Kada se Kijev pokrštavao Moskva nije ni postojala

Jurij Andruhovyč gost je Sa(n)jam knjige u Istri (Al Jazeera)

Čim se pojavio u dvoranama Sa(n)jam knjige u Istri sajma knjiga ukrajinski pisac Jurij Andruhovyč privukao je pažnju gostiju. O njegovoj knjizi Leksikon intimnih gradova, koju je objavila izdavačka kuća Fraktura i prije autorovog pojavljivanja govorilo se samo u superlativima. Zanimljivo antropološko i kulturološko štivo knjiga je u potpunosti na tragu putopisno – historijskih zapisa koje su svojevremeno, više nego uspješno, pisali Claudio Magris i Predrag Matvejević.

Sam Andruhovyč ima nešto od tog srednjoevropskog literarnog šarma i erudicijske zavodljivosti toliko svojstvene piscima s kojima ga uspoređuju, ali dok su oni svoje brevijare pisali o zasebnim regijama, dunavskom slivu i Mediteranu, kod Andruhovyča je fokus interesovanja širi i fluidniji. U Puli je predstavio knjigu spremno odgovarajući i na pitanja koja se tiču njegove domovine, a posebno je bio raspoložen govoriti o složenom, kompleksnom i često strancima potpuno nerazumljivom odnosu između Ukrajine i Rusije.

A nepoznanica u tom odnosu je bezbroj i svako razrješenje neke nedoumice pomaže da se premoste neke naizgled nepremostive razlike, a pitanja o prirodi ukrajinskog jezika, separatizma Donbasa i Krima i novostečene autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve bile su teme koje su se prirodno nametnule kao najzanimljivije.

  • Recite nam kakva je razlika između ukrajinskog i ruskog jezika i postoji li ukrajinski jezik, književnost i abeceda?

– Naravno da postoji razlika između ukrajinskog i ruskog jezika, apsolutno se razlikuju i to su dva različita jezika. Možemo govoriti o historiji, o tome da oba jezika imaju zajedničke izvore, da su to srodni jezici i iz iste su jezičke porodice ali najbolje je razliku provjeriti ako pitate Ruse. Oni kada bi slušali ukrajinski ne vjerujem da bi išta puno razumjeli. Imamo stopostotno razumijevanje ruskog kod Ukrajinaca ali to je naslijeđe iz Sovjetskog saveza, kada smo svi morali znati ruski jezik i razumjeti ga. Ali kada govorimo o obrnutom smjeru situacija nije takva, dakle Rusi ne razumiju ukrajinski jezik.

  • Donbas i Krim su dva dijela Ukrajine koja su danas pripojena Rusiji. Kako se na rusku zajednicu i na te dvije regije gleda u Kijevu i ostatku Ukrajine? Da li je to ‘drugi prostor’ i ‘oteta zemlja’?

– To su zapravo dva različita slučaja zato što možemo govoriti da je Krim jedina regija u Ukrajini gdje imamo većinsko stanovništvo etničkih Rusa, međutim Donbas je sasvim drugačiji slučaj jer je tamo postotak etničkog ruskog stanovništva znatno manji. Tu je sasvim drugo pitanje bilo presudno. Na Krimu zapravo je to bilo pitanje te pripadnosti Rusiji i možemo reći nacionalizmu dok u Donbasu to nije taj slučaj. Ono što ujedinjuje te dvije regije stopostotni je uticaj ruskih medija. Šta to znači, to znači da lokalno stanovništvo tamo koristi ne jedne druge izvore informacija osim onih koje dolaze iz Rusije. Zapravo takve situacije orijentiranosti na ruske medije nije od vremena sadašnjeg rata nego je od početka nezavisne Ukrajine. Još od tog trenutka zapravo kijevska vlast nije se angažirala oko toga da orijentira to stanovništvo na ukrajinske izvore. Zapravo to je bila najveća greška i greška svakog predsjednika i svake vlade koja je bilo od početka nezavisnosti, jer oni nisu razmišljali o tom aspektu već su računali na lojalnost lokalnog stanovništva i to da će se moći dogovoriti sa lokalnim oligarsima. Ugrubo rečeno, ideja je takva da vi, tamo, kod sebe oligarsi možete raditi na tom teritoriju što god želite mi ćemo na to zatvarati oči ali to toleriramo ako priznajete ovu vlast koja je u Kijevu.

  • Kijev je mjesto iz kojeg se pravoslavlje širilo prema istoku, dakle prema Rusiji. Danas je Ukrajinska crkva autokefalna što u Rusiji nije dočekano s odobravanjem jer je Ruska pravoslavna crkva smatra raskolničkim crkvenim pokretom. Ne mislite da je odvajanje Ukrajinske crkve o Ruske pravoslavne crkve politički a ne vjerski problem?

– Naravno, ovdje moramo nažalost govoriti o nekim historijskim činjenicama. U trenutku kada se pokrštavao Kijev, dakle govorimo o desetom stoljeću, Moskva još nije ni postojala ona će nastati tek 200 ili 300 godina kasnije. Kijev je bio pokršten od patrijarhata u Konstantinopolu od kojeg se Moskva kasnije  odvojila. Zapravo promjena se dogodila 1673 kada je Moskva doslovce otkupila povlastice i upravljanje tim teritorijama, a tu se uključuje i Ukrajina. Zapravo tek od druge polovice 17. stoljeća te dvije crkve postaju formalno jedna crkva – do tog trenutka to su dvije različite crkve. Zapravo ono što se dogodilo nedavno je povratak situaciji prije 17. stoljeća, dakle na taj se način Ukrajina vraća Konstantinopolu, svojim izvorima.

  • Vi znači ne smatrate da tu ima političkih motiva?

– Naravno da tu postoje politički motivi. Naravno da je to i političko pitanje jer ako moskovski patrijarh govori o konceptu tzv. Ruskog mira, dakle ruskog svijeta onda je to već i političko pitanje.

  • Kolika je danas povezanost Ukrajine s Rusijom u političkom, kulturnom i ekonomskom smislu?

– To je prekompleksno pitanje da bismo mogli sažeti i odgovoriti ali prije svega Ukrajina je uvijek bila važan dio bilo kojeg Ruskog carstva. Dakle Rusko carstvo ne može sebe osvijestiti kao potpuno bez Ukrajine. Posljedice takvog razmišljanja su vidljive i danas. Mi možemo i danas govoriti o različitim vrstama kao uzajamnih kontakata tako i uzajamnih ovisnosti. Oni se očituju i na privatnom i na kulturnom nivou. Dakle, ako mi govorimo o tome da je Ukrjina bila dio carstva postoji jedan pogled da smo bili kolonija zapravo Rusije ali i na to se može gledati iz različitih strana, Ali uvijek u takvim situacijama imamo određeno uzajamno i obostrano srastanje. Ali zapravo možemo reći da u našem životu nije se deisila samo Rusija, jer smo ipak bili i jesmo dio srednje Evrope, tu možemo spomenuti i poljsko – litavsko vojvodstvo i Austrougarsko carstvo i zato pitanje Ukrajine u tom smislu je veoma kompleksno, to je heterogena veza.

  • Koliko su ukrajinska književnost i kultura u potpunosti autohtone i odvojene od ruske kulture kada znamo da su od Gogolja pa preko Vladimira Sorokina i Svetlane Aleksijević najznačajniji ‘ukrajinski’ pisci stvarali književnost na ruskom jeziku?

– Naravno da je najsporniji od pometnutih osobnosti lik Gogolja zato što on sigurno ne bi postao toliko veliki ruski pisac da nema ukrajinsku prošlost i ukrajinsku pozadinu, ali ako govorimo o ukrajinskoj novijoj književnosti možemo naravno naglasiti to da od 18. stoljeća i do danas ukrajinska književnost se razvija samostalno jer mi imamo i ukrajinski barok. Tada se pojavljuju prva djela ukrajinske književnosti i tu imamo jedan paradoks kada imamo situaciju da Ukrajina kao država nije bila nezavisna ali je imala svoju književnost.

  • Ukrajinski nacionalisti nerijetko govore o konceptu ‘čiste ukrajinske države’ i žele napraviti jasne etničke distinkcije. Koliko oni napuštaju taj rusko – sovjetski koncept multikulturalizma, a naročito prema zajednicama muslimana i Tatara?

– Zapravo pitanje koje ste postavili govori o tome koliko ljudi imaju donekle ili čak bih rekao potpuno izobličenu sliku onoga što se odvija u Ukrajini jer mi realno nemamo toliko formulirano, na razini ideologije, nacionalističke stavove. Dakle, to je potpuno pogrešno jer Ukrajina je zapravo proevropska demokratija i dokaz tome može biti to da ni jedna nacionalistička stranka u zemlji, koja može imati ikakvog utjecaja stog gledišta ideologije, nikada nije dobila više od jedan makismalno dva posto glasova na izborima za parlament.

Mogu nadodati o tome kako ste spomenuli krimske Tatare. Tu bih naglasio da upravo poslije aneksije Krima krimski Tatari masovno emigriraju u Ukrajinu gdje se osjećaju kao kod kuće i dobrodošli su i zapravo oni se osjećaju kao politički emigranti a taj čimbenik, krimski Tatari su jako bitni za ukrajinsko društvo. Još jedna stvar, dakle Ukrajina se obratila sa optužbom Rusiji u Hagu i upravo jedna od optužbi je ona za rasizam u ponašanju prema krimskim Tatarima koji su za Ukrajince jako bitni.

  • Koliko knjiga Leksikon intimnih gradova govori o ‘iskorijenjenom identitetu’ odnosno o čovjeku koji je potukač?

– Za mene je jako bitno kada putujem da to ne bude putovanje omeđeno kalupom turističkog putovanja. To nije putovanje bez smisla. Cilj mog putovanja ne može se sažeti u ideju ‘eto nisam bio u tom gradu i zato moram tamo otići da stavim nekakvu kvačicu posjećivanja’, nego je moj princip putovanja da idem na neka mjesta zato što me to zanima i zato što je to grad ili zemlja u kojoj me čekaju i gdje bih ja mogao biti nekome zanimljiv.

Izvor: Al Jazeera