Kakav je položaj Hrvatske u utrci u naoružanju?

F-16, Avioni, Borbeni avioni
Sporazum omogućuje da zemlje potpisnice nadlijeću svoje teritorije radi provjere vojnih kretanja i kontrolnih mjera naoružanja (EPA)

Proteklih godinu i više dana mediji u regiji često su imali prilike izvještavati o ‘živosti’ na području naoružavanja pojedinih zemalja, posebno Hrvatske i Srbije, pa se tako često pisalo o ‘utrci u naoružanju’.

Obje zemlje doista su se pojačano upustile u opremanje, a najsnažnije su odjeknule nabavke borbenih zrakoplova – Srbiji je Rusija donirala zrakoplove MiG-29, dok je Hrvatska dogovorila kupovinu eskadrile 12 rabljenih izraelskih F-16, koji će do 2022. zamijeniti odavno dotrajale MiG-21.

Radi se o najvećoj investiciji u Oružanim snagama Republike Hrvatske (OS RH) o kojoj se godinama raspravljalo, a realizacija je naišla na brojne kritike, budući da se radi o blizu pola milijarde dolara za zrakoplove stare između 25 i 30 godina.

‘Krpanje’ manjkova tuđim viškovima

No, bilo je i drugih aktivnosti na području jačanja i modernizacije, a iako je kupovina zrakoplova najjače odjeknula, analitičar portala Obris.org Igor Tabak kaže da taj posao još nije sklopljen i tek po potpisivanju ugovora o kupoprodaji bit će jasniji puni obrisi tog velikog i potencijalno važnog obrambenog posla.

U međuvremenu, navodi, stanje oružanih snaga je takvo da su malobrojna područja gdje one nisu deficitarne.

Ima se koliko se može priuštiti

Oružane snage RH u ovom trenutku imaju 15.858 pripadnika, od kojih 14.417 djelatnih vojnih osoba. To je, kaže Tabak, onoliko koliko si Hrvatska u ovom trenutku može priuštiti s obzirom na potrebnu opremu snaga. Što se tiče topničkog naoružanja, navodi da je Hrvatska u ratu raspolagala stotinama komada, a posljednjih godina kupljeno je 12 Panzer haubica (PzH). To je, kaže, najbolje u svojoj kategoriji samohodnog oružja, ali ipak simbolična brojka.

U mornaričkoj floti su pet raketnih topovnjača, četiri ophodna broda i više drugih plovila. Tabak ističe da u sjeni nabavke zrakoplova prolaze prototipna ispitivanjaObalnog ophodnog broda (OOB), prvog iz klase plovila koje za potrebe Obalne straže RH gradi Brodosplit.

“Budući je od osamostaljenja RH do danas tu riječ o prvom pokušaju gradnje koherentne klase brodova za sigurnosne potrebe, ovaj posao svojim značajem nije manje važan od obnove zrakoplovnih resursa OS RH”.

Procjenjuje da bi ih za prvu ruku trebalo desetak, a potom razmišljati o vanobalnim ophodnim brodovima na koje bi trebali ići mornarički helikopteri, a ne oni koji su sada na raspolaganju jer nisu predviđeni da njihovi uređaji trpe sol. Što se tenkova tiče, raspolaže se s njih nekoliko desetaka.

“To je na grubo 5 puta manje nego što smo koristili u Domovinskom ratu, sad pretežito M84, nešto što je bilo novo 1984. godine, prije 35 godina, a od onda tehnologija oklopa i protuoklopne borbe aktivno napreduju”.

Hrvatska je, kaže, nakon rata prestala ozbiljno ulagati u obrambene snage pa su one ostale oslonjene na jugoslavensku tehniku i opremu kupljenu tijekom rata. U ozbiljnije promjene krenulo se prije 10 godina.

“Kupljena su oklopna vozila Patria, počela je promjena borbenih odora i ručnog naoružanja, a ojačano je i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo – za početak, rješavanjem klirinškog duga bivšeg SSSR-a, pribavljeni su bili novi transportni helikopteri”.

No, ističe, tek je rubno dodirnuto pitanje radikalne modernizacije kapitalnih borbenih sustava svake od grana.

“Oklop i topništvo su tek započeli modernizaciju, uz nešto pribavljenih helikoptera najavljena je i kupovina borbenih zrakoplova, dok se pokušava graditi obalne ophodne brodove za HRM, bez govora o obnovi Flote. Nažalost, to su tek pomaci u začetku, mali opsegom i skromni razinom ambicija”.

Uz veliku i skupu kupovinu vozila Patria te pomoć u domaćem razvoju borbene odore, osobnog naoružanja i zaštitne opreme, većina preostalih ozbiljnijih poslova se, kaže, svodila na donacije saveznika, ne bi li se privremeno ‘zakrpalo’ manjkove.

Najveći izazov – preživljavanje

“Od Njemačke su primljena vojna teretna vozila i topnički sustav Panzerhaubitze 2000, dok se od SAD-a dobilo veći broj vojnih terenskih vozila i borbene  helikoptere Bell OH-58D Kiowa Warrior”.

Unatoč, kako kaže, lijepim pričama, najveći izazov je ipak preživljavanje – kapitalna oprema je, navodi, stara i uvelike tehnološki pregažena, pribavljanje ljudstva trpi posljedice iseljavanja, demografske krize, specifičnih zahtjeva vojnoga poziva, a i dobrih civilnih poslova je sve više i u zemlji i u inozemstvu.

Ipak, članstvo u NATO-u pokazalo se presudno važnim jer su te misije i zahtjevi, ističe, ispali jedina brana potpunom zanemarivanju obrambenog sektora.

“Nakon izlaska iz krize, vojni je proračun stabiliziran 2017. i lagano povećan 2018., no to je tek kap u moru, budući da su ostali upitni dugoročni temelji obrambenog sustava, sa ili bez NATO saveza i njihovih zahtjeva za jačanjem izdvajanja za obranu i sigurnost”.

Što se tiče razine opreme i obuke pripadnika OS koji su deklarirani za NATO aktivnosti, to posljednjih godina nije upitno – Hrvatska sudjeluje u nizu NATO aktivnosti u Poljskoj, Litvi, na Kosovu i u Afganistanu te redovito dobiva pohvale.

Za razliku od toga, navodi, obrambena politika i financije jedva da su pratili obećanja dana tim međunarodnim krugovima. Ali u odnosu na prostor bivše Jugoslavije, navodi, Hrvatska ne stoji loše.

“Slovenija ima radikalno manju vojsku, koja ima teških financijskih problema i izazove istovjetne našima. Srbija ima veće vojne snage, ponešto vlastite ozbiljnije vojne industrije – pretežito prikupljene iz doba SFRJ, gdje je sukcesija tek krenula – ali i još dublje probleme s održivošću te tehnološkom razinom opreme… Sve susjedne zemlje tu dijele donekle sličnu lepezu problema i izazova koji muče i Hrvatsku”.

Intelektualni kapital glavni deficitarni resurs

Pritom najveći izazov nisu aktualne krize, pa ni ilegalne migracije, čime se pretežno bavi MUP, nego hvatanje koraka s modernom tehnologijom.

“Po pitanju opće tehnološke razine opreme, otpornosti glavnih oružnih sustava na mjere elektroničkog ratovanja i ometanja, uvođenja robotiziranih sustava svih vrsta i obrane od ovakvih oružja te sposobnosti djelovanja u virtualnim, informatičkim prostorima. Sve su to područja koja traže izniman trud, ulaganje novca, ali i intelektualni kapital koji u čitavoj RH postaje glavni deficitarni resurs”.

U Hrvatskoj svako malo ‘iskoči’ pitanje služenja obveznog vojnog roka, a razmatralo se nekoliko modela. Takav sustav, kaže, nema mnogo veze s neposrednom spremnošću oružanih snaga jer je u svim okolnostima razina spremnosti i obuke profesionalnog sastava bitno veća.

“Dok široka baza ljudstva s osnovama vojne obuke može biti korisna u doba nekog velikog rata ili velike krize, ona ima bitno manje utjecaja na aktivnosti današnjeg većinskog tipa, koje se uvelike odvijaju i u inozemstvu”.

U međuvremenu, vojska se vraća u neke gradove. Iako resorni ministar ističe važnost povratka u Ploče, Vukovar, Sinj, Pulu i Varaždin, Tabak smatra da je konkretna korist od ponovnog širenja broja aktivnih kompleksa upitna. Te su lokacije već bile u rukama obrambenog sustava, no u njih se, kaže, slabo ulagalo te jedva snosilo troškove.

Napuštanje je napravljeno planski, no smanjivanje broja vojnih lokacija nije pratila veličina ulaganja u tzv. perspektivne vojne lokacije, dok su napušteni kompleksi devastirani. Umjesto da se razviju preostali veći centri, kreće novo investiranje u te devastirane lokacije širom države, u koje se razmješta vrlo mali broj pripadnika OS RH.

“Opravdanje za to je nađeno u smanjivanju potreba za internim prijevozom pripadnika OS RH na posao, kao i u reklamiranju vojske u lokalnim zajednicama, što su problemi koje se uočavalo i ranije i planiralo riješiti gradnjom vojnog stambenog fonda te aktivnijim reklamiranjem profesionalnog vojnog poziva. Kako nije napravljeno skoro ništa na tim novim djelatnostima, tu se sad radi povratak na
staro”, zaključuje Tabak.

‘Bolje 30 suvremenih, nego 100 zastarjelih tenkova’

Sigurnosni stručnjak Marinko Ogorec uz zrakoplove kao veću investiciju izdvaja kupovinu samohodnih haubica PzH-2000 te proizvodnju borbenih vozila Patria.

MORH: Nastavak modernizacije

U Ministarstvu obrane kažu da sustavno rade na razvoju sposobnosti oružanih snaga s obzirom na sigurnosne izazove kao što su elementarne nepogode, hibridne i kibernetičke prijetnje te migrantska kriza. Kažu kako sustavno rade i na podizanju standarda života te uvjeta rada vojnika. U tom cilju, kao i cilju poboljšanja rada i obuke, promicanja vojnog poziva i, kako navode, vrijednosti Domovinskog rata te povećanja sigurnosti i zaštite stanovništva, stvoren je koncept koji podrazumijeva povratak u gradove u kojima je vojska tradicionalno bila prisutna.

“Tako je prošle godine realiziran povratak pripadnika HV-a u vojarnu u Sinju i dolazak HV-a u herojski grad Vukovar, a otvorena je i vojarna u Pločama, gdje je smještena Satnija mornaričko desantnog pješaštva. Nasljednici “Puma”, Sedme gardijske brigade, vraćaju se u Varaždin krajem godine, gdje će također biti obnovljena vojarna, a sljedeći projekt od strateške važnosti povratak je HV-a u Istru, odnosno vojarnu u Puli”.

Slijedi završetak započetih projekata modernizacije, od kojih su neki, poput nabavke zrakoplova F-16, ključni za razvoj ukupnih sposobnosti. Istovremeno kreću prema razvoju kopnenih snaga, uvođenju novih tehnologija u komunikacijsko-informacijske sustave, razvoju sposobnosti zapovijedanja i nadzora, ali i uvođenja sustava koji će, kako kažu, izravno doprinijeti poboljšanju učinkovitosti borbenog djelovanja.

Odluka o nabavci zrakoplova je, navode, odluka o zadržavanju sposobnosti nadzora i zaštite zračnog prostora, čime je sačuvana budućnost hrvatskog borbenog zrakoplovstva. U operativnu uporabu uvedeni su borbeno-izvidnički helikopteri Kiowa Warrior, provedena je obuka za pilote i tehničare na tim letjelicama te prva samostalna gađanja, kao i gađanja na Panzer haubicama. Ističu da je Hrvatska ocijenjena kao sigurna zemlja te može služiti kao primjer u okruženju.

“U kontekstu sigurnosne situacije na području jugoistočne Europe, unatoč trenutnoj političkoj situaciji, vidljivi su pozitivni pomaci zemalja na putu u euroatlantske integracije odnosno proces njihovog pristupanja NATO-u, čemu je aktivno pridonijela i RH prijenosom iskustava”.

Nabava zrakoplova je, kaže, strateška odluka kojom se zadržava zračna komponenta obrambenih sposobnosti i nadzor zračnog prostora vlastitim snagama te vlastiti ‘Air Policing’, što je obveza prema NATO-u.

“Nabavom haubica PzH-2000 dugoročno se rješava problem vatrene potpore ostalih borbenih rodova kopnene vojske, olakšava logistika topništva te omogućava postupno povlačenje i rashodovanje cijelog niza različitih topničkih sustava koji su bili korišteni još tijekom Domovinskog rata”, kaže Ogorec.

Uz to, navodi, nastavljeno je opremanje suvremenom opremom, primjerice uvođenje domaće jurišne puške VHS-2, koja bi trebala u potpunosti zamijeniti zastarjelo naoružanje.

U ranijim razdobljima, kaže, većih investicija nije bilo, nego se razvoj i obrambeni potencijal uglavnom bazirao na naoružanju i opremi iz rata.

“Tek u zadnje vrijeme nabavljene su dvije raketne topovnjače klase “Helsinki” koje su dopunile udarnu moć naše ratne mornarice i započela je licencna proizvodnja borbenog vozila “Patria””.

Modernizacijom se u budućnosti, pak, ostvaruje kvalitativno i kvantitativno jačanje oružanih snaga, odnosno cjelokupna operativna sposobnost, što je, kaže, jedini relevantni pokazatelj učinkovitosti.

“Daleko više vrijedi 20-30 suvremenih tenkova s profesionalnim, vrhunski obučenim i uvježbanim posadama, nego stotinu zastarjelih tenkova sa slabo uvježbanim i nemotiviranim ročnicima”.

Proračunska izdvajanja daleko od dva posto BDP-a

Što se tiče proračunskih izdvajanja za sigurnost, Hrvatska je sada, kaže, na razini 1,32 posto BDP-a, daleko od proklamiranih dva posto.

“Ali sam uvjeren kako i NATO ima razumijevanja za ukupne razvojne prioritete RH, ujedno uzimajući u obzir i razmjerno stabilno stanje u susjednim zemljama”.

U ovom trenutku, ističe, oružane snage su potpuno osposobljene za temeljne zadaće – odvraćanje moguće agresije i zaštitu suverenosti te teritorijalne cjelovitosti – a dobro su pripremljene i opremljene i za nekonvencionalne zadaće u operacijama NATO-a.

Služnjenje vojnog roka je, pak, pitanje kakve se snage želi i treba, a danas se pokazuje potreba kombinacije.  

Kombinirani model

“Profesionalne stalne oružane snage koje mogu rješavati asimetrične i hibridne prijetnje, ali isto tako uspostaviti učinkoviti oblik služenja vojnog roka kako bi se stvorila potrebna baza pričuvnika, nužnih za razvoj ratnog potencijala cjelokupne vojne moći”.

Što se tiče širenja snaga na nova područja, smatra da su podjednako važni strateški interesi jer se potencijali raspoređuju po širem prostoru, čime se smanjuje vrijeme intervencije i povećava tempo djelovanja, kao i politički, socijalni i tradicijski interesi stanovništva koje će se osjećati sigurnijim, ali i gospodarski interes.

“Nije nimalo zanemariv potrošač koji se najviše snabdijeva svakodnevnim potrebama iz lokalnih izvora”, zaključuje Ogorec.

Izvor: Al Jazeera