Kada je mafija snažna, država ne radi svoj posao

Kako je već javila Al Jazeera, u periodu od samo četiri godine u Crnoj Gori u mafijaškim obračunima je ubijeno 38 ljudskih bića. Neki su ustrijeljeni, drugi dignuti u vazduh. Ubice više nisu stidljive: vrijeme kada su za svoje zločine tražili zaštitu mraka odavno je iza nas. Danas ubijaju u po bijela dana, u nedjeljna jutra, u baštima kafića punim porodica sa djecom. Koja se igraju jurke između stolova i onda: hop! preskoče tijelo čike koga je upravo ustrijelio snajper. Ubice pucaju u dvorištima škola. Kola svojih neprijatelja dižu u vazduh u blizini dječijih klinika, u ulicama punim prolaznika.

Karijera mafijaša je kratka, često kraća i od karijere fudbalera, no oni koji poznaju te stvari kažu mi da gangsterski klanovi nemaju problema sa angažovanjem novih vojnika. Naprotiv. Regrutna baza im je nepresušna. 

U sjenci mafijaških ubistava i reality showa Duška Kneževića, notornog odbjeglog kriminalca koji je na svoja pleća preuzeo budućnost crnogorske demokratije i pravne države, nezapaženo je prošla vijest da je Crna Gora ponovo uvela služenje vojnog roka – ovoga puta samo za dobrovoljce. Možete se prijaviti i vojsku služiti u nekoj kasarni u Crnoj Gori, a uz malo sreće može vas zapasti i da odete u neku od zemalja kojom gaze NATO trupe.

Ratište najbezbjednije mjesto na svijetu

Kako se čini, najbolje što mladići iz nižih društvenih slojeva (jer djeca elite se međusobno ne ubijaju: za njih ubijaju) mogu učiniti za svoju sigurnost je da se prijave u vojsku i pridruže se NATO trupama u Avganistanu. Šanse da će biti ubijeni veće su im u Podgorici nego u Kabulu.

Uostalom, kao što je još Jean Baudrillard primijetio u, ako se dobro sjećam, Rat u Zalivu nije se dogodio, danas je, ukoliko ste NATO vojnik, ratište za vas najbezbjednije mjesto na svijetu. Analizirajući broj poginulih američkih vojnika u Zalivskom ratu, on je došao do matematički neoborivog zaključka da bi više američkih vojnika poginulo u saobraćajnim nesrećama, da su ostali kući.

Ipak, nijedna vojska neće imati priliv novajlija kakav ima mafija. Iako i jedni i drugi, i vojska i mafija, pridošlicama dijele oružje. Iako i jedni i drugi, i NATO trupe u Avganistanu i mafija u Kotoru, “rade” sa drogom – oni prvi sa heroinom, ovi drugi sa kokainom, doduše.

Kažu kako su sukobi crnogorskih narko-klanova počeli zbog nekog tovara droge koji je ukraden iz stana u Valensiji. Od tada, na teritoriji Crne Gore i Srbije bjesni ulični rat.

Kada je mafija snažna, država ne radi svoj posao

Ne treba biti genije da bi se razumjelo: kada je mafija snažna a droge je na ulicama sve više, država ne radi svoj posao. Ili, što bi rekli cinici: baš tada radi.

Poređenje crnogorskih gradova sa Avganistanom nije bilo tek vica radi.

Podsjetimo se. Američke trupe napale su Avganistan u oktobru 2001. godine.

Po podacima do kojih dolazimo bazičnom Google pretragom, godine 2014. od heroina je u SAD umrlo najmanje 10.000 ljudi. Od početka intervencije, u Avganistanu je poginulo oko 2.300 vojnika. Broj smrtnih slučajeva od heroinskog predoziranja u SAD porastao je četiri puta od 2002. do 2013. Godine 2001. u SAD je bilo 189.000 registrovanih heroinskih ovisnika. Godine 2016. bilo ih je 4,5 miliona.

Većina heroina na američkim ulicama potiče iz Avganstana. Godine 2001. u Avganistanu je pod makom bilo 7.600 hektara zemlje. Do 2016, plantaže maka su dostigle površinu od 224.000 hektara. To je, navodi The Guardian riječi jednog od eksperata, “više od 400.000 terena za američki fudbal”.

Tumačite ove podatke kako hoćete i mislite da treba, ali jedno je, držim jasno: pored toliko droge, dakle para, teško da se u vojnoj intervenciji u Avganistanu radilo tek o demokratiji, slobodi i ljudskim pravima.

Otkud tako mnogo dobro organizovanih kriminalaca u Crnoj Gori

Baš kao što je malo vjerovatno da se i u Crnoj Gori, gdje se mafijaši osjećaju toliko silnim da odbijaju vršiti likvidacije osim u prisustvu publike, pored sveg tog kokaina, dakle i para, radi tek o crnogorstvu, srpstvu, ustavnom i drugim patriotizmima.

Za mnoge od ubijenih u mafijaškim likvidacijama u Crnoj Gori čitamo kako su “od ranije poznati policiji”, kako su “već osuđivani” za jedno ili više ubistava. Ipak, oni nisu ubijeni u zatvoru, nego na slobodi. Otkud osuđene ubice i registrovani pripadnici narko-klanova na slobodi? Nije li to nepobitan dokaz da nešto nije u redu sa ovdašnjim zakonima i njihovim sprovođenjem? Nije li to nepobitan dokaz da nešto nije u redu sa državom?

Pitanje je, naravno, retoričko.

Kao što je retoričko i pitanje: otkud u društvu koje je “zdravo patrijarhalno” i, formalno, etički fundirano na “čojstvu i junaštvu”, u zemlji u kojoj je “obraz vrhovna vrijednost” a “sramota traje zauvijek”, u maloj zemlji u kojoj su ljudi višestruko povezani rodbinskim i kumovskim vezama, tako mnogo tako dobro organizovanih kriminalaca?

Pitanje je retoričko jer je odgovor očit: opis Crne Gore iz gornjeg pasusa je tek prazna priča. Ta praznina odjekuje glasnije od rafala i eksplozija na podgoričkim ulicama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera