Kakav papa treba katolicima

Konzervativci i liberali imaju različite ideje o budućnosti Rimokatoličke crkve.

Italija, Cristina LH Traina, Papa, Crkva, Ivan Pavao II, Benedikt XVI, Vatikan
Pontifikati pape Ivana Pavla II i pape Benedikta XVI su naglašavali jasan hijerarhijski model [Reuters]

Piše: Cristina LH Traina

Najavljena ostavka pape Benedikta XVI već je pokrenula uobičajena nagađanja o kandidatima za njegovog nasljednika, praćene njihovim biografijama, fotografijama i šansama za izbor. Iza sve te zbrke leži pitanje koja vrsta čelnika je zaista najbolja za Crkvu?

Prizanje Benedikta XVI da stariji čovjek ne može podnijeti globalna putovanja koje učinkoviti odnosi iziskuju sugerira da bi, kao po pravilu, bilo pametnije izabrati mlađeg, zdravijeg lidera. Ali, Crkva se susreće i sa pitanjem koja vrsta čelništva bi bila najproduktivnija.

Uprkos viziji vatikanskog Koncila II (kako je poznat Drugi vatikanski koncil), koji je predložio kolegijalnu vlast i odobrilo je običnom narodu skoro potpunu nadležnost oko djelovanja u svijetu, pontifikati pape Ivana Pavla II i pape Benedikta XVI su naglašavali  ultramontanski, jasan hijerarhijski model u kojem autoritet pape zamjenjuje autoritet biskupa, individualno ili u nacionalnim organizacijama.

Vatikan I (Prvi vatikanski koncil) je ratificirao ultramontanski model u doba u kojem se rimokatolička Crkva osjećala opkoljenom sa svih strana. Crkva je upravo izgubila papinske države i pretrpjela je duge periode antiklerikalizma i progona u Evropi. Koncil je na to odgovorio apsolutiziranjem papine kontrole nad jedinom stvari koja im je preostala: Crkvom. Tokom narednih 50 godina, pape su proglasile jedino mjerodavno pravovjerje (djela Tome Akvinskog) i objavili su – i proveli – listu anatemiziranih filozofskih i političkih uvjerenja.

U raniji razdobljima, snažna centralizirana kontrola nije mogla biti lako provedena u praksi, osim u slučajevima kao što je inkvizicija, kada je civilna vlast mogla biti regrutirana. No, u doba kada se putovalo pješke, konjima ili jedrenjacima i kada se sva komunikacija provodila pismima, ljudi su morali pažljivo odabrati koje će informacije slati na obje strane hijerarhijskog lanca. Načini su varirali, a mnoge "neregularnosti" se jednostavno nisu spominjale.

Kontrola i komunikacije

Napravimo veliki skok u današnjicu i ultramontanizam je već manje spreman na praštanje. Fotografije, novinski izvještaji i objave na blogovima prelaze preko okeana u sekundama, pa čak i brže. Ne samo da Rim ima teoretsku ovlast nad svakim katolikom i katoličkom organizacijom, već zaista ima pristup informacijama o njima u realnom vremenu.

Ovo ne umanjuje ušutkavanja, ekskomunikacije pa čak i egzekucije provedene u prethodnim razdobljima, niti skreće pažnju sa neefikasne savremene birokratije Vatikana, čije grane djeluju ka suprotstavljenim ciljevima. Ali, snažna centralna kontrola u kombinaciji sa mogućnosti trenutnog komuniciranja sa svakim dijelom Crkve u svakom kutku svijeta stvara neviđene mikromenadžerske mogućnosti.

I time se vraćamo na debatu o budućem papi. Takozvani "konzervativni" katolici će navijati za kandidata koji nastavlja pravac snažnog katoličkog identiteta koji je postavio Benedikt XVI. Konzervativci, bar tako stereotipi kažu, htjet će čvrstu ruku koja će upravljati centraliziranom, jasno određenom hijerarhijom sposobnom da nadgleda i teološko i dobrotvorno djelovanjem širom svijeta. Ultramontanski trend potvrđen tokom Vatikana I, koji je zaživio i u vidu šefovskog djelovanja papinstva, je njihov idealni način djelovanja.

Papa dovoljno moćan i autoritativan da se riješi biskupa koji krše pravila će vjerovatno iskoristiti svoje ovlasti i da se riješi liberalnih teologa, časnih sestara i svećenika

Suprotno tome, konvencionalno mišljenje kaže da će se "liberalni" katolici nadati kandidatu koji bi mogao, kao što je to uradio Ivan XXIII prije 50 godina, iznenaditi svijet promjenom smjera. Liberali će htjeti decentraliziranu, participativnu strukturu, koja polaže najviše ovlasti u ruke nacionalnih biskupskih konferencija, u saradnji sa narodom. Prema njihovoj viziji, pape su dobre za inspiraciju, pastoralnu brigu i ekumensku diplomatiju, ali su previše udaljene od lokalnih pojedinosti svakodnevnog života da na odgovarajući način donose odluke o regionalnim problemima.

Uznemirenost liberala

Skora dešavanja naizgled podupiru te stereotipe. Liberalni katolici su se uznemirili kada je Kongregacija za doktrinu o vjeri (CDF) poduzela opsežnu provjeru Rukovodeće konferencije redovnica, najveće organizacije vrhovnih poglavarica katoličkih redovnica. CDF je smatrao da je zbog raširenog "radikalnog feminizma", neslaganja i saradnje sa sumnjivim organizacijama socijalne pravde potrebno izvršiti određene korekcije, pa su imenovali biskupa iz Seattlea Petera Sartaina da nadgleda "obnavljanje" organizacije.

Liberali su ovaj potezi vidjeli kao pokušaj da se ušutka najobrazovanija i najnezavisnija grana američkih redovnica. Konzervativci su održali manje Vijeće vrhovnih poglavarica redovnica, koje nije bilo pod istragom, kao primjer vjernosti i poslušnosti.

Slično tome, kada je Benedikt XVI blokirao kandidaturu Lesley Anne Knight za drugi mandat direktorice katoličke krovne organizacije Caritas Internationalis i kada je izdao motu proprio o očuvanju katoličkog identiteta katoličkih dobrotvornih društava, liberali su se uzrujali zbog gubitka sredstava za katoličke organizacije i gubitka mogućnosti saradnje sa nezavisnim neprofitnim organizacijama.

Konzervativci, sa druge strane, slavili su povećani nadzor kao zakašnjelo sredstvo osiguranja čistoće katoličkog učenja i dotoka prihoda.

Čini se da je važan izuzetak kriza oko svećeničkog seksualnog zlostavljanja. Organi povezani sa američkim liberalnim katolicizmom – Glas vjernika, Mreža žrtava svećeničkog zlostavljanja, Poziv na akciju, BishopAccountability.org, Nacionalni katolički reporter i drugi – podržali su konzervativce u zahtjevima za autoritativnu, odlučnu akciju Vatikana protiv biskupa koji su olakšali i skrivali svećeničko seksualno zlostavljanje. Katolici u Irskoj i većem dijelu Evrope, da ne spominjemo ostale dijelove svijeta, pridružili su im se u ovom zahtjevu.

Vuk i ovce

I ovdje leži kontradikcija. Katolicima se može desiti da ne bude moguće da je i vuk sit i ovce na broju. Konzervativni svjetovnjaci su zanemarili ultramontanizam kako bi podržali zahtjev liberala za svećeničku odgovornosti prema običnom ljudima, a liberali su se pridružili horu  konzervativaca u traženju akcije iz Rima. Samo čvrsta, centralizirana hijerarhija, koja pažljivo nadgleda sve svoje ispostave, može poduzeti snažnu akciju protiv biskupa koju liberalni katolici traže.

Sljedeći papa bi mogao mnogo više potkopati menadžerske ovlasti Vatikana insistiranjem da biskupi dijele ovlasti kolegijalno sa svećenicima, vjeri zavjetovanim i običnim vjernicima, te uvođenjem ograničenja na mandate biskupa, kao što prakticiraju mnoge protestantske zajednice.

Istinski kolegijalni model – možda federacija moćnih nacionalnih crkava sa jednim duhovnim vođom, kao u anglikanskoj zajednici – dovest će do veće prilagodljivosti na lokalnom nivou, ali neće imati centralnu ovlast da svrgne biskupe koji krše pravila.

Tako su liberalni katolici u neprilici. Papa dovoljno moćan i autoritativan da se riješi biskupa koji krše pravila će vjerovatno iskoristiti svoje ovlasti i da se riješi liberalnih teologa, časnih sestara i svećenika. Papa koji se odluči na kolegijalni stil, koji je više u skladu sa presedanom vatikanskog Koncila II će se morati osloniti na svoje kolege biskupe da nadgledaju jedni druge, što do sada nisu bili spremni činiti.

Konzervativci se suočavaju sa sličnim neprilikama. Šta će osigurati da jaka hijerarhija koju oni zamišljaju zaštiti vjernike od svećeničke transgresije?

Postoji i treća opcija, naravno. Ako bi Katolička crkva imala strukture odgovornosti koje djeluje odozdo, umjesto odozgo, ne bi se morala oslanjati na dobroćudni ultramontanizam da se riješi destruktivnih biskupa.

Sljedeći papa bi mogao mnogo više potkopati menadžerske ovlasti Vatikana insistiranjem da biskupi dijele ovlasti kolegijalno sa svećenicima, vjeri zavjetovanim i običnim vjernicima, te uvođenjem ograničenja na mandate biskupa, kao što prakticiraju mnoge protestantske zajednice. Ostavka Benedikta XVI bi mogla biti presedan. Čudnije stvari su se dešavale.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.