlament trebalo da usvoji prvog radnog dana nakon pobede DOS-a na izborima u septembru 2000. godine. Ispostavilo se da, po dolasku na vlast, DOS ovo obećanje u praksi nije mogao da ispuni.

Gotovo dve decenije kasnije, krug je zatvoren. Oni koji su bili opozicija pre 24. septembra 2000. godine, danas su ponovo u istoj poziciji, baš kao što su na vlasti ljudi koji su i tada to bili. Ali su se promenile okolnosti.

Tako sada vlast u Srbiji, oličena u predsedniku države Aleksandru Vučiću, pregovara sa vlastima Kosova o mirnom rešenju višedecenijskog problema uz pominjanje izraza kao što su razgraničenje, korekcija granica, podela, koji nikako ne idu uz termine iz DOS-ovog programa – očuvanje teritorijalnog suvereniteta i integriteta i primenu Rezolucije 1244, o čemu su tada govorili i radikali i socijalisti, koji su bili na vlasti.

Kako pomiriti ustave Srbije i Kosova

S druge strane, opozicija u Srbiji danas ponovo kritikuje vlast zbog načina na koji rešava kosovsko pitanje, ali, čini se, ne ulazeći previše u detalje kako bi ona to činila da je u prilici.

Tako, recimo, novoformirani Savez za Srbiju, koji čini devet članica, među kojima ima i parlamentarnih i vanparlamentarnih stranaka (Demokratska stranka, Dveri, Narodna stranka, Zdrava Srbija, Levica Srbije i druge) u svom programu od 30 tačaka navodi da če se zalagati “za postizanje pravednog i održivog rešenja za Kosovo i Metohiju, kroz dijalog sa kosovskim Albancima, a uz puno poštovanje Ustava Republike Srbije, Rezolucije SB UN 1244 i međunarodnog prava, a protiveći se bilo kom aktu koji bi za posledicu imao afirmaciju međunarodnog subjektiviteta, uključujući i članstvo u UN, tzv. “države Kosovo”.

Na pitanje kako misle da pomire Ustav Srbije, koji Kosovo definiše kao autonomnu pokrajinu sa stavom kosovskih Albanaca koji ga smatraju nezavisnom državom, koju priznaje polovina zemalja sveta, iz Saveza za Srbiju stigao je sledeći odgovor:

“Iz tačke 5 našeg programa od 30 tačaka i iz teksta Ustava i Rezolucije SB UN 12 44 jasno je da je stav o nezavisnosti Kosova neprihvatljiv. To ne znači da treba prekinuti razgovore sa kosovskim Albancima, jer postoje brojne teme koje se tiču normalizacije života u južnoj srpskoj pokrajini o kojima treba razgovarati – imovinska pitanja, rad institucija, ugrožena prava Srba i tako dalje”.

Za Savez za Srbiju važnije su teme o normalizaciji odnosa od statusnih pitanja

Pre nego što smo dobili odgovor iz Saveza, pojašnjenje pete tačke programa, uz isto pitanje, zatražili smo i od Zorana Lutovca, lidera Demokratske stranke, koja je članica ovog Saveza.

“Ustav Srbije je polazna osnova za razgovor, kao što i u Prištini kažu da je polazna osnova njihov ustav. Ako želimo neke promene, moramo da promenimo ustav. Ne možemo da se zalažemo za vladavinu prava, a da ignorišemo sopstveni ustav. Pitanje statusa Kosova nije hitno. To pitanje je za normalnu demokratsku uređenu državu, a pitanje uspostavljanja normalnih životnih odnosa između Beograda i Prištine je pitanje koje odmah može da se reši, i ako se odmah reši, pitanje statusa neće biti urgentno, jer će biti irelevantno što se tiče samih građana”, kaže Lutovac za Al Jazeeru.

“Mi smatramo da je neophodno u ovom trenutku hitno rešavanje životnih problema između Prištine i Beograda. To znači komunikacije ljudi, kapitala i robe, to znači normalizaciju života, koja podrazumeva da niko neće maltretirati Maliqija (Shkelzen, kosovski politički analitičar) na granici ili Đurića (Marka, direktora Kancelarije za Kosovo i Metohiju Vlade Srbije) kad dođe na Kosovo, to znači potpunu normalizaciju komunikacije između Prištine i Beograda, a statusno pitanje nije za autoritarnu vlast, nije pitanje za sistem vladavine jednog čoveka. To podrazumeva da uspostavimo normalnu demokratsku državu u kojoj će se o tako važnom pitanju debatovati, raspravljati u parlamentu i o kojem će se doneti odluka u razgovoru s drugom stranom”, objašnjava Lutovac.

Prvo standardi, pa status

Na opasku da Evropska unija ipak insistira na pravno obavezujućem sporazumu između Srbije i Kosova, lider DS-a odgovara da to može biti i sporazum o normalizaciji života i odnosa, koji ne mora da se tiče statusa. “Ako mi imamo odnos u kojem nema tenzija, a građani, roba i kapital normalno cirkulišu, onda pitanje statusa postaje pitanje koje će se rešavati kada se steknu određene okolnosti, određeni standardi. Uostalom, EU je upravo insistirala ranije da se najpre uspostave standardi koji omogućavaju da se stvore preduslovi za rešavanje tako ozbiljnog pitanja”.

Evropska unija je u međuvremenu odustala od insistiranja na politici “standardi pre statusa” i veći deo njenih članica podržao je nezavisnost Kosova. Ipak, iz Brisela se čuju i poruke da ne žele da uvoze još jedan granični spor, pa je pitanje koliko bi odlaganje rešavanja statisnog pitanja, odložilo i eventualni ulazak Srbije u EU.

“Čak i da rešimo statusno pitanje, a smatram da nije vreme za to, ostaje ključni problem što mi ne rešavamo ključne probleme koji jednu državu kandiduju da uopšte uđe u EU. Država koja nema vladavinu prava, nezavisno sudstvo, slobodne medije, fer i poštene izbore, ne može da u uđe EU, niti treba da uđe zbog nekih političkih ustupaka. Mi moramo da ulazimo u EU, zato što smo ispunili sve standarde i to zbog nas samih, a ne zbog EU. Tek kad ispunimo sve te uslove koji Srbiju čine normalnom državom, tada to pitanje statusa dolazi na dnevni red”, odgovara Lutovac.

Drugi opozicioni blok, koji predvodi Pokret slobodnih građana Srbije (PSG) Saše Jankovića, u svom programu, u delu koji se odnosi na Kosovo, navodi da se ne bi protivio članstvu Kosova u međunarodnim organizacijama, uključujući i UN, ali i da ne bi formalno priznao njegovu nezavisnost. “Istovremeno, obezbedićemo teritorijalnu i personalnu autonomiju za Srbe na Kosovu, institucionalizaciju njihovih organa lokalne i personalne samouprave, poštovanje i posebne garancije za njihova ljudska prava i slobodan i održiv povratak; poseban režim zaštite najznačajnijih verskih i kulturno-istorijskih dobara (vid ekstrateritorijalnosti), poštovanje imovinskih prava građana u sklopu ljudskih prava i zaštitu državne imovine po pravilima sukcesije”, navodi se u platformi Građanskog bloka 381.

Na konkretno pitanje kako bi obezbedili pomenuta prava za Srbe na Kosovu, Petar Miletić, član Izvršnog odbora PSG i bivši poslanik u Skupštini Kosova, odgovara da “u totalitarnim režimima kakvi vladaju na Kosovu i u Srbiji, nije moguće napraviti dogovor koji je održiv”.

Građanske opcije se lakše dogovaraju od nacionalnih

“Ovo što dogovaraju Thaci i Vučić je neodrživo, šta god dogovorili. Nemoguće je praviti dogovor o formiranju Zajednice srpskih opština, a da pre toga nismo obezbedili ono što u kosovskim zakonima piše, a što predstavlja osnov za zaštitu Srba – teritorijalnu samoupravu, odnosno decentralizaciju, kao i prava za Srpsku pravoslavnu crkvu”.

Miletić veruje da bi, ako u Srbiji na vlast dođe građanska opcija, bilo moguće da se odnosi sa Kosovom grade na građanskom, a ne etničkom principu, odnosno da bi se lakše sporazumele građanske opcije na Kosovu i u Srbiji, nego sadašnje, nacionalne.

Građanski blok 381 spreman je da Kosovu omogući stolicu u UN, ali ne i da ga formalno prizna kao nezavisnu državu

Upitan šta bi se dogodilo ako u Srbiji na vlast dođe Građanski blok 381, a na Kosovu na vlasti ostanu stranke koje su i sada, Miletić odgovara da ga to “ne interesuje”.

“Mi želimo da na Kosovu žive Srbi, koji će imati ista prava kao i Albanci. Za nas bi bilo potpuno prihvatljivo da Srbi na Kosovu imaju ona prava koja su zagarantovana kosovskim Ustavom i zakonima. Na žalost, u Srbiji ljudi nemaju dovoljno informacija o tome koliko prava kosovski Srbi imaju po tamošnjem ustavu i zakonima, jer se ta prava ne poštuju u dovoljnoj meri. Ukoliko bismo uspeli da ubedimo kosovske Albance da ta prava poštuju u dovoljnoj meri, to bi bilo dovoljno da kosovski Srbi na Kosovu žive mirno i bezbedno i da imaju prava na svoj identitet, što sada nije slučaj”, kaže Miletić, dodajući da računa i na međunarodnu zajednicu u ubeđivanju vlasti na Kosovu da se drže tih zakona.

U Demokratskoj stranci Srbije, koja je za sada ostala izvan ova dva opoziciona bloka, smatraju da se Srbi na Kosovu ne mogu zaštititi tako što će Srbija kao država iščeznuti sa Kosova ili što će se “na bilo koji način dati legitimitet secesionističkoj tvorevini – pravnoobavezujućim sporazumom, stolicom u Ujedinjenim nacijama ili na bilo koji drugi, apsolutno neprihvatljiv, način”.

Ova stranka smatra da kosovski problem treba držati u stanju „zamrznutog konflikta“, što definišu kao stanje u kojem u kojem nema rata, ali nema ni konačnog političkog rešenja.  

Zalažu se i za reafirmaciju Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN kao jedine važeće i pravnoobavezujuće međunarodne norme, a u svom planu od pet tačaka navode da se mora utvrditi “državna strategija za opstanak i razvoj Srba na KiM: da li bi oni učestvovali u secesionističkim institucijama ili bi ih bojkotovali; da li bi se ponašali na isti način južno i severno od Ibra; da li bi Srbija preko pravnih lica koje kontroliše posredno ili neposredno bila aktivna na KiM”.

Sve bi to, navodi se u planu, bilo definisano u sveobuhvatnoj strategiji čiji “elementi suštinski nisu za javnost”.

Za dogovor je potrebno dvoje

Na opasku da je za dogovor potrebno dvoje, te da je nejasno kako bi ubedili Prištinu posle svih sporazuma da se stvari vrate na početak i da se primenjuje Rezolucija 1244, Miloš Jovanović, predsednik DSS-a, odgovara da se ne radi o tome da Srbija potpuno reintegriše Kosovo u svoj ustavno-pravni poredak.

„To nije moguće. Naročito posle svih datih ustupaka. Od integrisanja sudova u kosovski sistem, preko dogovora o telekomunikacijama, kojim je Kosovo dobilo pozivni broj, uspostavljanja integrisanih graničnih prelaza, vraćanja kopija katastarskih knjiga. Radi se o tome da se zaustavi dalje povlačenje linije odbrane. Više nema kud. Sledeće povlačenje te linije je priznavanje secesije“, objašnjava Jovanović.  

Na podsećanje da protivnici DSS-a, koji je i dok je bio na vlasti insistirao na većoj ulozi UN-a i na tome da je Kosovo deo Srbije, govore da se upravo u tom periodu dogodio i masovni napad Albanaca na kosovske Srbe 2004. godine, kao i proglašenje nezavisnosti četiri godine kasnije, te da nije jasno kako bi sad moglo da uspe ono što nije tada, Jovanović objašnjava:

„Kako bismo vratili pregovore pod okrilje UN? Za početak, tražite da pregovorima Beograda i Prištine više ne prisustvuje samo predstavnik EU, već i UNMIK-a. I ako se to ne desi, ne idete više na pregovore. Ako hoće rešenje, ne mogu bez Srbije. Zašto mi to ne radimo od 2008. godine, a naročito od 2010. kada je izvršena rekonfiguracija Unmika? Jer je politika Srbije tada definisana parolom da „EU nema alternativu“. Kad to uzmete za slogan, onda jasno je jasno da ćete prihvatiti dosta toga, pa i da EU bude posrednik u pregovorima“.

„Ali dok se razgovara o tome, istovremeno se deluje na terenu. I tu ima čitav niz mogućnosti za popravljanje odnosa snaga na terenu – od kupovine zemlje, nekretnina, pravljenja nevladinih organizacija na Kosovu i slično. Uostalom, to rade i zapadne sile, koje takođe preko pojedinih NGO organizacija promovišu svoje interese u drugim zemljama“, navodi Jovanović, uz napomenu da ako postoje politička volja i vizija, onda stvari mogu da se rešavaju.

Socijaldemokratska stranka bivšeg predsednika Srbije Borisa Tadića se u svom programu za Kosovo zalaže za pristup u kome je svaka od strana spremna da žrtvuje deo aspiracija u ime istorijskog pomirenja dva naroda, te u ime mira i stabilnosti u čitavom regionu.

Drugačiji pogledi

Program SDS-a podrazumeva unapređenje autonomije severnog dela Kosova i ovlašćenja opština u kojima Srbi čine većinsko stanovništvo, kao i pravnog, političkog i identitetskog statusa spomenika Srpske pravoslavne crkve i drugih srpskih spomenika, zatim očuvanje ekonomskih interesa i državne imovine i imovine državljana Srbije i ekonomsku, pravnu i političku podršku Srbima na Kosovu i svima drugima koji žele da sarađuju sa Republikom Srbijom.

Na pitanje kako bi u praksi sproveli pomenuto unapređenje autonomije severnog dela Kosova, bivši ministar za Kosovo i Metohiju (od 2008. do 2012.) i poslanik SDS-a u skupštini Srbije kaže da je za nastavak pregovora, ali najpre o svakodnevnim problemima sa kojima se suočava srpska zajednica na Kosovu i Metohiji. “Da pričate o statusu, razgraničenju, a da prethodno niste dogovorili niti postigli dogovor o ovim gorućim pitanjima, nema smisla”, dodaje i navodi da se vlada čiji je član bio upravo bavila svakodnevnim problemima s kojima se sretala srpska zajednica na Kosovu – dokumentima, matičnim knjigama, katastrom…

S druge strane, sadašnja vlast, baš tu vladu krivi za stavljanje “pečata na kosovsku nezavisnost”, zbog načina na koji je Međunarodnom sudu pravde postavila pitanje legalnosti proglašenja tog čina i presude da proglašenje nezavisnosti nije bilo u suprotnosti sa  međunarodnim pravom.

SDS takođe spada u protivnike ideje da Kosovu treba dozvoliti članstvo u Ujedinjenim nacijama. “Neprihvatljivo je da Kosovo ima stolicu u UN, a da pre toga nismo rešili ništa. I dalje je ograničena sloboda kretanja, i dalje se ne poštuju ljudska prava na Kosovu i dalje se napadaju srpski sakralni objekti. I dalje nisu rešena pitanja imovine, što privatne, što državne. Proces privatizacije na Kosovu je praktično završen, a Srbija se nije pitala o tome. Najpre se ta pitanja moraju rešiti, pre nego što se dođe do statusa”, smatra Bogdanović.

Ipak, ni on ne daje direktan odgovor na pitanje kako bi ubedio vlasti u Prištini da pristanu na to, budući da se i aktuelna vlast u Beogradu žali da je ispunila sve obaveze iz Briselskog sporazuma, a da kosovski Albanci ni posle pet godina nisu ispunili svoju – formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO).

“Nema tu ubeđivanja, tu se vode razgovori. Ako je Albancima stalo da se reši konflikt, onda se mora razgovati i o autonomiji i ZSO. Ne može niko nikog naterati na nešto. Da nema mogućnosti da se uradi nešto, ne bi se vodili razgovori, ne bi se Priština žalila kako je Srbija ometa da postane članica UN i drugih međunarodnih organizacija. Znači nije Srbija bez uticaja. A vlast je u pregovorima s Prištinom do sada skakala s teme na temu. Sve vreme se postavlja pitanje šta je sa SZO? Zašto se priča o energetici, telekomunikacijama, o implementaciji sporazuma o policiji, sudstvu, a da nije završena realizacija prve tačke Briselskog sporazuma – ZSO”, pita Bogdanović i zaključuje: “Iskustvo nas uči da ako se u startu ne dogovorimo oko tih stvari, na kraju i ne bude ništa od toga”.

A birače u Srbiji iskustvo uči da opozicija često, nekad u najboljoj nameri, a nekad samo da bi oslabila vlast, predlaže rešenja za čiju realizaciju nije dovoljna samo promena vlasti. O tome svedoči i rečenica sa početka teksta. Baš kao što iskustvo pokazuje i da opozicija često promeni pristup kad dođe na vlast i obrnuto. Tako je, recimo, 2011. godine Aleksandar Vučić,  tada drugi čovek opozicione Srpske napredne stranke, optuživao vlast u kojoj su tada bili neki od čelnika Saveza za Srbiju i SDS-a da građane Srbije ne obaveštavaju o čemu pregovaraju sa Prištinom, da se ne zna šta je dogovoreno. Danas oni njemu upućuju gotovo iste optužbe. Vučić je tada, kao opozicionar govorio i da se ne može dopustiti ukidanje paralelnih srpskih institucija na severu Kosova. Neke od tih institucija, poput sudova i policije, integrisane su u sistem Kosova po osnovu Briselskog sporazuma baš po dolasku naprednjaka na vlast. 

Izvor: Al Jazeera