Kada strast za životom nadjača strah
Za 24-godišnju Samar, život se svodi na preživljavanje.
Bila je tinejdžerka prije sedam godina kada je, zbog rata koji je bjesnio u Siriji, odlučila da pobjegne iz domovine u nadi za boljom budućnošću.
Prvo je potražila utočište u Libanu, potom u Egiptu i Turskoj, prije nego je krenula na opasno putovanje jedne kišne februarske noći prije četiri godine kada se ukrcala na brod prepun djece u nastojanju da dođe do grčkih obala.
„Željela sam bolji život i više slobode“, kaže Samar, jedna od više od 1,2 miliona ljudi koji bježe od sukoba, nevolje i progona i koji su stigli u Evropu preko Grčke u proteklih pet godina.
No, zatvaranje balkanskih granica i sporazum između Turske i Evropske unije je od tada zarobio više od 100.000 ljudi u Grčkoj, gdje većina vene u slabim uslovima za život.
Samar je jedna od nekoliko žena koje se pojavljuju u Chrysalisu, upečatljivoj seriji portreta grčke vizualne umjetnice i fotografkinje Olge Stefatou koja slavi individualnost žena izbjeglica i tražitelja azila u Grčkoj.
U Chrysalisu, Stefatou fotografiše žene iz Sirije, Irana, Iraka i Afganistana unutar neoklasične zgrade u grčkoj prijestolnici Atini. Odjevene u ‘zlatne’ kostime izrađene od pokrivača za hitne slučajeve, žene prepričavaju svoja pojedinačna iskustva, teška putovanja i težnje za budućnost.
„Od početka mi je bilo ključno da žene budu aktivne učesnice u procesu i da izraze svoju individualnost, koja je često skrivena iza etikete ‘izbjeglica’ ili ugušena zbog kulturoloških faktora“, kaže Stefatou.
Niz njenih portreta i pratećih tekstova bit će izloženi u Vatrogasnoj stanici, savremenom umjetničkom prostoru u glavnom gradu Katara, Dohi, od 12. do 28. februara, prije nego što bude prikazan u Torontu u muzeju Aga Khan, u sklopu izložbe Utočište od 19. marta do 23. avgusta.
Al Jazeera je razgovarala sa Stefatou o Chrysalisu, ideji koja je iza izbložbe i reakcijama.
- Kada ste odlučili započeti ovaj projekat i zašto?
– Snimati sam počela početkom 2018., ali na ovoj ideji sam radila šest mjeseci ranije. U to vrijeme sam radila kao fotonovinarka i izvještavala sam o izbjegličkoj krizi u Grčkoj i postala sam veoma svjesna različitih problema s kojima su se suočavale izbjeglice i poteškoća u korištenju svojih prava.
Osjećala sam da samo izvještavanje o krizi nije dovoljno pa sam počela razmišljati o ličnom projektu da izrazim različit narativ bliži mojim vrijednostima.
- Možete li nam dati nekoliko detalja o konceptu koji stoji iza Chrysalisa? Kako ste odabrali lokaciji i kako se javila ideja o haljinama?
– Moj lični rad često je fokusiran na rodna pitanja, pa sam ovom prilikom željela napraviti projekat s ciljem da ponudim pozitivno i razigrano iskustvo, te da predstavim različite aspekte ličnosti ovih žena.
Ideja je potekla od autoportreta koji sam snimala za još jedan lični projekat iz 2014. Relative Dating – kada sam trčala u šumi sa prekrivačem za hitne slučajeve u obliku duge zlatne suknje. Znajući da je prekrivač sinonim izbjegličke krize, pomislila sam da bih mogla iskoristiti ovaj materijal da izradim haljine po mjeri za ove žene, i to me motivisalo da počnem slagati sve nivoe vizuelnog narativa koji me zanimao.
Od početka mi je bilo ključno da žene budu aktivne učesnice u procesu i da izraze svoju individualnost, koja je obično ili skrivena iza etikete „izbjeglica“ ili ugnjetavana zbog kulturoloških faktora. Odlučila sam sarađivati pri kreiranju kostima sa umjetnikom i dizajnerom Guramom Chachanidzeom. Uzeli smo u obzir preferencije žena i pokušali smo odraziti njihovu ličnost sa svakom haljinom. Međutim, ovo je nije modni, već dokumentarni program.
Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem pravu lokaciju: tražila sam mjesta na kojem će se žene osjećati sigurno i ugodno da se presvlače. Wael Habbal, izbjeglica iz Sirije, kojeg sam upoznala na otoku Lezbos, upoznao me sa Communitismom, grupom koja upravlja prelijepom neoklasičnom zgradom u Atini.
Kada sam ušla u plavu sobu, znala sam da sam pronašla mjesto koje sam tražila. Koncept scene, svjetlo na plafonu, različite platforme i atenska pozadina, sve to djeluje metaforički u iskustvu i fotografijama.
- Koliko je teško bilo uvjeriti žene da učestvuju i da se otvore o svojim iskustvima? Koji su bili izazovi?
– Razvoj ovog projekta je bio i izazovan i veliki proces učenja. Većina je žena bila ushićena što nosi haljinu kreiranu samo za njih, ali nije ih bilo lako uvjeriti da učestvuju u ovom projektu. Većina žena izbjeglica su ranjive osobe koje su pretrpjele nasilje i postale sumnjičave spram drugih nakon svega što su propatile: maloljetnice bez pratnje, neudate mlade žene, samohrane majke i majke s djecom koje čekaju na priliku da napuste Grčku i zapute se prema sjeveru da se ujedine s muževima.
Nekim od žena u Chrysalisu muževi nisu dozvolili da učestvuju, dok druge nisu bile navikle da napuštaju kamp ili stan u kojem žive. Sve su svjesno odlučile da potraže promjenu u svojim životima i trenutno se suočavaju sa nezamislivim poteškoćama kao što su nehumani uslovi za život, spori procesi dobijanja azila, zatvorene granice, agresija i siromaštvo. Duboko se divim njihovoj hrabrosti.
- Šta Vas se najviše dojmilo tokom kontakta sa ovim ženama? Ima li neki trenutak koji biste voljeli podijeliti?
– Žene koje su do sada učestvovale u Chrysalisu su snažne individue koje su bile spremne progovoriti i izdvojiti se uprkos rizicima. Veoma je inspirativno kada strast za životom nadjača strah, kada namjera da se ide naprijed savlada unutrašnji sukob. Do danas pokušavam ostati u kontaktu s njima i pomoći im koliko mogu. Bila sam ugodno iznenađena kada su žene iskoristile ovaj projekat da izraze nešto veoma specifično, kao Maryam koja je željela izraziti da njeno tijelo pripada samo njoj. Leila je imala tragično iskustvo da prisustvuje smrti 15 ljudi dok su prelazili tursko-grčku granicu brodovima. Narges je željela zaboraviti ponižavajuća iskustva koja je imala u kampu Moriji na Lezbosu.
Nanjanin, čiji ju je muž zvao svakih pet minuta da zaustavi snimanje. Bila sam zabrinuta i poštovala bih njenu odluku, ali ona je željela nastaviti do kraja iako se suočavala s velikim pritiskom. Isto tako Raha, koja je preživjela opekotine i izvanredna je žena sa prekrasnim glasom i umjetničkom prirodom. Samar, veoma pametna žena koja je preuzela punu kontrolu nad svojim životom kao veoma mlada. I 61-godišnja Elahe koja je sama doputovala čak iz Irana.
- Šta je sljedeće za projekat i za Vas?
– Chrysalis će biti izložen u prostoru za savremenu umjetnost u Vatrogasnoj stanici u Dohi od 12. februara. Naredna stanica je muzej Aga Khan u Torontu. Želim nastaviti raditi na ovom projektu još neko vrijeme sa više žena prije nego što ga zaključim. Osjećam se odgovornom da predstavim ženske priče na najbolji mogući način sve dok mi vjeruju. Također se nadam da ću napraviti kratki film sa snimcima iz backstagea sa snimanja i intervjua. Jedan od mojih narednih ciljeva je da sastavim knjigu fotografija sa svojim fotografijama i iskustvima iz Mijanmara, projekat na kojem radim duže od 15 godina.
Izvor: Al Jazeera