Kad zločinci ‘spašavaju’ žrtve od samih sebe

Praljak je počinio samoubistvo u haškoj sudnici nakon izricanja presude (EPA)

Smrt Slobodana Praljka, koji je izvršio samoubistvo momenat nakon izricanja pravomoćne presude za ratne zločine, predstavlja završni čin u 24 godine dugoj teatarskoj predstavi zvanoj traženje pravde za žrtve ratova u bivšoj Jugoslaviji. Teatarskoj zato što je, stavljajući vrlo često žrtve i zločince u istu ravan i dajući tim istim zločincima tribinu sa koje su decenijama mogli nastaviti s ponižavanjem žrtava, Haški tribunal devalvirao pravdu kao raison d'etre svog postojanja.

Jer, da bi pravda postigla jedan od svojih osnovnih ciljeva – zadovoljštinu za žrtve – ona mora biti ekspeditivna. Na onaj način na koji je sud u Nurembergu u manje od 11 mjeseci definirao karakter nacizma i nacističkih zločina protiv čovječnosti. Da je nacistima suđeno na način kako je Haški tribunal definirao potragu za pravdom u bivšoj Jugoslaviji, u nurembergškoj sudnici vidjeli bismo Jevreje iz konc-logora kako pokušavaju dokazati da su u Auschwitzu stvarno postojale plinske komore, i svjedoke obrane, bivše SS-ovce, kako tvrde da nisu, a cijela priča protegla bi se, po haškim standardima, do 1969. godine.

No, bez obzira kakav je teatar predstavljao Haški tribunal, mora ga se prihvatiti, jer takva je narav pravde – često troma, rijetko svakog zadovoljava, posrće po ovoj planeti otkad je ljudskog roda, ali bez zakona i sudova nema čovjeka i civilizacije. Činjenicu koju čovječanstvo prihvaća već 5.000-6.000 godina, otkad je civilizacije, u ovim našim napaćenim krajevima prihvaćaju samo oni koji imaju najviše razloga da se bune zbog sporosti i teatarskog karaktera haške pravde – žrtve.

‘Hrvatski lebensraum’

I zato su žrtve Dretelja, Heliodroma, Ahmića, Stupnog Dola i inih stratišta bezumne politike “podebljavanja hrvatske kifle” na račun Bosne i Hercegovine istovremeno moralni pobjednici i dostojanstveni gubitnici procesa vođenih pred Haškim tribunalom. Moralni pobjednici jer su strpljivo čekali četvrt stoljeća na kakvu-takvu pravdu i zadovoljenje za svoj bol i patnju. Dostojanstveni gubitnici jer su i onda kada bi Haški tribunal decenijama pokušavao dokazati ono što je cijelom svijetu bilo vidljivo na TV ekranima tokom tri i po godine rata u Bosni i Hercegovini, čekali na zadovoljštinu, svjesni da bi preuzimanje pravde u svoje ruke vodilo u novu rundu anarhije i rata.

Za razliku od žrtava, oni koji su ove ratove pokrenuli, koji su počinili sve te bezumne zločine u ime nekakvih suludih politika širenja nacionalnog lebensrauma, kao i oni koji takve politike i zločine baštine i dan-danas, nikada nisu prihvatali traženje pravde putem suda. Dijelom zato što su duboko u sebi svjesni da su zločinci i kriminalci, dijelom i zato što su navikli da svoje interese štite ognjem i mačem. Izuzev, naravno, onda kada bi sud oslobodio nekog od “njihovih”. Jedino tada su im usta bila puna pravde i poziva na poštivanje presude.

Poput hrvatskih političara, koji se ovih dana utrkuju u osudi “političkog suda” i “neutemeljenih presuda”, a koji su onomad bili puni hvale za Haški tribunal koji je oslobodio generala Antu Gotovinu, čime je, po riječima tih istih političara, “dokazao istinu o Domovinskom ratu”. Svojim pljuvanjem na pravdu i žrtve, ponovo u očima historije definiraju sebe kao zločince i kriminalce, kojima je sud dobar samo onda kada ih oslobodi, jer su uspjeli naći dobrog advokata, ili se izvući na nedostatak dokaza.

Od Brandta do Barovića

Postoje, naravno, u historiji čovječanstva i oni heroji kojima tribunali ne trebaju da bi se svrstali na pravu stranu pravde. Kancelar Willy Brandt, borac protiv nacizma i, kao takav, neopterećen ratnom prošlošću, spontano je 1970. godine kleknuo pred spomenikom žrtvama Varšavskog ustanka, koji su njegovi sunarodnjaci u krvi ugušili 1943. godine. Učinio je to Willy Brandt iako nije morao. Njemačka je 1970. godine već ekonomska supersila, kojoj se svi dodvoravaju i koja je davno otplatila svoj moralni ratni dug. Učinio je to, dakle, sa pozicije moći, ali da bi bio na strani pravde, ponizno padajući na koljena u vrijeme kad su svi drugi već padali na koljena pred Njemcima.

Kontraadmiral Vladimir Barović, jedan od neopjevanih heroja ratova u bivšoj Jugoslaviji počinio je samoubistvo 1991. godine, dan nakon imenovanja na poziciju načelnika štaba Jugoslovenske ratne mornarice. Nisu njemu trebali tribunali da na samom početku rata shvati da je ono što je primoran raditi pogrešno i nepravedno. Ostavio je taj časni oficir, u momentu kada je bio na vrhuncu moći i karijere, oproštajno pismo u kojem kaže da mu čast ne dopušta da se bori protiv naroda koji mu nije ništa skrivio.

Mogla je i Kolinda Grabar-Kitarović, neopterećena vlastitom prošlošću, doći i kleknuti u čast žrtvama u Dretelju, Heliodromu, Ahmićima… Mogao se i Slobodan Praljak na svoj teatralni posljednji čin odlučiti kada je preuzimao zapovjedništvo na snagama Hrvatskog vijeća obrane koje su se spremale za “konačno rješenje muslimanskog pitanja u Hercegovini”. Mogli su, ali nisu. Nema Grabar-Kitarović tu moralnu snagu da se svrsta među iskrene baštinike “europskih vrijednosti”, u koje se toliko zaklinje.

Klekni i moli za oprost

Nije ni Praljak imao nikakvih moralnih dilema, već se, ponesen fašističkim zanosom, uvlačio Franji Tuđmanu i tražio da ga pošalje u Hercegovinu, ne bi li se i on ovjenčao slavom ubijajući civile sa prostora hrvatskog lebensrauma. Nije čak ni nakon propasti tog projekta nije uspio smoći snage da prizna svoj pogrešan izbor, već je proveo decenije patetično objašnjavajući kako je, zapravo, spašavao civile od vlastitih pogroma. Nije čak bio ni takva veličina da otrov demonstrativno ispije u znak protesta prije izricanja presude. Ne, ta moralna bijeda čekala je zadnji momenat, u nadi da će sud imati milosti prema njemu, i onda se, napokon dosljedan, svrstao na stranu zločina odbijajući da prihvati kaznu suda.

No, ima pravde! Nisu Grabar-Kitarović i Praljak ljudske gromade poput Brandta i Barovića. Nikakva količina zajapurene nacionalističke retorike neće im pomoći da se svrstaju među velikane ljudskog roda. Da, čovječanstvo povremeno poludi i odaje se pijanstvu ekstremizama svake vrste. Ali, postoji unutarnja snaga, koja čovjeka naposljetku uvijek vrati na pravi put i učini da se stidi svojih zlodjela počinjenih u tom pijanstvu.

I nacizma je nestalo. I aparthejda. Nestat će i njihovih primitivnih balkanskih inačica jednom. Rodit će se, ili su se već rodile, ljudske gromade koje će smoći snage da se postide zlodjela koje je činio njihov narod i koje će kleknuti pred spomenikom koji će jednom nići na Heliodromu i zamoliti za oprost. Čovječanstvo će roditi još Barovića, koji će svojom ultimativnom žrtvom spriječiti druge žrtve, a ne patetično, po posljednji put, utrljati frišku so na njihove rane.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera