Oglasi

Kad zločinci siđu među omladinu

Ne manjka onih spremnih da nauče mlade svemu što je uništilo tolike živote. Oni odbijaju napustiti svijet dok ne zatruju ono što ostaje.
Aktivistice su napadnute na promociji knjige Momčila Krajišnika (desno) u BeograduSrna

Piše: Andrej Nikolaidis

Čitam jutros na Al Jazeeri Balkans: “Mitić: tukli su nas na promociji Krajišnikove knjige”.

Šta se desilo?

Aktivistice beogradske Inicijative mladih za ljudska prava prekinule su promociju knjige Momčila Krajišnika u Domu omladine. One su smatrale da ratni zločinci ne bi trebalo da drže promocije, naročito ne u domovima omladine i institucijama kulture kojima gazduju grad Beograd ili država Srbija. Aktivistice su željele upozoriti da se, kako su rekle, osuđeni ratni zločinci vraćaju na velika vrata.

Publika na Krajišnikovoj promociji, ispostavilo se, nije dijelila njihovo mišljenje. To je ona vrsta publike koja, kada ne dijeli mišljenje, dijeli udarce. U vremenu mira. U vremenu rata, svoje neslaganje izražavaju na radikalniji način. O čemu, uostalom, najbolje može posvjedočiti sam autor i ratni zločinac Momčilo Krajišnik.

Aktivistice Anitu Mitić i Jasminu Lazović Krajišnikova publika je čupala za kosu i tukla. "Bez obzira što su me čupali i udarali, uspela sam bar da sprečim Krajišnika da govori. Čim su nas izbacili, salom se prolomio gromoglasan aplauz nakon čega je promocija, nažalost, nastavljena i Krajišnik je posle govorio", rekla je Anita Mitić.

Tako je, kada je ponovo uspostavljen javni red i mir, Momčilo Krajišnik promovisao svoju knjigu naslovljenu „Kako se rađala Republika Srpska – zapisi iz haškog zatvora“.

Silovanja, klanja, spaljivanja živih ljudi...

Kako se rađala, znamo. Zato možemo reći kako su aktivistice Mitić i Lazović dobro prošle. Njih su na promociji Krajišnikove knjige tukli. Druge su, na rađanju Krajišnikove paradržave, silovali, klali, žive spaljivali i činili im ostale stvari koje ljudi rade drugim ljudima kada se ne slažu sa uvredljivom i iznemirujućom činjenicom da su ovi - kojim pravom!? - živi.

Primijetimo, ipak, kako se ovih dana intenzivira silazak ratnih zločinaca među omladinu. Krajišnika eto u beogradskom Domu omladine, Karadžića eno u studentskom domu na Palama, koji nosi njegovo ime. Jer, što vele, na mladima svijet ostaje. Ako mlade na vrijeme ne upoznate sa pravim vrijednostima, oni lako mogu zastraniti, podleći svakojakim idejama koje su suprotne idejama onih koji su stvarali Republiku Srpsku, i eto muke i bruke.

Bez brige. Mladež je u sigurnim rukama: ne manjka onih spremnih da ih nauče svemu što je uništilo tolike živote. Jer to je odlika svih naci-kretena: oni ne dozvoljavaju da njihov kretenizam umre sa njima. Oni svoj kretenizam, kao znanje najvrjednijih zanata, prenose sa koljena na koljeno, i ovaj svijet odbijaju napustiti dok ne zatruju ono što će ostati za njima.

Umjesto da vam dalje pišem o onome što je svakome sa dva grama mozga i prstom obraza jasno, dozvolite da vas upoznam sa kratkom pričom iz “Male enciklopedije ludila”, knjige koju godinama sakupljam. Priča, držim, govori o onome o čemu je u ovom tekstu bilo riječ. Zove se:

RED I MIR

U banjalučkom zatvoru posjetili smo šezdesetčetvorogodišnju ženu iz Srebrenice. Humanitarna organizacija u čijoj pratnji smo bili uzaludno je srpske vlasti pokušavala nagovoriti da ženi ukinu pritvor.

Rodbina zatočene žene ubijena je u Srebrenici. Srpskim snagama trebalo je čitava dva dana da istrijebe sve ljude s kojima je živjela u dvospratnoj kući, spaljenoj trećeg dana. Oca su joj ubili pred kafanom u kojoj je svakoga dana, u isto vrijeme, ispijao tursku kafu s lokumom – tako posljednjih trideset godina, otkako je penzionisan. Na dan kada je srpska vojska ušla u Srebrenicu, nije bilo nikoga da ga usluži. Konobari su se skrivali u šumama i gorama. Djed je odbio da bježi. Obukao je odijelo koje je nosio kada je sahranio ženu, prošetao pustim ulicama Srebrenice, sjeo pred svoju kafanu i zagledao se u brda, pitajući se jesu li dovoljno velika da sakriju sve ljude njegovog grada.

Brda su skrila samo grobove ustrijeljenih, umlaćenih, zadavljenih, zaklanih, na komade isječenih. Žena iz banjalučkog zatvora godinama je uzalud obilazila brda ne bi li pronašla grobnicu u kojoj su sahranjeni njen muž, brat i dva sina.

Jednoga dana dobila je pismo u kojem je stajalo: „Ja sam ubio tvoju porodicu. Ako želiš da znaš gdje su pokopani, u nedjelju dođi u Banjaluku.“ Ispod nečitkog potpisa, u post scriptumu, ubica je naveo vrijeme kada i ime kafane gdje ga je žena imala sačekati.

Ispostavilo se da je u pitanju popularni banjalučki lokal, koji žitelji tog grada rado posjećuju nedjeljom, kada čitave porodice tu dolaze ručati. Ubica je bio tačan – u navedeno vrijeme ušetao je u lokal, srdačno se pozdravljajući s konobarima i gostima. „Zaboravimo na emocije; ovo je posao“, rekao je kada je sjeo za sto za kojim je žena iz Srebrenice pila svoju tursku kafu s lokumom. Ponovio je da zna gdje je pokopana ženina porodica. Zna, jer on ih je "ne samo ubio, nego i ukopao" – tako je rekao.

„Za uslugu koju nudim, tražim simboličnih 1.000 eura“, još je rekao. Žena je tada zaplakala. Slomila je čašu koju je držala u desnoj ruci, i tom prilikom se gadno posjekla. Prevrnula je sto, podigla ruku iz koje je liptala krv, teturala od stola do stola, uzvikujući: „Ubice! Vaše su ruke krvave!“

"Policija je, srećom, bila blizu i hitrom intervencijom spriječila da očito neuračunljiva žena izazove veći incident", pisale su sutradan banjalučke novine.

Kada smo u policiji pitali zašto je žena uopšte uhapšena i zadržana u zatvoru, rečeno nam je da je optužnica tereti da je „remetila javni red i mir“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera
 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.