Kakav će utjecaj imati normalizacija koju sponzoriše Trump?

Nije tajna da je američki predsjednik Donald Trump opsjednut sa ili poništavanjem ili oponašanjem naslijeđa svog prethodnika, Baracka Obame. Trump sada želi poraziti Obaminog političkog nasljednika, Joea Bidena, na predstojećim predsjedničkim izborima i želi sklopiti dovoljno mirovnih sporazuma da zasluži neuhvatljivu Nobelovu nagradu za mir, baš kao Obama 2009.

Kad su mu brojke na anketama počele opadati, vanjskopolitičke „pobjede“ su postale još nužnije da se odvrati pažnja od političkih problema kod kuće i da se popravi njegov rejting. Stoga je Trump uputio svoje savjetnike da traže prilike za sklapanje sporazuma širom svijeta prije predsjedničkih izbora 2020.

Ugađanje Izraelu je u središtu predsjedničke fiksacije na skupljanje vanjskopolitičkih sporazuma kao trofeja, objavljivanje istih na Twitteru i poziranje s uključenim stranama na fotografijama u Ovalnom uredu, kako bi ga američki birači mogli gledati dok iz prve ruke pokazuje svoje vještine u „umjetnosti sklapanja sporazuma“.

U proteklih nekoliko sedmica, američki predsjednik je bio dosta zauzet. Trinaestog avgusta je imao trostrani telefonski poziv sa liderima Emirata i Izraela da zapečati sporazum o normalizaciji odnosa. Manje od dvije sedmice kasnije, u nadi da će ostvariti veći arapsko-izraelski sporazum o normalizaciji, poslao je državnog sekretara Mikea Pompa na turneju u Sudan, Bahrein i Oman.

Potom je Trump pozvao lidere Srbije i Kosova 4. septembra zbog sporazuma o ekonomskoj normalizaciji koji bi mogao završiti dodatnim komplikovanjem situacije na Balkanu dok su obje ove države na čudan način prihvatile Izrael bez jasnog političkog rezona. Njegova administracija također gura krhki Liban da potpiše sporazum o demarkaciji granice sa Izraelom u narednih nekoliko sedmica.

Bijela kuća je također povukla neke veze kako bi Bahrein postao druga zaljevska država koja će normalizirati odnose s Izraelom. 

Ova diplomatska ofanziva pred američke izbore dobra je ilustracija Trumpove tendencije da miješa kreiranje politika sa vođenjem kampanje i da vodi propagandnu mašinu sa pristupom kulta ličnosti bez obzira na negativne posljedice u domovini ili vani. A takve su posljedice dosta izvjesne.

Jesu li sporazumi o normalizaciji važni?

Normalizacija odnosa između UAE-a i Bahreina na jednoj strani i Izraela na drugoj, vrhunac je kumulativnog procesa koji se godinama čuva uglavnom iza zatvorenih vrata.

Kada je Trump došao na vlast 2017, usvojio je strategiju da gradi na kontinuiranom približavanju iza scene između nekih zaljevskih država i Izraela. Želio je zaključiti „mirovni sporazum“ između Izraelaca i Palestinaca kako bi omogućio formalnu arapsko-izraelsku koaliciju protiv Irana.

Nakon što je preplavio Izrael besplatnim darovima, kao što je priznavanje Jerusalema kao izraelskog glavnog grada i kažnjavanje Palestinaca jer ga odbijaju, prva faza ove strategije počela je zapinjati. U međuvremenu je Netanyahu održavao izbore jedne za drugima kako bi izbjegao američki pritisak da napravi neke ustupke Palestincima.

Trumpova administracija je stoga bila prisiljena da napusti pokušaje da razriješi palestinsko-izraelski sukob i pređe na drugu fazu zvaničnog objavljivanja arapsko-izraelskog saveza, budući da su se novembarski izbori brzo približavali. Pod izgovorom da sprečavaju izraelsko pripajanje dodatnih teritorija na Zapadnoj obali, Emirati su najavili da normaliziraju odnose sa Izraelom. Potom ih je, nakon mjesec dana, slijedio i Bahrein.

Glavna posljedica ovog procesa nije strateška već se ogleda u prekidanju ideološkog, moralnog i kulturološkog tabua javnog arapskog angažovanja sa Izraelom, za što se očekuje da će postati sporno pitanje u regionalnom arapskom diskursu. Arapska liga, čiji je jedini posao decenijama bio da osuđuje izraelske aktivnosti, nije kritikovala korake poduzete ka arapsko-izraelskoj normalizaciji.

Činjenica je da su u nekim zaljevskim državama na vlasti vladari nove generacije koji nemaju isti afinitet prema palestinskom pitanju kao njihovi stari i koji imaju druge prioritete u domovini i u inozemstvu. Ovi sporazumi o normalizaciji su također podsjetnik da se balans moći u arapskom svijetu pomjerio sa tradicionalnih sila nesklonih Izraelu, kao što su Sirija i Irak, na manje sile na periferiji.

Populacije Bahreina i UAE-a učestvuju sa nešto manje od dva miliona (ne računajući strane radnike) od 422 miliona Arapa. Priroda političkih sistema u obje ove države dozvoljava vladajućim elitama da sklapaju takve sporazume o normalizaciji, silom ako treba, sa američkom podrškom i sada sa ojačanim izraelskim direktnim pristankom.

Uzimajući u obzir njenu simboličnu ulogu u islamu i potencijalni politički pritisak kod kuće, Saudijska Arabija nije još spremna za normalizaciju ali s obzirom na to koliko saudijsko liderstvo duguje Trumpu za svoj diplomatski opstanak nakon ubistva Jamala Khashoggija, pomogla je da to uradi Bahrein umjesto nje.

Ovaj pristup odozgo prema dolje normalizaciji je brzo rješenje ili pokušaj da se ostvari brza pobjeda i vjerovatno neće promijeniti stav arapske javnosti prema Izraelu. Ni bahreinski ni emiraćanski vojnici nisu se borili s Izraelom na bojnom polju, pa stoga njihova normalizacija nema značajan utjecaj na dinamiku arapsko-izraelskog sukoba.

Sporazumi o normalizaciji, međutim, namijenjeni su da podrže arapski autoritarizam i ponovo vrate ulogu SAD-a od prije Arapskog proljeća kao zaštitnika arapskih režima koji se dodvoravaju Izraelu. To su simbolični sporazumi koji će samo produbiti regionalne podjele umjesto da ih ublaže. UAE bi mogao pokušati dovesti druge arapske režime u ovu osovinu kako bi proširili koaliciju protiv Irana, a samim time i Turske. Ovo bi potencijalno moglo povećati regionalne tenzije od Levanta do sjeverne Afrike.

Raniji arapski pokušaji normalizacije sa Izraelom odozgo prema dolje su bili potpuno bezuspješni i završili su ili sukobom, kao što je bio slučaju Libanu, ili hladnim mirom u slučaju Jordana.

Utjecaj na američku vanjsku politiku

U kontekstu procesa normalizacije, postoji jasno stapanje interesa između Trumpa i onih koji su prisustvovali ceremoniji u Bijeloj kući, budući da obe strane žele da Biden bude poražen 3. novembra. Neke zaljevske države i Izrael su zabrinute da će, ako se Demokrati vrate na vlast, oni vjerovatno ponovo uspostaviti iranski nuklearni sporazum i američko poslovanje s Teheranom. Stoga, oni preveniraju ovaj potez stvarajući novu realnost na terenu.

Netanyahu i neki zaljevski vladari također vraćaju usluge Trumpu koji im je pomogao u njihovim političkim borbama kod kuće i vani. Približavanje Trumpu i Izraelu može potencijalno zaštiti UAE od bilo kakvog pritiska da se pomiri sa Katarom. Imanje Izraela za saveznika će dati Abu Dhabiju veću prednost u Washingtonu sve i ako Biden pobijedi.

Ova normalizacija koju sponzorira SAD također pokazuje kontradikciju u bliskoistočnoj strategiji Trumpove administracije koja se koleba između podržavanja turskih politika u Siriji i Libiji i jačanja arapsko-izraelskog saveza koji je protiv Ankare koliko i protiv Teherana. Ovaj selektivni pristup provocira tenzije na istočnom Mediteranu a sada i u zaljevskoj regiji umjesto da održava stabilnost i podstiče reforme.

U isto vrijeme normalizacija vjerovatno neće učiniti američku strategiju efikasnijom u zastrašivanju Irana i mogla bi čak osnažiti narativ iranskog režima u arapskoj politici.

Na koncu, stvarni utjecaj arapsko-izraelske normalizacije će umnogome zavisiti od Trumpove pobjede na izborima i evolucije izraelske politike. Međutim, važno je ovdje istaknuti da će Netanyahu uvijek odabrati da zadovolji desničarsku koaliciju koja ga je držala na vlasti umjesto udovoljavanja svojim novim zaljevskim saveznicima koji svakako ne drže ključeve rata i mira u arapsko-izraelskom sukobu.

Dakle, kada se ugase svjetla kamera ili kada Trump napusti predsjednički ured, oni koji su poduzeli korake ka normalizaciji mogli bi shvatiti da su se odrekli pregovaračke karte kao besplatnog dara, a da nisu dobili nikakve ustupke zauzvrat i da su regionalni sporazumi velikih sila opet napravljeni na njihovu štetu.

U međuvremenu, Trump bi možda trebao normalizirati svoj odnos sa realnošću. Na kraju svog prvog mandata, trenutni američki predsjednik se ponaša kao de facto izraelski ministar vanjskih poslova. Narcis koji voli vjerovati da je jako dobar u sklapanju sporazuma ne može požuriti historijsku promjenu zbog vlastith interesa, a da ne okine sukobe koji bi mogli trajati duže od njegove želje da ostane na vlasti.

Izvor: Al Jazeera